Jesu li mučenici oni koji ostaju ili oni koji odlaze?

Svaku osobu, koja je zatvarana, mučena, spaljivana na lomači ili na bilo koji drugi način ubijena zbog svoga iskrenog uvjerenja, nazivamo mučenikom ili mučenicom.

U tome smislu i značenju bilo je tijekom ljudske teške, mučne i duge povijesti bezbroj mučenika i mučenica. Grčki filozof Sokrat podnio je u svoje vrijeme mučeničku smrt.

Mi se pri tome divimo veličini, dubini i hrabrosti ljudskog duha, koji je ljude i žene motivirao i nadahnjivao da žrtvuju svoj fizički život, mjesto da zaniječu i poreknu svoju istovjetnost i tako sagriješe protiv samih sebe. Te nas mučeničke osobe uvjeravaju, da u ljudskoj osobi ima nešto daleko vrednije i svetije od fizičkog života, one su bile duboko uvjerene, da bi izgubile daleko više na osobnoj vrijednosti kada bi porekle same sebe pred svojom savješću nego ako izgube i polože svoje živote na oltaru svoje istine. Sigurno je daleko uzvišenije i vrednije žrtvovati svoj fizički život iz najvećih osobnih ideala nego biti na to prisiljen od virusa i bacila.

Budući da je bilo mučenika i mučenica s različitim filozofijama i religijama, jasno je da mučeništvo samo po sebi ne dokazuje stvarnu vrijednost nečije filozofije i religije, ali dokazuje veličinu i hrabrost njihova duha, koji je bio spreman za svoje uvjerenje trpjeti i patiti.

Mučenicima i mučenicama možemo također s pravom smatrati robove i ropkinje, kmetove i kmetkinje, kršćansku raju, koji su tijekom dugih stoljeća bili silom prilika, koje su bile jače i moćnije od njih, prisiljeni služiti drugima kao njihove sluge i sluškinje, kao da svaka ljudska osoba nije svoja vlastita svrha u odnosu na sve druge ljude. Te su osobe bile mučenici cijeloga svoga života, od svoga rođenja do svoje smrti. Svaki ljudski sustav, koji je opravdavao i zagovarao podržavanje i kupovanje robova i ropkinja trpio je iznutra od svojih vlastitih teških zabluda.

Za vrijeme turskog imperija kršćani su pod muslimanskim nasiljem živjeli kao njihova radna snaga, da bi oni mogli živjeti bezbrižnim životom i iživljavati se u besposlici, u uživanju sjetilnih dobara, u posjećivanju svojih muslimanskih susjeda i u brbljanju. Oni su svojim nasiljem priječili raji bilo kakav napredak u kulturi te svojom razvijenom lijenošću to priječili i sami sebi.

U dobrom smislu možemo smatrati mučenicima i mučenicama sve one osobe koje su bile prisiljene silom prilika da napuste svoj narod i svoju domovinu i da se isele u tuđe zemlje u potrazi za radom bez poznavanja stranih jezika te prisiljene da obavljaju najniže poslove samo da bi mogli svojim obiteljima osigurati kakav takav pristojan život i školovanje svoje djece. Međutim, mučenici i mučenice bile su i one osobe, koje bi ostajale kod kuće i u znoju svoga lica i bez tehničkih pomagala zarađivale svoj oskudni i siromašni kruh za sebe i svoje obitelji.

Ali u najuzvišenijem i najčistijem smislu zovemo mučenicima i mučenicama one osobe, koje su se svjesno odrekle naslade i utjehe, ponosa i zadovoljstva u obrani svoga fizičkog života pa su radije i velikodušnije žrtvovale svoj fizički život nego tuđi. Ljudi mogu mučiti jedni druge na najgrozniji način, mogu svojim protivnicama zahrđalim nožem rezati jedan organ tijela za drugim, mogu im najposlije oduzeti cijelo tijelo, ali ne mogu uništiti unutarnju jezgru njihove osobe, njihov duh.

Ljudi muče, progone i ubijaju druge ljude iz mržnje. Oni se zavaravaju da su time zauvijek uništili svoje protivnike. Ali što su postigli i što postižu? Oni su otrovali svoj duh najgorim i najsmrtonosnijim otrovom što postoji, otrovom mržnje, dok su svojom mržnjom pomogli svojim protivnicima, da steknu neprolaznu i vječnu slavu. Tako mučenici i mučenice ostvaruju najviše i vrhunsko posvećenje svoga bića.

fra Kvirin Vasilj, Hrvatski katolički kalendar 1996.

Ključne riječi #fra Kvirin Vasilj #Hrvati u dijaspori #hrvatski mučenici