Hrvat iz Chicaga piše kako je na američkom crnom tržištu kupovao Motorole za hrvatsku vojsku: Mogao sam završiti iza rešetaka!

O vremenu Domovinskog rata i pomaganju hrvatskoj vojsci, u svom pretposljednjem članku piše Stanko Šušnjara, američki Hrvat iz Chicaga i sudionik brojnih povijesnih događaja…

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…,

Moji prvi kontakti s hrvatskom vojskom, odmah na početku rata 1991. godine, bili su preko mog kuma Ante Bilonića koji je bio u 126. brigadi HV-a, u Sinju, te s Draženom Lišnićem u istoj brigadi.

Ante me jednog dana nazvao i zamolio ako mogu pomoći u nabavci Motorola. Znao sam da je riječ o nekim prijenosnim radio-stanicama, ali nisam znao detalje. Uskoro je preko faks prijenosnika stigla zamolba od zapovjednika brigade. Tada sam odmah stupio u akciju. Budući da nisam znao ništa ni o čemu, uzeo sam u ruke telefonski imenik i zvao razne kompanije. Uvijek su me pitali za koju tvrtku ja to kupujem ili za koje državne institucije. Nakon što sam rekao da je to za mene, odbili su me i rekli da samo tvrtka ili državna institucija to može kupiti.

Nisam odustajao. Nastavljam tražiti dalje, zovem na sve strane! Pronalazim jednu kompaniju nedaleko od moje kuće. Nazovem ih, dogovorimo se da ću fizički doći i da ćemo razgovarati. Oni su mislili da sam predstavnik neke tvrtke ili tako nešto. Kada sam došao, dočekala su me trojica ljudi. Rekavši im što želim i koliko, bili su iznenađeni. Pitao sam ih koliko je cijena po komadu, rekli su mi 800 američkih dolara (uređaj, baterije, punjač i kožna torba). Na to sam im rekao da ću odmah kupiti 30 komada ako će mi dati cijenu po 600 dolara Dogovorili smo se! Ispalo je na kraju 650 dolara (naravno plus još 9 poreza). Ali to sam uspio odraditi preko naših dušobrižnika i hrvatske crkve koja inače ne plaća porez.

Rekao sam im da ću vjerojatno trebati još narudžbi, možda i dvaput više od ove. Bili su malo iznenađeni i suzdržani. Rekao sam im da za to neće nitko znati. Vjerovali su mi. Nevjerojatno je što keš novac čini. I tako je prva pošiljka otišla za hrvatsku vojsku. Naravno, morali smo imati dobre veze na Lufthansi i Swiss airu kako bi pošiljka bez problema prošla.

Gospodin Zlatan Jelovac je imao putničku agenciju. Tada je većina Hrvata preko njega putovala u domovinu. On nam je dosta pomagao u slanju tih aparata. Sve je to koštalo novca, ali novac nikad nije bio u pitanju kada se pomagalo domovini. Isto je bilo i s aparatima za prisluškivanje i s nekim drugim uređajima. Tako sam došao u situaciju baviti se s onim o čemu nisam imao nikakve veze, ali sam bio uporan i nikada nisam odustajao. Pomagali su mnogi, posebno moja djeca Filip i John. Filip je upravo završavao školu za elektroinženjera. Znao je puno toga. Naravno, za sve je trebalo dosta novca.

U Chicagu postoji Klub Sinj. Taj klub je osnovan davno, početkom 20. stoljeća. Braća moga djeda, Luka i Bože, sudjelovali su njegovu osnivanju, kao i Hrvatske župe Sv. Jeronima. Ja sam odmah po dolasku u Chicagu postao članom tog kluba. Znao sam da klub dobro stoji financijski i poznavao sam njegova predsjednika Danijela Bakovića, rodom iz Sinja. Dosta je Hrvatima pomogao za dokumente i državljanstva te ostale potrebe. Poznavao sam i blagajnika kluba.

Imao sam sastanak s njima. Primili su me srdačno i saslušali te rekli da će pomoći i da račun ide izravno na klub bez obzira koliko košta. Račun je bio otprilike 38 tisuća dolara. Kada su vidjeli ime kompanije i gdje se nalazi i sve ostale detalje, rekli su da imaju jednog člana kluba, gospodina Ivkovića, rođenog u Chicagu od hrvatskih roditelja koji je upravo u to vrijeme bio šef policije u tom mjestu gdje se nalazi kompanija (Bridgeview). Ispričali su mu cijelu priču. On je otišao u tu tvrtku i pitao za detalje oko kupnje Motorola. Oni su se svi uplašili kad su ga vidjeli jer su mislili da sam ja nešto policiji rekao i zato je on došao. Međutim, on je samo došao platiti, dao im je ček za račun o dogovorenoj nabavci. Ali drugi dan kada sam ja došao podići Motorole skoro su me htjeli tući. Ja sam im rekao da se ne boje ništa, ta Ivković je „naš čovjek“. Odmah su se smirili. Tako da smo razvili dobar odnos i dosta sam stvari od njih kupovao sve do kraja rata.

