Otac američkih Hrvata

Nikola Polić rođen je 6. prosinca 1842. u poznatoj obitelji u Kraljevici (kod Bakra), koja je starinom iz obližnjeg Hreljina. Prema pisanju jednog Polića potomka u Americi, Nikolin otac bio je Antun Mate, majka Dorotea, a imali su devetoricu sinova i jednu kćer. U Rijeci je završio gimnaziju. Nismo sigurni gdje je išao u više škole, ali zasigurno znamo da se od mladih godina počeo baviti politikom i svrstao se na stranu onih koji su se borili za hrvatska narodna prava i slobodu.

U domoljubnom listu Primorac, koji je u Kraljevici izdavao Polić u suradnji s domoljubom Milanom Makancem, Nikolu se spominje kao člana Skupštine riječke županije (1874.), načelnika kraljevičkoga (1875.), načelnika Općine Hreljin (1877.), a bio je tek „nešto preko 25 godina” kad su ga sugrađani izabrali za zastupnika u Hrvatskom saboru u Zagrebu, u kojem je promicao politička stajališta Ante Starčevića.

Nakon gušenja Rakovičke bune prvaci Stranke prava bili su uhićeni, a stranka se našla na udaru režima i bila neutralizirana. Tijekom tog vremena Hrvatsko primorje postalo je uporište pravaških ideja i borbe za hrvatske ideale. Nadalje, godine 1880. banom je postao unionist Ladislav Pejačević, koji je počeo proganjati članove i simpatizere Stranke prave. Budući da su Polićevi politički pogledi i djelatnosti bili antirežimski, odnosno domoljubni, našao se na udaru politike i to bijaše uzrokom njegova odlaska u Ameriku.

Ovdje prenosimo kratak ali slikovit opis njegove hrabre borbe protiv mađaronskoga nasilja.

Poznati hrvatski javni radnik i novinar u Americi, Juraj Škrivanić (1861. – 1922.), u svojim memoarskim zapisima u prigodi Polićeve smrti napisao je i ovo: „Bilo je to godine 1867. kad je upravitelj… poslao iz Rijeke u Kraljevicu satniju vojnika, da umiri ‘tamošnju bunu’. Polić je u svakoj zgodi vodio narod i malo je hajao za to, što su proti njemu naperene oštro nabite puške i vojnički bodovi… [H]tjedoše vojnici da skinu sa stupa hrvatsku trobojnicu sa Zvonimirovom krunom, ali neustrašivi Polić stao pred stup i sa njekojim privrženicima branio je ovu narodnu svetinju govoreći ‘samo preko mojeg trupla moći ćete doći do barjaka’ i slabo je mario za to, da pred njim stoji satnija vojnika. Kapetan, koji je satnijom zapovijedao, uvidio je da narod ima pravo, kad brani svoju svetinju, povuče se bez krvoprolića… I tako je Polić stekao Kraljevici ovo iznimno pravo da rabi hrvatsku trobojnicu sa Zvonimirovom krunom”.

Takav domoljubni žar Polić je donio u Ameriku i nastavio s nesebičnim radom. U Chicago je stigao 1880., a nekoliko godina iza njegova dolaska otpočeo je masovniji priljev (i) Hrvata u taj grad koji se naglo širio i postajao jako gospodarsko središte.

Tadašnja hrvatska nacionalna svijest među njegovim sunarodnjacima bila je veoma niska. Oni koji su stizali s područja pod upravom vlade i bana u Zagrebu bili su Hrvati, a kod velikog broja onih iz ostalih hrvatskih zemalja regionalni identitet bio je jak, a to je austrougarska vlast višestruko poticala. Polić, kao iskusan političar, domoljub i narodni čovjek, brzo je procijenio tamošnje prilike i, što se kaže, zasukao rukave i dao se na posao.

Iz njegovih djelatnosti u Chicagu možemo iščitati koji su mu bili prioriteti u prilikama s kojima se suočio. Prvo, nacionalno osvješćivanje, a time i ujedinjenje novopristiglih Hrvata u Chicago i Ameriku. Drugo, utemeljenje hrvatskih organizacija koje će gajiti ne samo uzajamnu pomoć u nevoljama i čuvati kulturno nasljeđe nego i biti čimbenik u američkom političkom i društvenom životu.

