Priča o tri Marije, najznačajnije hrvatske Čehinje

Činjenica da bi hrvatska kultura bila daleko siromašnija bez doprinosa koji su dali mnogi Česi doseljeni u Hrvatsku relativno je poznata, no među tim brojnim javnim djelatnicima nedovoljno se ističu zasluge triju imenjakinja, triju Marija koje se opravdano može nazvati najznačajnijim hrvatskim Čehinjama.

MARIJA FABKOVIĆ

Najstarija od njih bila je Marija Fabković, rođena 1833. kao Marie Frechová u Pragu, gdje je završila učiteljsku školu i upoznala svog supruga Skendera Fabkovića s kojim je 1854. došla u Hrvatsku i s kojim je imala sina Milana, glazbenika.

Radila je kao učiteljica u Virovitici, Karlovcu i Zagrebu. Bila je prva žena koja je u Austro-Ugarskoj 1873. položila ispit za nastavnika matematike, biologije i francuskog u građanskoj školi, prva učiteljica tjelovježbe u Hrvatskoj i 1871. suosnivačica Hrvatskoga književno-pedagoškog zbora kao jedina žena. Kao učiteljica isticala se naprednim pogledima i idejama za koje školske vlasti nisu imale suviše razumijevanja.

Posvećivala je veliku pažnju moralnome odgoju mladeži, razvijanju ekološke svijesti, promicala je i ulogu tjelesnog odgoja u razvoju mladeži, posebno ženske i protivila se fizičkom kažnjavanju djece. Pokrenula je 1872. Žensku biblioteku i zalagala se za reformu ženskog obrazovanja. Tražila je i izjednačavanje plaća učiteljica s plaćama učitelja. Aktivno se bavila i sportom – planinarenjem, plivanjem i skijanjem. I nakon odlaska u mirovinu u 64. godini života Marija Fabković nije mirovala, već je otišla u Francusku i Švicarsku na studij francuskoga jezika te se nakon diplome posvetila prevodilaštvu.

Mariju Fabković može se nazvati i prvom hrvatskom novinarkom jer je 1865. izvještavala iz Hrvatskoga sabora za praške novine Národní listy. Pedagoške radove objavljivala je u češkim i hrvatskim listovima, a pisala je i pripovijetke i putopisne crtice. Na češki je 1880. prevela roman Augusta Šenoe Zlatarevo zlato. Preminula je 1915. u Zagrebu.

MARIJA RUŽIČKA STROZZI

Srednja Marija bila je najpoznatija, Marija Ružička Strozzi, jedna od najvećih hrvatskih glumica svih vremena, koja je na pozornici bila prisutna gotovo 70 godina i ostvarila oko 600 uloga i više tisuća nastupa. Rodila se 1850. u Litovelu u Moravskoj, a u Zagreb se s roditeljima doselila već nakon nekoliko mjeseci te se 1871. udala za Ferdinanda Strozzija, potomka stare firentinske plemićke obitelji s kojim je imala osmero djece od kojih su je nadživjeli samo dvoje, sin Tito Strozzi i kći Maja Strozzi.

Od malih nogu zavoljela je kazalište u kojem je prvi put nastupila 1868. i neprestano se usavršavala, unatoč teškim životnim i radnim uvjetima. Brzo je stekla rutinu, ali i slavu, no odbila je ponude da karijeru nastavi u Beču. Gostovala je u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj, dočekivana ovacijama i priznanjima. Još za života, 1932. u HNK u Zagrebu postavljeno joj je poprsje, ovjekovječena je i na kazališnim freskama, kao i na zastoru Hrvatski narodni preporod Vlahe Bukovca. I na rodnoj kući u Litovelu dobila je spomen-ploču još za života.

Preminula je 1937., a tek 2020. Zagreb joj se odužio imenovanjem parka u naselju Savici.

MARIJA RADIĆ

U političkom smislu najznačajnija je treća Marija, Marie Dvořáková koja se 1898. udala za Stjepana Radića i postala Marija Radić. Rođena je 1874. u Pragu gdje je završila učiteljsku školu i radila kao učiteljica u nekoliko čeških mjesta odakle se četiri godine dopisivala s Radićem kojeg je upoznala dok je studirao u Pragu.

Baveći se i političkom aktivnošću u vrijeme kad su se žene tek borile za pravo glasa i za ravnopravnost, Marija Radić postala je i prva hrvatska političarka. U Radićevim listovima pisala je prve tekstove o ženama i ženskom pokretu u drugim zemljama zalažući se za jednaka prava žena u javnom životu, zapošljavanju i obrazovanju.

No nakon što je 1918. u Kraljevini SHS Radić postao vodeći hrvatski političar i borac za općenacionalne interese, prava žena pala su u drugi plan pa je Marija Radić više isticala njihovu majčinsku ulogu, što je bilo prihvatljivije širokim slojevima koje je HSS sada okupljao.

Od 1927. bila je na čelu ženskih organizacija HSS-a, odnosno od 1936. organizacije Hrvatsko srce. Što je Radić osjećao prema svojoj supruzi vidljivo je iz njegovih pisama, a u jednom poslanom 1919. iz zatvora piše joj: „Ti si stalnim svojim značajem stvorila korito bujici moga temperamenta, ti si dubokim svojim osjećajem za pravicu stvorila korenje mojim mislima za slobodom i napredkom”.

Nakon tragične smrti Stjepana Radića ostala je neformalna prva dama Hrvatske, poštovana od naroda koji ju je jednostavno zvao Marženka. U listopadu 1945. izdala je novine Narodni glas u kojem je otvoreno kritizirala komuniste, no oni se ipak nisu usudili uhititi udovicu Stjepana Radića, za razliku od nekih članova njezine obitelji.

Marija Radić preminula je 1954. i pokopana u mirogojskim arkadama uz svog supruga, a ulicu u Zagrebu dobila je 2016. u naselju Špansko.

Ove tri Marije u svoje su vrijeme često bile neshvaćene i neprihvaćene dok danas imaju mnoštvo svojih nasljednica jer je velik broj žena u hrvatskom školstvu, glumištu i politici kojima su svojim angažmanom upravo one krčile put.

Marijan Lipovac, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Marija Fabković #Marija Radić #Marija Ružička Strozzi