Jednog dana dobio sam poziv od Ante Podruga, zapovjednika 126. brigade (mislim da je tada imao čin brigadira, kasnije je postao General HV-a). Molio me je li moguće da mu pošaljem neki aparat za programiranje tih Motorola kako bi iste mogle „pričati“ jedne s drugima. Naime, što se dogodilo? Jedan vod hrvatske vojske bio je na zadatku negdje u podnožju Dinare, u prostorima gdje su većinom Srbi. Oni su zaspali, odložili svoju opremu. U tome trenutku naišli su četnici. Naši vojnici uspjeli su pobjeći, ali je oprema ostala kao i Motorole koje su tako upale u četničke ruke. Tako da sve druge Motorole onda nisu bile za upotrebu jer bi ih četnici mogli prisluškivati.

Počeo sam tražiti taj aparat. Nisam ga nigdje mogao naći. Nitko ga ne prodaje, niti smije. Ali ja sam bio uporan. Doznao sam da ima jedan naš čovjek u Torontu koji se bavi elektronikom. Mislim da me na njega uputio jedan od naših svećenika iz župe Sv. Jeronima. Mislim da se čovjek zvao Mijo. Dobijem njegov broj i nazovem ga. On mi je rekao da mu dam svoj broj i da će on vidjeti što može napraviti. Drugi dan me zvao i rekao da može nabaviti, ali da je cijena visoka. Pitam koliko, on kaže oko 40 tisuća dolara. Ja sam mu rekao da nema problema za novce samo kako to poslati u Hrvatsku. On veli da ima čovjeka koji ide u Zagreb za koji dan. Pitao me kome to treba predati. Ja sam rekao Ministarstvu obrane i ime osobe. Obećao sam da ću zvati Zagreb i da će iz Ministarstva obrane netko tu osobu dočekati u zračnoj luci u Zagrebu. Kada sam pitao čovjeka kako da mu pošaljem novac, on mi je rekao da čekam dok vidim da je sve prošlo uredu i da je stiglo tamo gdje treba stići. Tako je i bilo. Ja sam poslao ček kada je sve bilo uredu.

Međutim, nakon otprilike mjesec dana dobijem telefonski poziv od ženske osobe koja me pita je li moj ime tako i tako. Ona mi kaže da treba moj socijalni broj, a ja velim tko si ti da ti ja dajem svoj socijalni broj. Ona mi veli da je agent FBI-ja, zove iz grada Buffalo, država New York i kaže mi da ona zna da sam ja poslao taj aparat u Hrvatsku. Na to je rekla da samo provjerava jesam li taj i taj i da ona ima moj socijalni broj i sve moje podatke, ali samo hoće provjeriti jesu li sve informacije točne. I tako smo razgovarali, ja sam joj rekao, vi znate da je u Hrvatskoj rat i da je sve uništeno i da je to poslano za potrebe poljoprivrede. Na to se ona nasmijala i nije ništa rekla i tako smo završili taj neugodni razgovor.

Ja sam i nadalje nastavio raditi po svome. I slati u Hrvatsku svega i svašta što je bilo potrebno, od medicine do drugih stvari (serume protiv ujeda zmija otrovnica jer su zmije zadavale dosta muke našim braniteljima posebice u dinarskim područjima).

Nakon otprilike mjesec dana dobio sam telefonski poziv. Javio se muški glas i pitao me jesam li ja Stanko Šušnjara. On se predstavio kao agent i meni odmah kaže: „Gospodine Šušnjara, izbacite vrući krumpir iz svojih ruku.“ To je poznata fraza na engleskom jeziku u značenju kada se bavim opasnim stvarima. Valjda me samo upozoravao! Ja sam i dalje nastavio istim tempom i više koliko sam mogao. Ničega se nisam bojao. Samo mi je Bog pomagao!

