Zašto uopće postimo?

U susret nam stiže slavni dan uskrsnuća. No, prije najvećeg dana u godini čeka nas dugo razdoblje molitve, pokore, introspekcije i obraćenja. Stigla nam je korizma i korizma znači post. Mi koji smo odrasli u katoličkim obiteljima, pogotovo mi koji smo iz hrvatskih katoličkih obitelji, već se sad prisjećamo petaka bez mesa, bolne gladi Velikog petka i lijepih mirisa Velike subote koje će pojačati nestrpljivo iščekivanje svanuća uskrsnog jutra. Znamo što je glad… ili možda ne znamo?

Svake godine, u ovo vrijeme, više puta čujem pitanje „zašto postimo?“ Sigurno u našem vremenu mora postojati neki drugi i napredniji način da se pripremimo za Kristovu pobjedu osim gladovanja. Je li post možda zastarjeli običaj, prisjećanje na prošlost ili ima nešto u tome? Pitanje je, je li post običaj koji samo još nije izumro ili je to nešto što je s razlogom preživjelo? Zašto uopće postimo?

Povijest posta

Kao ljubitelj povijesti imam običaj u svakoj situaciji osvrnuti se na prošlost (pogotovo drevnu prošlost) kako bih jasnije razumio sadašnjost. Pogled unatrag mi je više puta pokazao da „nema ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9) i da je ljudsko iskustvo poprilično stabilno kroz stoljeća. Utješno je i ujedno jezivo koliko se susrećemo s istim patnjama, iskustvima i problemima kao i naši preci. Okolnosti su drugačije i tehnologija nam je naprednija, ali ljudska čežnja i strah ostaju.

Gledamo isto nebo i ciljamo k istoj zvijezdi kao i oni što su došli prije nas. I tako gledajući u prošlost vidimo da je post redovna praksa svih civilizacija kroz povijest. Drevni čovjek, okružen politeističkim panteonom u kojem je svako stablo i kamen bio utjelovljenje božanstva, postio bi prije nego bi stupio pred svoje bogove.

Na kontinentima Novog Svijeta plemena američkih domorodaca postili bi jedno vrijeme prije nego što bi tražili vizije. Naši preci u vjeri, Židovi, imali su svoje dane posta, posebice na veliki dan pomirenja – Yom Kipur. U posebno teškim trenucima kroz povijest Izabranog naroda čitamo u Svetom pismu kako se poziva narod na post. Tako kraljica Estera poziva sav narod na post kako bi izmakli opasnosti od uništenja (Est 4,16). Isus sam posti 40 dana u pustinji prije nego što započinje svoje javno djelovanje (Mt 4,1).

No, ljudi poste i iz nereligioznih razloga. Najčešće bi to bilo u znaku protesta tzv. štrajk glađu. Posteći, borci za pravdu su govorili o nehumanim uvjetima u kojima se nalaze, od kojih nam je možda najpoznatiji Gandijev štrajk glađu protiv engleske okupacije Indije. U tim trenucima glad preuzima krik koji riječi ne mogu izustiti. Borba za opće dobro prolazila bi kroz osobnu žrtvu pojedinca.

Ni ranom kršćanstvu post nije bio stran. Štoviše, bio je sastavni dio kršćanskog života ispunivši Kristovo proroštvo da će postiti kada im se zaručnik oduzme. O kršćanskom i ranokršćanskom postu govorit ćemo malo detaljnije, ali zasad valja uočiti da je post oblikovao ljudsku povijest. Ono što sam davno naučio je da tradiciju koja tako dugo preživi ne valja olako mijenjati. Nešto što se ukorijenilo u naše gene očito je bilo od pomoći. Ljudska vrsta koja nije imala luksuz sve zadržavati, prenosila je na nove naraštaje samo ono što je pomoglo starima da opstane. Ali nama i dalje ostaje pitanje: ako je post tako ukorijenjen u našoj prošlosti, zašto ga trebamo čuvati u sadašnjosti?

Zašto postimo?

Otac Sabatino Carnazzo nas napominje na očitu, ali često zaboravljenu činjenicu, da treba gledati primjer onih koji su trčali prije nas i pobijedili. Napominje nam da je cilj posta staviti cijeli stvoreni svijet i naš duhovni život u ispravan red.

Ono što se u našem životu često zna dogoditi je da naši niži osjećaji pobijede naš viši intelekt. Odnosno, često ono što je nevažno ili manje važno, preuzima preveliki dio našeg života. Znamo što treba činiti i znamo što je dobro, ali uporno nas nagoni vraćaju ili na grijeh ili na trošenje vremena na nebitnim stvarima. Post nas uči reći „ne“. U svijetu u kojem je lakše nego ikad zadovoljiti svaki nagon kad god ga osjetimo, potrebna nam je mogućnost odreći se manjih stvari kako bismo postigli veće. Post je u biti odricanje nekog manjeg dobra kako bismo stekli neko veće dobro.

