Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio sa svrhom da bi djelovao na dobro hrvatske dijaspore. Njegovo djelovanje odvijalo se u raznim mjestima i na raznim poljima u koja su ga pretpostavljeni slali ili životne prilike dovodile. Svugdje je ostavljao vidne tragove bilo kao pastoralni radnik, bilo kao pobornik narodnih ciljeva ili kao pisac.

Djetinjstvo i mladost

Fra Silvije Grubišić rodio se 8. travnja 1910. u hercegovačkom selu Sovićima od oca Franje i majke Anđele r. Jukić. Sovići su bili siromašno selo kao i sva hercegovačka sela. To siromaštvo osobito se osjećalo u vrijeme njegova djetinjstva. Roditelji su se bavili poljodjelstvom i dobivali od obradive zemlje, kad je godina dobro rodila, što je potrebno za prehranu obitelji. A potrebni novac imali su od duhana, koji je upravo u ono vrijeme slabo plaćan. Duhan je tada bio državni monopol, a Hrvati podvrgnuti tuđem režimu. Kako je za proizvodnju jednoga kilograma duhana trebalo oko deset sati mukotrpnog rada, a država seljacima plaćala za kilogram duhana otprilike vrijednost jedne satnice, mnogi su seljaci bili prisiljeni natovariti duhan na svoja leđa i nositi ga stotine kilometara preko brda, da bi ga kriomice prodali u mjestima gdje ga nije bilo. Najčešće su to radili hrabri i izdržljivi mladići. Upravo slika tih hrabrih mladića, koju je fra Silvije kao dječak ponio u pameti iz svoga sela, pratila ga je kasnije kroz život kad bi mislio na gospodarsko stanje hercegovačkih seljaka.

lako je fra Silvijeva obitelj bila siromašna, kao i ostale hercegovačke obitelji, njegov otac Franjo odlučio je da mali Silvestar nakon osnovne škole u Sovićima (1920. – 1923.), ide na Široki Brijeg i tu završi klasičnu gimnaziju (1923. – 1932.).

Mladi Silvestar je bio marljiv, dobro je učio, a godine 1929. stupio je u Franjevački Red. Nakon položenog ispita zrelosti studirao je filozofiju i teologiju u Mostaru (1932. – 1935). a onda u mjestu Sergiano u Italiji (1935. – 1936). Za svećenika je zaređen 16. lipnja 1935. u Mostaru.

Pastoralno djelovanje

Nakon završenih znanosti, fra Silvije je najprije bio pomoćni prefekt u konviktu za vanjske đake na Širokom Brijegu (1936. – 1937). Upravo u to vrijeme franjevački misionari iz Sjedinjenih Američkih Država zatražili su kojega mladog svećenika da bi tamo djelovao među hrvatskim iseljenicima. Fra Silvije se rado odazvao. Shvaćao je poteškoće hrvatskih iseljenika koji su, ne poznajući često jezika sredine u kojoj su se nalazili, tražili i molili da im dođu hrvatski svećenici kako bi mogli obavljati svoje vjerske dužnosti.

Tako je 1938. godine i fra Silvije otišao u Sjedinjene Američke Države i odmah je bio namješten kao župni pomoćnik u hrvatskoj župi Marijina Uznesenja u Steeltonu, Pennsylvania. Tu je ostao tri godine (1938. – 1940). Upravo u toj župi upoznao je on iseljene Hrvate, njihova mišljenja, djelovanja i potrebe, pa je prema toj spoznaji nastavio svoj rad među njima.

