Moje sjećanje na fra Hrvoslava Bana: Bio je pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla

Rijetko je koji suradnik “Veritasa” toliko volio Zagreb, a najmanje je u njemu živio. Bio je kozmopolit, vjerojatno i protiv svoje volje. Rođen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Makedoniji, odrastao zatim u Zagrebu, odgojen literarno u Beogradu, obrazovan teološki u Rimu, franjevački živio u Chicagu, da bi posljednje godine proveo u Hercegovini, gdje je na Humcu i ostavio svoje zemne ostatke. Gospodski odgojen, malograđanski povezan s poznatim imenima, književno poznat pod raznim pseudonimima, otvoren i pristupačan, takav je bio Hrvoslav Ban, alias Danimir Horvat, zapravo Duško Lončarev. Pedesetak godina plodne suradnje i iskrenog poznanstva podario je i Veritasu.

Iz ove druge faze naše prošlosti, koja počinje promjenom imena “Glasnik” u “Veritas”, posebno smatram vrijednom i važnom suradnju koju potpisuje Hrvoslav Ban (opet pseudonim, iza kojega se krije kasniji redovnik i svećenik fra Kristijan, koji je drugi dio života proveo kao član Hercegovačke franjevačke kustodije u Americi).

Imao sam radost upoznati ga u početnom razdoblju suradnje s o. Ivonom, kasnije prekinute i ponovno obnovljene te uskoro ugašene. Mislim da se Hrvoslav čitajući naš list dok je još živio u Beogradu i djelovao u krugu Društva književnika, sam vidio kao mogući suradnik.

O. Ivon Ćuk je cijenio prethodni književnički rad i podržao njegovu suradnju, a jednom sam čak prisustvovao razgovoru, kada je tada još svjetovni pisac/romanopisac Duško Lončarević bio o. Ivonu izrazio želju da postane naš fratar. O. Ivon je u njemu gledao i mogućega budućeg urednika, ali putovi su se brzo ispremiješali, pa je nakon redovničkog početka u našoj Provinciji fra Hrvoslav (kao redovnik uz fratarsko ime fra Kristijan pridodao je obično i pseudonim) preko Rima (gdje je neko vrijeme proveo u kolegiju franjevaca konventualaca) krenuo put Amerike, gdje je u Chicagu djelovao kao hercegovački franjevac.

Njegovi prilozi iz hrvatske povijesti i književnosti, posebno veza sa zagrebačkim tradicionalnim kulturnim krugom, nisu ni danas dovoljno vrednovani, ali to nipošto ne znači da nisu nosili kulturološki naboj kakav rijetko susrećemo na našim stranicama.

Kasnije se Ban/Lončarević iz Amerike, nakon promjene na kormilu uredničke službe u “Veritasu”, kraće vrijeme javljao pod pseudonimom Danimir Horvat, u sličnom stilu, izvlačeći iz zaborava manje i veće zagrebačke aristokratske, ali i druge pa i malograđanske “veličine”.

Kada se pak Hrvoslav vratio iz Amerike, načetog zdravlja, osim simpatije za list nije imao više snage za ozbiljniju suradnju, pa se konačno povukao na Humac, gdje je, liječeći svoje tegobe, i preminuo. Sada mu hercegovački franjevci spremaju veliku monografiju, u koju su uvrstili i sve ono što je pod pseudonimom objavio u “Veritasu”, od romana u seriji “Dvoboj na Markovu trgu”, “Ponora zlatnog zmaja”, do serije “Skrivena svjetla” (pričama/ogledima iz zagrebačkog života) i kulturoloških eseja “Susreti pred Kristom”.

Za razliku od Kustića, koji je sav živio u svojemu vremenu i prostoru, Hrvoslav Ban (Danimir Horvat) voli prošlost, daljnju ili bližu, pa njegovi prilozi krase povijesna zapažanja i spašavanje nekoć poznatih ljudi iz zaborava prošlosti.

TKO JE ZAPRAVO BIO HRVOSLAV BAN?

Rođen je sredinom kolovoza 1924. u mjestu Stobi, u Makedoniji, gdje mu je otac s obitelji bio interniran kao politički kažnjenik. Događalo se to za stare Jugoslavije. S osam mjeseci života dolazi u Zagreb, u roditeljski dom. Tamo je odrastao i školovao se. Nakon završene gimnazije studira izvanredno povijest i arheologiju. Sazreo je u dobrog pisca pjesama, drama, romana i eseja. A počeo je pisati još kao dječak, pa je svoje prve sastave čak osobno čitao na dječjim satovima predratne zagrebačke Radio-postaje.