U svrhu tih plemenitih ciljeva, Polić i s njim mali broj domoljuba utemeljili su početkom 1892. godine Hrvatsko dobrotvorno društvo Strossmayer, kojemu je Polić bio prvi predsjednik.

Geslo „Sve za vjeru i Domovinu“ bilo je izvezeno i na društvenom barjaku koji je te godine bio svečano blagoslovljen, a kumovali su (putem posrednika) Milan Amruš, zagrebački gradonačelnik i Olga barunica Vranicani. S tom namjerom počeo je krajem 1892. izdavati tjednik Chicago. To je bilo prvo društvo u Americi koje je nosilo hrvatsko ime i prvi hrvatski barjak razvijen u Sjevernoj Americi. U relativno kratkom vremenu društvo je brojilo oko 300 članova i ugrađeno je u temelje sveopćih hrvatskih organizacija u Americi.

Mnogi su mislili da će njihov boravak u Americi biti kratak; ostati jedno vrijeme, nešto zaraditi i s ono malo ušteđevine poći doma.

Polić je znao da će se rijetki vratiti u Hrvatsku pa je zagovarao ideju prilagođavanja američkom životu i društvu, u kojem je naglašavao ne samo važnost sudjelovanja u američkim lokalnim i nacionalnim političkim procesima, nego učenje engleskog jezika, školovanje mladih, poduzetništvo…

Davao je savjete i poticao sunarodnjake da budu uspješni i primjerni američki građani, ali uvijek ponosni na svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost. Budući da je list Chicago bio usmjeren na američke prilike i proces amerikanizacije, što nekima nije bilo po volji, Polić je oko godinu dana nakon toga (1893.) počeo izdavati list Sloboda, koji se bavio prilikama u Hrvatskoj, a godine 1896. oba lista ujedinjuje u novine Chicago-Sloboda (1896. – 1903.).

Godine 1892. Poliću se u Chicagu pridružio mladi i vatreni domoljub, također iz Hrvatskoga primorja, Zdravko Mužina. Osim što je pomagao oko izdavanja tjednika Chicago, Mužina je za Polića priredio i prvu knjigu na hrvatskom jeziku u Americi: Narodni amerikanski koledar za godinu 1893. Relativno brzo nakon toga Mužina se odselio u Pittsburgh i dao se na organiziranje tamošnjih Hrvata. Obojica su bili (uz još nekoliko istaknutih pojedinaca) pokretači procesa nacionalnog osvještenja i organiziranja Hrvata u Americi. Nije se čuditi što novine Hrvatska zastava iz Chicaga, prigodom proslave 14. obljetnice utemeljenja Hrvatskog dobrotvornog društva Strossmayer, kažu da je Polić bio „otac američkih Hrvata”.

Nikola Polić preminuo je 7. lipnja 1902. godine. Pogreb mu je bio, moglo bi se reći, državnički. Okupilo se mnoštvo tadašnjih viđenijih Hrvata i predstavnika raznih hrvatskih udruga u Americi.

Pogrebno slovo držao je i Zdravko Mužina. Zemni ostatci počivaju mu na katoličkom groblju Mount Olivet u Chicagu, gdje je pokopana i njegova supruga Ruža (rođena Paravić), koja je bila „uzor Hrvatica, dobra majka i vrla dobrotvorka”, kako joj pjeva Josip Marohnić, tadašnji vodeći hrvatski djelatnik u Americi.

Škrivanić u spomenutim zapisima kaže: „Američko hrvatstvo ima u mnogomu da ovom mužu zahvali za svoj razvitak, jer je on neumorno radio za razvitak i napredak hrvatskoga naroda u Americi. On nije štedio truda ni novca kod toga sve do svoje smrti”.

Ključne riječi #Hrvati u Chicagu #Narodni amerikanski koledar #Nikola Polić