Nakon te prve postaje fra Silvije je namještan u drugim mjestima i hrvatskim župama kao kapelan, župnik, gvardijan ili urednik: godine 1940. kapelan je u župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, 1941. u župi Sv. Augustina u West Allisu. Od 1942. do 1944. župni pomoćnik u župi Srca Isusova u Chicagu. Od 1942. do lipnja 1949. urednik je Hrvatskog Katoličkog Glasnika u Chicagu i u isto vrijeme od 1944. do 1949. urednik Hrvatskog Kalendara. Od 1949. do 1950. župnik je hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju gdje je s narodom i crkvu sagradio, a od 1952. do 1955. župnik je hrvatske župe Presvetog Trojstva u Ambridgeu. Od 1956. do 1957. upravitelj je “Zadruge” u samostanu Sv. Ante u Chicagu i ujedno od 1956. – 1958. urednik Hrvatskog Kalendara. Od 1957. do 1960. župnik je hrvatske župe Marijina Uznesenja u Steeltonu, od 1960. do 1964. gvardijan samostana Sv. Ante u Chicagu, zatim od 1964. do 1968. župnik u New Yorku, pa 1968. predsjednik franjevačke rezidencije u Gulf Breezeu u Floridi, i onda od 1969. do 1970. župnik u Sault Ste Marie u Kanadi. Ponovno je od 1971. do 1973. župnik u Ambridgeu, gvardijan u Chicagu od 1973. do 1976, zatim još jednom župnik u Steeltonu od 1976. do 1979. Od 1981. do 1982. župnik je u hrvatskoj župi Sv. Ante u Sharonu i od 1982. do 1985. – do svoje smrti – župni pomoćnik u West Allisu u državi Wisconsin.

Kada je trebalo u nekom mjestu rješavati kakvo zakučasto pitanje, ponajviše bi slali fra Silvija da ga on riješi. Imao je neku prirodnu sposobnost i redovničku karizmu doći u dodir s ljudima, uvjeriti ih kako je najbolje riješiti neko pitanje oko kojega je nastala nesloga, pa je većinom i uspijevao u tim svojim pothvatima.

Narodno djelovanje

U svim mjestima gdje je fra Silvije djelovao među Hrvatima jedno od glavnih nastojanja bilo je poticati ih da budu čestiti ljudi, dobri i vrijedni američki i kanadski građani, te u isto vrijeme da ne zaborave svoje podrijetlo i svoj hrvatski jezik i da se sjećaju domovine iz koje su došli. Takvo nastojanje je svojstveno i drugim svećenicima koji su djelovali i djeluju među Hrvatima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Fra Silvije je u svim hrvatskim župama gdje je djelovao na poseban način poticao članove župe da budu ponosni na svoje podrijetlo i prodiče hrvatsko ime; da čitaju hrvatske knjige i pjevaju hrvatske pjesme, pa je često uz redovna crkvena slavlja pripremao i razne kulturne i zabavne priredbe.

To njegovo djelovanje došlo je posebno do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatski narod se u vlastitoj domovini osjećao zarobljeno jer su Srbi u Jugoslaviji preuzeli svu vlast i nisu dopuštali da se Hrvati osjećaju slobodno. Nijekana su im i oduzimana i osnovna građanska i nacionalna prava. Zato su se Hrvati u domovini borili protiv takvog stanja, a tu je misao sa sobom ponio i fra Silvije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hrvati su stvorili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tom događaju fra Silvije se mogao veseliti, ali je bio svjestan da se takva država neće moći održati jer je osnovana privolom onih koji će izgubiti rat. U tim prilikama fra Silvije je, kao i mnogi drugi Hrvati, uvjeravao posebno američke političare da Hrvatska nije na drugoj strani svojom odlukom nego svojim geografskim položajem i voljom stranih okupacijskih sila.

Kako su sami iseljenici bili razjedinjeni zbog ratnih zbivanja, vodeći hrvatski ljudi nastojali su ujediniti sve skupine. To nije bilo nimalo lako, jer su hrvatsku zajednicu i američku javnost neprekidno zasipali smišljenim i ciljanim protuhrvatskim vijestima svi srpsko-jugoslavensko-komunistički propagandni centri. Tek nakon dolaska komunista na vlast i otkrića njihovih groznih i masovnih zločina, javnost je počela spoznavati istinu, pa su američki i kanadski Hrvati na sastanku u Clevelandu 17. ožujka 1946. osnovali središnju hrvatsku organizaciju “Ujedinjeni Hrvati U.S.A. i Kanade”.

Izvršni tajnik Ujedinjenih Hrvata U.S.A i Kanade bio je fra Silvije Grubišić. Možda je najveći uspjeh udruženja bio Hrvatski sabor održan u Chicagu 2. rujna 1946. na kojemu je bilo oko 1500 delegata, predstavnika svih hrvatskih kulturnih, potpornih, odgojnih, vjerskih i političkih društava Amerike i Kanade. Na saboru je bio prisutan i govorio i Vladko Maček. predsjednik HSS-a, i sam izbjeglica iz Hrvatske, kao i čikaški kardinal A. S. Stritch. Sa sabora je upućen memorandum američkom predsjedniku Trumanu i Ujedinjenim narodima.