Godine 1989. izgubio sam posao. To mi je pomoglo da sam imao više vremena za sve ove aktivnosti koje sam volio. Jednog dana dobio sam poziv iz Ministarstva obrane. Mislim da je bio General Ćosić. Pitao me mogu li nabaviti neki aparat koji služi za prisluškivanje, da im je to jako potrebno. Ja mu velim da mi pošalje detalje na faks jer o tome nisam imao pojma. Kada sam dobio faks s informacijama, bacio sam se na posao. Zvao sam na puno mjesta. Gdje god sam tražio nitko nema, svi me upućivali na druge adrese. Zvao sam mnoge, ali uzalud!

Zvao sam konačno jedno mjesto u Minneapolis, država Minnesota. Čovjek me tada uputio na drugo mjesto u Floridi i kaže mi ako oni nemaju nitko drugi nema. Dobio sam odmah nekog gospodina na telefon u Floridi. Prvo mi je postavio pitanje izravno pitanje: zašto mi to treba? Znao sam da nema muljanja i laganja, stoga sam mu rekao istinu. Pitao me koliko komada, ja sam ga pitao za cijenu. On veli što više kupim to je cijena bolja, ali da svaki aparat košta oko 12 tisuća dolara. Nabrzinu se mislim imam li pokrića za 12 komada i kažem mu 12 komada ću uzeti odmah, a kasnije sigurno još. Pitao sam ga je li moguće da ja to dobijem sljedeći dan jer imam čovjeka koji ide sutra navečer u Hrvatsku. On mi je rekao da je moguće i da se plaća samo cash. Dogovorili smo se da aparati moraju stići do sutra, do 2 poslije podne, da ću ja čekati s cash novcem, a ako ne stignu on veli da ne moram ništa platiti.

Tu cijelu noć nisam spavao. Razmišljao sam što se sve može dogoditi. Padalo mi je napamet što se sve dogodilo Jurkoviću, Bešliću, Majstoriću i kako su nasjeli na pogrešan potez i završili iza rešetaka. To se moglo i meni dogoditi. Zašto se meni tako žurilo? Naime, sljedeći dan je u Hrvatsku išao moj susjed, iz mog sela, gospodin Dinko Dragušica. Ja sam mu samo rekao da imam jednu pošiljku za Zagreb, da ću je donijeti na uzletište O’Hare i da će ga netko dočekati u Zagrebu tako da on ne mora nigdje ništa nositi. To će samo ići kao njegova prtljaga. On nije ni znao što nosi! Evo dok ovo pišem, čujem da je Dinko upravo preminuo u domovini (vratio se doma prije nekoliko godina).

Taj dan kada su trebali stići ti aparati, ja sam sjedio uz prozor u svojoj kući i čekao kada će stići pošiljka. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu i svakakvi scenariji. Dvadesetak minuta prije 2 sata kombi staje ispred moje kuće. Izlazi jedan čovjek i zvoni na vrata. Otvaram. On pita jesam li ja Stanko Susnjara. On mi veli da je dovezao aparate i pita me jesam li spreman preuzeti robu. Ušao je u kuću. Pokazao mi sve aparate. Sve je bilo u redu. Ja sam mu predao cash novac. On je otišao, a ja sam odahnuo! Onda je uslijedilo pakiranje i put na uzletište O’Hare. Sve je prošlo dobro. Dinko je sve uredno predao. Već sutradan oko pola noći dobivam poziv iz Zagreba da je sve stiglo. Ja sam samo rekao: Hvala Bogu!

Sljedeću narudžbu sam slao po gospodinu Marku Knezoviću. Sve prolazi bez problema. Nakon te pošiljke, šaljem novu, po gospođi Dini Čović, supruzi mog dobrog prijatelja Mirka Čovića. Njoj sam sve rekao o čemu se radi i da je to sve za hrvatsku vojsku. To je bila dosta velika pošiljka i bila je namijenjena za 4. brigadu, južno bojište: Dubrovnik i Konavle. Rekao sam Dini da to ne smije ići kroz skener jer bi mogli biti oštećeni. Ona je to vrlo ozbiljno shvatila. Njezin let je trebao biti Chicago-Frankfurt-Split, ali je iz nekoga razloga promijenjen za Frankfurt-Zagreb te iz Zagreba drugim zrakoplovom za Split. U Zagrebu je slijedilo vađenje prtljage, tražili su da sve ide na provjeru. Dina to nije dopustila. Nastala je gužva. Ja sam zvao Ministarstvo obrane. Javila mi se tajnica ministra Šuška, današnja supruga generala Gotovine. Ona je odmah poslala nekoga na uzletište. Taj gospodin je stigao upravo u vrijeme dok se Dina svađala sa službenicima na uzletištu. Sve je odmah bilo riješeno!

