Donoseći svjetlo umro za Svjetlo. Biti svjetlo. I ništa više. I ne trebaš više. I ne možeš više

Kada se čovjek penje strmovitom cestom prema Fonte Colombu, iza sebe kao da ostavlja sav dotadašnji svijet i uranja u neku nepoznatu i neotkrivenu harmoniju u kojoj je glavni protagonist siromašni Svetac iz Asiza. Zanimljiva je ta stvarnost opipljujuće Franjine prisutnosti na franjevačkim mjestima diljem Asiza i njegove okolice. Čovjek si pred očima može, danas – 800 godina poslije, zamisliti Franju kako hodi, moli ili pjeva po tolikim brdima i dolinama. Jedno od takvih mjesta je i Fonte Colombo.

Kao što je to opće poznato i opće prihvaćeno, na ovom je mjestu sveti Franjo Asiški napisao Pravilo života za svu svoju braću koja će doći sve do kraja svijeta. Postoji i ona simpatična legenda koja govori da je Franji, dok je pisao Pravilo, došao brat Ilija moleći ga da napiše Pravilo ne po sebi, nego tako da ga i drugi mogu obdržavati. Kada je brat Ilija to od Sveca zatražio, s neba su počele sijevati munje i udarati gromovi, a Franjo je pobjedonosno zaključio kako se to sam Gospodin buni protiv pokušaja ublažavanja i olakšavanja Pravila. Pravilo koje je sveti Franjo napisao svojoj braći do danas je ostalo put i nadahnuće tolikima.

Živjeti evanđelje na način svetoga Franje znači biti trajno u osvijetljen Gospodinovim svijetlom i pronositi ovo svijetlo drugima.

Dok se čovjek penje brdima živopisnog duvanjskog kraja prema drevnoj župi Roško Polje, pred očima mu tako lako zasja lik Siromašnog Sveca. I ovdje je tako lako zamisliti Franju koji predano zahvaljuje Gospodinu hvaleći ga u svim stvorenjima. Maleno polje oko kojeg su se nadvila brda i klisure mame poglede i vuku našu čežnju u daljinu, dalje od onoga dokle oko seže. A tamo u daljini smjestilo se maleno selo s crkvicom na svome samome vrhu, koja
ljubomorno bdije nad cijelim tim krajem. Sjetih se tolikih svojih posjeta toj crkvici i uvijek originalnoj i radosnoj skupini mladih koju je okupljala.

Sjetih se tolikih lijepih trenutaka zajedništva koje sam ovdje doživio. Sjetih se pokojnog fra Marka… Prije nekoliko godina, bila je hladna zimska noć kakva to biva u tim krajevima, ova župa iznenada i tragično je ostala bez svoga župnika. Mjesec je prosinac, mise zornice. Žarulja iza župne crkve pregorjela je te uski i strmi putić kojim iz sela toliki dolaze na misu zornicu sada nije osvijetljen. Župnik fra Marko Jukić, negdje kasno navečer, odlazi promijeniti žarulju. Ujutro ga nalaze mrtvoga podno rasvjetnog stupa. Umro je donoseći svjetlo onima kojima ga je Crkva poslala.

Sveti Franjo Asiški mnogo je govorio i propovijedao. Ipak, najsjajnija njegova propovijed bio je njegov život… Od njegova primjera i nadahnuća ostalo nam je mnogo. Tko može pobrojiti sve ono što su toliki franjevci učinili kroz svoju dugu povijest? Ipak, čini mi se ponekad kako nas munje i gromovi opominju Franjinim riječima: “Braćo, krenimo sve ispočetka jer do sada nismo gotovo ništa učinili.” A putokaz imamo. Biti svjetlo! Poput pokojnog fra Marka, koji je donoseći svjetlo umro za Svjetlo. To se zove potpuno predanje Gospodinu. Biti svjetlo. I ništa više. I ne trebaš više. I ne možeš više.

Ključne riječi #Biti svjetlo #fra Marko Jukić #sveti Franjo Asiški