Kao izvršni tajnik Ujedinjenih Američkih Hrvata – United American Croatians, fra Silvije je bio pokretna snaga u organiziranju i drugog sabora koji je održan 27. veljače 1947. u Chicagu, odakle je poslana značajna rezolucija američkim i međunarodnim središtima vlasti.

Godine 1954. fra Silvije je u delegaciji Saveza hrvatskih svećenika u Washingtonu gdje su predsjedniku Eisenhoweru predali Memorandum u kojem 143 hrvatska svećenika iz Amerike i drugih dijelova svijeta traže da se u Jugoslaviji zaustavi progon intelektualaca i vjernika i teroriziranje hrvatskog i drugih naroda.

Spisateljsko djelovanje

lako fra Silvije po svojoj životnoj djelatnosti nije imao vremena za pisanje, bio je sklon pisanju. Još kao gimnazijalac pisao je u đačkom listu Ruža. Kasnije se javljao u Narodnoj slobodi iz Mostara i u Hrvatskoj Straži iz Zagreba, a u prvom broju almanaha hercegovačke franjevačke mladeži Stopama Otaca, 1934. – 1935., predstavio se s dva sastavka: Refleksije o dolasku franjevaca u Hercegovinu i Stariji književni rad hercegovačkih franjevaca. Kada je 1938. prešao u Sjedinjene Američke Države, počeo je raditi u staroj hrvatskoj župi u Steeltonu. Već prve godine svoga djelovanja u toj župi priredio je i izdao Spomen-knjižicu 40. godišnjice 1898. – 1938. Hrvatske rimokatoličke župe “Uznesenja bl. dj. Marije”, Steelton 1938.

Godine 1941. hrvatski franjevci u Sjedinjenim Američkim Državama odlučili su pokrenuti Hrvatski Katolički Glasnik. Za urednika su imenovali fra Silvija. Koju godinu kasnije on pokreće i uređuje i godišnjak Hrvatski kalendar, koji franjevci izdaju neprekidno od 1944.

Fra Silvije je marljivo proučavao Sveto Pismo. To proučavanje bila je njegova osobna unutarnja potreba. Osim što je čitao Sveto Pismo, uspoređivao je razne prijevode da bi bolje shvatio teža mjesta. Kako u Sjedinjenim Američkim Državama nije još bilo prijevoda Svetoga Pisma na hrvatski jezik, fra Silvije je odlučio prevesti Sveto Pismo na hrvatski. Pri tome se ne samo služio izvornicima i drugim prijevodima nego je i putovao u ona mjesta gdje su se održavali događaji o kojima se govori u Svetom Pismu, da bi ih mogao bolje razumjeti i sigurnije prevesti. O tom svom putovanju napisao je knjigu i objavio je u New Yorku 1968. pod naslovom Pripovijest o Bibliji – s puta po biblijskim zemljama.

Fra Silvije je preveo na hrvatski jezik svih 46 biblijskih knjiga Staroga Zavjeta i objavio ih u osam svezaka Hrvatske Biblije u razdoblju od 1973. do 1984. godine. Njegov prijevod prvih pet knjiga Staroga Zavjeta, Petoknjižje, preuzet je i uvršten u Bibliju koju je objelodanila Stvarnost u Zagrebu 1968. godine, a kasnije preuzela Kršćanska Sadašnjost. Fra Silvije je radio na prijevodima dok je obavljao druge službe i dužnosti, dok je bio gvardijan u Chicagu, župnik u New Yorku, Steeltonu, Sault Ste Marie, Sharonu, Ambridgeu, župni pomoćnik u West Allisu, ili urednik raznih franjevačkih izdanja. Pripremao je i prijevod svih 27 knjiga Novoga Zavjeta i imao plan izdati ga kao IX, X. i XI. svezak Hrvatske Biblije, ali gaje 12. svibnja 1995. u tome omela nenadana smrt.

Osim proučavanjem Svetoga Pisma fra Silvije se bavio, napose zadnjih godina života, i pitanjem podrijetla Hrvata. Čitao je povjesničara Stjepana Sakača koji je na jednom spomeniku perzijskoga kralja Darija iz šestoga stoljeća prije Krista našao napisano prvotno ime Hrvata Harahvatiš. Prema Sakaču, tako se zvala stara domovina Hrvata, a to je područje u današnjem Afganistanu.