Nešto slično i meni se dogodilo dvaput kad sam putovao u Hrvatsku. Supruga i ja smo nosili puno prtljage i paketa. Sve za hrvatsku vojsku. Vrlo malo svojih osobnih stvari. Imao sam puno problema s carinicima u Zagrebu jer su to sve bili ljudi iz prošlog sustava koji nisu bili skloni hrvatskoj državi. Sjećam se u jednom takvom dolasku, dok sam s carinicima razgovarao, sa strane je stajao jedan čovjek koji je sve promatrao, te je u jednom trenutku došao i rekao da sve ostave, da me puste na miru. Kasnije sam doznao da je taj gospodin zvao Ministarstvo obrane i da su mu oni sve rekli. Bio je vrlo ugodan, pomogao nam je stvari ponijeti. Dopratio nas je sve do zrakoplova bez ikakvih provjera. Krenuli smo za Split s dosta zakašnjenja. Kada smo stigli, bila je noć. Tamo nas je čekao cijeli vod hrvatske vojske i brigadir Ivan Čikara. Čak su suprugu i mene vojnim automobilom vozili do Vrpolja, iako sam ja imao naručen auto. Tako je bilo nekoliko puta.

Jednom prigodom kada sam išao na uzletište O’Hare susretnem prijatelja Zdravka Madunića i njegovu gospođu. Oni su također nosili puno stvari za hrvatsku vojsku. Bilo nas je nekoliko koji smo to činili! Kada sam išao u Hrvatsku uvijek sam išao posjetiti hrvatsku vojsku na bojišnicima, na prvim linijama. Uvijek sam nosio pakete cigareta. Bio sam na Svilaji, na samom vrhu zvanom Orlove stine odakle se pruža dobar pogled prema peručkom jezeru i četničkim položajima. Išao sam i na Dinaru, ali s one druge, bosanske strane. Išao sam s Petrom Marošom (moje sestre zet). Tamo sam bio s brigadirom Čikarom, te sam tu upoznao i generala Krstičevića. Iznenadio sam se kada sam vidio tako malog čovjeka rastom, ali velika srca za Hrvatsku. Tu sam ručao s vojskom. Tako sam bio sretan biti tu.

To je bilo desetak dana prije početka Oluje. Tu sam upoznao i hrvatskog heroja Andriju Matijaša, te susreo i Hrvata iz Chicaga, Wernera Ilića, sina mog dobrog prijatelja Slavka Ilića. Njega sam susreo u Crnom Lugu (malo mjesto sa sjeverne strane Dinare). On je mene prepoznao, ja njega nisam jer je bio cijelu noć u rovu i maskiran, na položajima prema Grahovu i Bihaću. Ta mjesta nisu još bila oslobođena, a bila su strateški važna prema Kninu. Tu sam upoznao dosta hrvatskih heroja-branitelja.

Vidio sam i svu tehniku i naoružanje s čim su raspolagali. Bio sam jako impresioniran, ali me najviše dojmila odlučnost hrvatskih ratnika i heroja da oslobode hrvatski teritorij od agresora i četničkih bandi koji su tu na hrvatskoj zemlji stvarali Veliku Srbiju. Kada sam sve to vidio, znao sam da Srbi neće uspjeti i bio sam sretan ako sam barem malo pridonio toj borbi za slobodu svog naroda. Bilo mi je žao što nisam mogao biti na bojišnici, na prvoj liniji obrane s puškom u ruci braniti Hrvatsku. Čak sam ispunio i pristupnicu za Hrvatsku vojsku, ali su mi u Zagrebu rekli da je bolje da ostanem u Chicagu jer tako mogu više pomoći i da radim ono što sam radio, da im omogućim bolje uvjete za borbu, ali i da oni imaju dosta dobrovoljaca koji brane Hrvatsku. Tako sam nastavio raditi svoj posao, skupljati pomoć za domovinu. Puno je kontejnera iz Chicaga poslano u Hrvatsku i BiH. Mislim, više od stotinu. Uloženo je puno truda i novca, ali isplatilo se. Ostavili smo pokoljenjima Hrvata slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ponosan sam da sam da sam bio barem mali dio te povijesti, naraštaja koji je stvarao hrvatsku državu!

U ponedjeljak objavljujemo posljednji od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Ključne riječi #Domovinski rat #Hrvati u Chicagu #Stanko Šušnjara