Uskrs nije kraj nego vrhunac života

Ljudski život je satkan od konstantnih promjena. Iz dana u dan se mijenjamo: rađamo se, rastemo, razvijamo svoje mišljenje, snivamo snove o našoj budućnosti, trudimo se ostvariti te iste snove. Dok nas ta životna dinamika nosi da idemo naprijed, naš duh također je potrebit promjene, a ona je uvijek bolna.

Uskrs pred nas stavlja upravo tu dinamiku promjene. Zapravo nam Isusovo Uskrsnuće pomaže da proširimo naš pogled i da vidimo iznad naše ljudske stvarnosti koja putuje od rađanja prema smrti. Za nas Uskrs nije kraj nego vrhunac života u kojemu smrt prelazi u Vječnost, u kojemu ovaj naš ograničeni ljudski život ulazi u Božju beskonačnost. Uskrs je mjesto dodira našega kraja i početka i ne može se izdvojiti Uskrs od Velikog Petka. Bez Velikog Petka nema Uskrsa, a bez Uskrsa nema Velikog petka. Bez smrti nema Vječnosti, bez Kraja nema Početka i obrnuto.

Često se sjetim jedne zgode, kada smo za vrijeme naše redovničke formacije imale priliku slušati različite duhovne nagovore, kako nas je jedan duhovnik pitao jesmo li kršćanke, a potom nam zadao zadatak da nacrtamo vrata. Ostale smo pomalo zbunjene razmišljajući o tom zadatku, a potom smo se potrudile što bolje nacrtati zadano. Kad smo završile, duhovnik je ponovio pitanje s početka: “Jeste li kršćanke?” nastavljajući: “Za nas kršćane vrata su Križ. Jedino kroz ta vrata ulazimo u Život vječni!”.

Razmišljati o Uskrsu bez Velikog petka je nemoguće jer Uskrsnuće nije poništilo Tajnu Križa, ali ju je osvijetlilo i dalo joj potpuno novo značenje.

Slavlje Uskrsa usko je vezano za židovski blagdan Pashe tako da i u kršćanstvu za ovu svetkovinu možemo koristiti isti naziv. Riječ Pasha – znači “prolazak”. Uskrs se ne može zadovoljiti ustajalošću, nego nas potiče da “prolazimo” kroz i da idemo preko.

Čovjek je oduvijek bio izložen snažnim kušnjama kada strah želi slomiti našu vjeru, želi nas otrgnuti od našeg Izvora i zamračiti nam iskustvo Svjetlosti u našem životu. Isus nam nije ni obećao život bez križa, ali je svojim Uskrsnućem rasvijetlio Otajstvo Križa i Ljubavi koja se daje do kraja. Tako je doista križ postao vrata preko kojih ulazimo u Vječnost.

Ako doista želimo ući u Vječnu slavu, onda moramo proći kroz borbe s našim neuspjesima, moramo pasti u našim slabostima, iskusiti snagu boli i patnje, rane prošlosti i nesigurnost budućnosti. Ako želimo ući u Vječnost moramo proći kroz vrata smrti ne zaustavljajući se na tim vratima nego “proći” kroz njih.

Svjedoci smo kako nas okružuje tama. Kojom silinom nas ponekad uznemire informacije koje spoznajemo, bilo preko medija ili iz razgovora s bližnjima. Svi naši razgovori obojeni su u noć smrti. Sve vijesti započinju informacijama o bolesnima i umrlima.

Vjerujem da se u takvoj oluji tjeskobe, straha, beznađa i boli svi mi ponekad osjetimo kao Isusovi učenici na lađi usred naših nesigurnosti, naše ljudske nemoći i ograničenosti. Spoznajemo koliko smo zapravo slabi u odnosu na tajnu života i smrti. No, ta nam spoznaja nesigurnosti može biti prilika da i mi kao Isusovi učenici probudimo Isusa koji spava na krmi.

Isus nikada nije napustio čovjeka i njegovu svakodnevnu stvarnost koju proživljava. On se neprestano daruje i biva prisutan preko Sakramenata i Liturgije, ali se u našem duhu uspavao onaj potpuni odnos povjerenja prema Isusu. Evo nam stoga prilike da Ga probudimo na svojoj životnoj lađi koja prolazi kroz oluje straha. Evo nam prilike da ovu noć smrti živimo kao prolazak u Vječnu radost.

Između Velikog Petka i Uskrsa jest vrijeme Velike Subote. To je vrijeme u kojem prestaje naša ljudska borba, vrijeme u kojem utihne naše nastojanje da nešto učinimo. I napokon prestajemo računati na naše ljudske snage. Konačno se predajemo kako bi Bog mogao započeti svoje djelovanje.

Svaki put kada doživimo svoju ograničenost i nemoć u nošenju životnih bremenitosti spoznajemo kako samo Bog može našu oživjeti smrt. Jedino Božja Ljubav može nas uskrsnuti za novi početak. Uskrs nam pomaže da spoznamo ovu Tajnu promjene. U istini Uskrsa možemo iskusiti da naša ljudska potresenost, naš strah i naš nemir nisu nadmoćni nad Božjom Ljubavlju, Postojanošću i Mirom.

Kada su naši oslonci uzdrmani, kada se ruše naše sigurnosti, kada nas stežu granice naše nemoći to je milosni trenutak prolaska kroz smrt. To je milosni trenutak u kojemu trebamo svjedočiti svoje povjerenje u Boga. I vrlo često ne možemo razumjeti Božju Volju, ne možemo shvatiti zašto nam se događa bolest, patnja i smrt. Ne smijemo se zaustaviti na samom razumijevanju niti na osjećajima jer i oni nas varljivo žele uvući u tamu groba. Uskrs je vrijeme koje nas podsjeća na važnost našeg iskustva vjere, našeg iskustva Božje Ljubavi u našem životu koje može i najveću tamu osvijetliti Svjetlom Uskrsnuća.

Jačajmo stoga naše iskustvo konkretne Božje prisutnosti u našim životima, preko ljudi koje nam Bog pošalje na naše životne putove i preko konkretnih događaja u kojima smo doživjeli da On aktivno djeluje u našem životu. Otvorimo se Uskrsu, otvorimo se promjenama, budimo spremni puštati bol koju ponekad grčevito držimo iz straha da nam se ne bi ponovilo nešto slično. Dopustimo da nas Bog vodi i kroz tamu smrti jer znamo da jedino On može ponijeti naš život u Vječnost za koju smo i rođeni.

s. Matija Pačar, ŠSF, Hrvatski franjevački vjesnik

Ključne riječi #duhovnost za ponizne #Uskrs u dijaspori #Veliki petak