Da bi provjerio Sakačeve tvrdnje, fra Silvije se zaputio u Afganistan. Razgledao je tu zemlju i doznao da se sjeveroistočna pokrajina Afganistana zove Herat. I glavni grad te pokrajine ima isto ime. Propitivao se za tu pokrajinu i izgledalo mu je da mještani to ime izgovaraju Hrvat. Bilo je to za njega iznenađenje i potvrda Sakačevih dokaza. Dakle, zaključio je, tu je bila pradomovina Hrvata. Odakle su pošli, zadržali se neko vrijeme oko današnjega Krakova, gdje su primili slavenski jezik, i početkom sedmoga stoljeća prešli u današnju Hrvatsku. O tome svom provjeravanju fra Silvije je napisao knjigu Od pradomovine do domovine, koju je objavio 1979. u Chicagu.

O hrvatskom prevoditelju Svetoga Pisma dosta se pisalo u američkim i kanadskim dnevnicima i tjednicima. “Danica” iz Chicaga 22. studenog 1972., pa 4. veljače i 24. travnja 1974., i opet 3. prosinca 1975., te u više drugih prigoda; “Naša Nada” iz Garyja u Indiani 3. srpnja 1974. i 4. lipnja 1975., “Hrvatski Glas” iz Winnipega u Kanadi 18. ožujka 1973., “Chicago Tribune”, ponajveće američke novine, objavila je u nekoliko navrata članke o hrvatskom prevoditelju i bibličaru. Tako 9. svibnja 1974. i 30. listopada 1976. O fra Silvijevim prijevodima moglo se čitati i u “Zajedničaru” iz Pittsburgha, 26. veljače 1975. Opsežne su prikaze dali “Twin Circle” iz Los Angelesa, 20. ožujka 1977. i “The Catholic Witness” iz Harrisburga u Pennsylvaniji.

Nenadani odlazak

Kada je fra Silvije 1976. završio službu gvardijana u Chicagu, pokazivao se mirniji nego obično. Možda se uvjerio da život prolazi. Istina, to je uvjerenje uvijek imao, ali životna snaga, koja je u njemu dotada buktjela i vodila ga na sve strane gdje se osjećala potreba, kao da je počela nestajati. Očito, došao je do uvjerenja da ne može više u djelovanju prednjačiti i da mnoge stvari treba prepustiti drugima.

Nešto kasnije, 10. rujna 1976. pronijela se vijest da je skupina mladih ljudi otela u New Yorku zrakoplov u namjeri da tako dignu glas za slobodu Hrvatske i svrate pozornost svijeta na političke progone i gaženje osnovnih ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj događaj probudio je u dra Silviju staru snagu. Iako je smatrao da je takav način borbe za pravo pogrešan, uvjeren je bio da je motiv koji je na to naveo mlade ljude bio plemenit i pravedan, pa je svim silama nastojao olakšati im položaj. U prvom redu proglasio je da oni nisu oteli zrakoplov, nego ga samo posudili. Nakon toga je trčkarao od ureda do ureda da bi uvjerio mjerodavne kako ti mladi ljudi nisu zločinci nego samo žele probuditi savjest svijeta da pogleda na njihov zarobljeni narod.

Zadnje mjesto njegova boravka bio je West Allis u Wisconsinu. U mjesnoj župi pomagao je župniku koliko je trebalo i koliko je mogao. Kada nije bio zaposlen u pastoralnim poslovima, obično je čitao Sveto Pismo i prevodio na hrvatski jezik. Onoga jutra. 12. svibnja 1985., osvanuo je vedar i svečan dan. Već rano ujutro djeca su trčkarala od crkve do škole, očekujući veliki događaj toga dana, mladu misu fra Stjepana Bedenikovića. Kako je prolazilo vrijeme i približavala se svečanost, čudili su se što ne dolazi fra Silvije. Otišli su u njegovu sobu i u njoj našli samo njegovo tijelo. Njegov duh već je bio otišao na još veću svečanost u nebu.

fra Bazilije Pandžić
Hrvatski kalendar 2001.

Ključne riječi #borba za Hrvatsku #fra Silvije Grubišić #Hrvati u Bijeloj kući