Dok postimo, stvaramo veći prostor za Boga kako bismo mogli primiti darove koje nam Bog želi dati. Ovo ne znači da mi postimo kako bismo stekli Božju pozornost ili njegovu ljubav. To mi već imamo u izobilju. Post ne može Boga promijeniti, ali mijenja nas. Kad postimo, mi u sebi stvaramo prostor u kojem Bog može djelovati.

Post ne mora nužno biti od hrane. Ja, već tradicionalno, svake godine kroz korizmu postim od interneta. Nema ništa loše u samom internetu. Štoviše, on nam omogućuje ostvariti ono što je nekad bilo nezamislivo. Pri ruci imamo sve informacije koje postoje. Možemo naučiti nove stvari, steći nove mogućnosti i upoznati ljude na drugom kraju svijeta.

Ipak, svi znamo koliko nam vremena pojede. Koliko sati doslovno izgubimo. Posteći od interneta, stvaramo prostor za Boga. Ostane nam toliko vremena koje možemo provesti u molitvi, čitanju Pisma, uranjanjem u dublju teologiju ili duhovno štivo ili jednostavno provodeći vrijeme s drugima, potpuno prisutni u trenutku.

Često se tu najbolje Boga upozna. Možda, ipak, za tebe nije problem internet, možda je nešto drugo. Korizma je savršena prilika da niža dobra podredimo većima. Međutim, ne smijemo zaboraviti na posebni učinak posta od hrane. Taj post je poseban jer je hrana nešto što nam je nužno. To je post koji najviše i najsnažnije osjetimo i, vjerujem, koji nam je najkorisniji.

Učinci posta

Već sam spomenuo kako nas post podređuje Bogu. Zanimljiva je opaska Oca Carnazza koji nam kaže kako ne bi bilo prvog grijeha da su Adam i Eva znali postiti. U pravo vrijeme Bog bi im dao jesti sa stabla, ali budući da su jeli, učinili su prvi grijeh. Naspram njih Isus, koji posti 40 dana u pustinji, ostaje poslušan Ocu i tako iscjeljuje Adamov grijeh. Dok postimo, učimo slušati Boga. To isto slušanje čini srce molitve. U središtu molitve nalazi se osluškivanje Božjeg glasa i vršenje njegove volje. Zato post za nas nikad ne smije postati stvar ponosa ili test izdrživosti. Upravo suprotno. Post nas podsjeća na našu krhkost, našu slabost i apsolutnu ovisnost o Bogu. Ispravan post rađa poniznošću, inače on gubi svoj smisao.

Cilj posta jest ljubav. Prvo ljubav prema Bogu. Ta ljubav se ne rađa postom, u smislu da bi Bog više ljubio one koji poste, nego, onaj koji posti, postaje svjestan Božje ljubavi. Tek kad sebi uskratimo ono što nam Bog svakodnevno daje, počinjemo uočavati ljubav koje nikad ne manjka, ali koju prečesto ne vidimo. Iz spoznaje koliko smo ljubljeni rađa se naša ljubav koja nikad ne može doseći Božje vrhunce, ali koja može uvijek rasti.

S druge strane post mora biti motiviran ljubavlju prema bližnjemu. Postoji stari izraz u našem narodu „sit gladnom ne vjeruje.“ Toliko često znamo provesti dan (bez imalo zlobe), a da se uopće ne osvrnemo na činjenicu da u našem svijetu ima gladnih i siromašnih. Postoje oni koji su bez krova i bez topline. A bit ćemo suđeni prema ljubavi koju smo im iskazali (Mt 25,40). U trenucima kad sebi uskratimo ono što uvijek imamo, sjećamo se onih koji nemaju. Post koji Bog traži je raskidanje okova i milosrđe prema bližnjemu (Iz 58,6). Kršćanski post je uvijek išao za tim da od ušteđenoga dajemo onima koji su u oskudici.

Kako postiti?

Ove korizme pozivam vas na post. Prvi kršćani su postili srijedom (dan kad je Isus predan) i petkom (dan njegove smrti). Možemo opet preuzeti te dane i na sebe staviti njihov jaram. Moj savjet je: započni gdje jesi. Prije Čiste srijede zaviri u svoju nutrinu i vidi što te najviše koči u ispravnom odnosu prema Bogu i toga se odreci. Sjeti se siromaha i gladnih i stani u red onih koji su trčali prije nas da možemo zajedno s njima stati na pobjednički podij. I neka vas u svemu blagoslovi dobri Bog.

fra Robert Kavelj, Franjevački Vjesnik

Ključne riječi #fra Robert Kavelj #korizma #post