Nakon Drugog svjetskog rata je, zbog sudjelovanja u vjerskim priredbama i pisanja u vjerskom tisku, bio proganjan i šikaniran, a u dva navrata je bio protjeran iz Zagreba. I skrasio se privremeno baš u Beogradu, gdje je počeo objavljivati svoje literarne radove, koje dugo vremena nije potpisivao, kao ni većina autora izrazite katoličke orijentacije. Ta njegova gotovo trajna prognanička sudbina prisilila ga je da zbog vlastite sigurnosti, a malo i zbog originalne literarne otkačenosti, promijeni i izabere sebi novo ime i prezime, upravo ovo pod kojim ga poznamo – Hrvoslav Ban.

Polovicom 60-ih godina, nakon poznanstva s o. Ivonom, urednikom tadašnjega “Glasnika sv. Antuna Padovanskoga”, počeo je redovitom suradnjom u tome mjesečniku, gdje je stalno pisao počevši od 1966. godine. Najradije je obrađivao crkveno-zagrebačku prošlost u obliku romana egzotičnih naslova (“Zamka na Jurjevskom groblju”, “Ponor zlatnoga zmaja”, “Vitezovi Svete Marije”), ali je ponekad potpisivao i samostalne oglede sličnog sadržaja (pod rubrikom “Susreti pred Kristom”, “Svijetli nesporazumi”).

Nekako u to vrijeme u njemu dozrijeva želja i odluka da postane franjevac, pa je na nagovor urednika, o. Ivona, prešao u Rim, gdje je živeći u kolegiju “Serapchicum” franjevaca konventualaca, studirao teologiju i potom zaređen za svećenika. Tijekom boravka u Rimu uređivao je povijesno-kulturnu rubriku i nastupao na Hrvatskom odjelu Vatikanskoga radija, što mu je donijelo nove neugodnosti od jugoslavenskih vlasti.

Po naravi plah i povučen, odlučio je napustiti Europu, gdje se počeo osjećati pomalo ugroženim, te se odmaknuo od nje. Pomalo pustolovne naravi i kozmopolitskog usmjerenja, kreće preko Atlantika, sada već kao punopravni član Franjevačke hercegovačke kustodije u Americi i Kanadi, gdje ostaje dvadesetak godina. U SAD-u je bio četiri godine urednikom tjednika “Danica”, a više godina je uređivao mjesečnik “Hrvatski katolički glasnik” i godišnjak “Hrvatski kalendar”, obje publikacije u Chicagu. Često je ovdje uređivao programe hrvatske radio-postaje i/ili vodio redovite emisije na njima (New York i Chicago).

Surađivao je u raznim iseljeničkim publikacijama, navlastito svojim poznatim esejima u “Hrvatskoj reviji”. Njegova se proza, kako je već istaknuto, redom temelji na hrvatskoj narodnoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti.

Većinom je živio i djelovao u Chicagu, gdje sam imao prigodu dvaput ga posjetiti i nagovoriti da nastavi suradnju u “Veritasu”, što je on rado obećao i učinio, ali samo godinu dana, kad je na stranicama našeg mjesečnika, ovaj put pod pseudonimom Danimir Horvat, objavio desetak eseja pod naslovom “Skrivena svjetla”.

Zaposlenost na novinarskom i uredničkom poslu u Americi, pastoralni rad među Hrvatima, a pomalo i sve teži simptomi bolesti, djelovali su da se suradnja brzo ugasila, premda je prijateljstvo poživjelo do njegove smrti u domovini.

Fra Hrvoslav se vratio najprije u Zagreb u ljeto 1992. godine, da bi od 1994. živio u franjevačkom samostanu na Humcu, gdje se 23. travnja 2000. i susreo sa sestrom smrti.

Hrvoslav Ban spretan je i zanimljiv pripovjedač s obratima dobrih psiholoških i detektivskih priča, uvijek okrenut svom Zagrebu i u nekoliko slučajeva pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla.

Svakako će biti vrlo zanimljivo i s bogatim podacima popunjeno štivo kada netko skupi u jednu zbirku nekoliko Banovih ciklusa vrsno pisanih uspomena koje je objavljivao po raznolikim časopisima. A njegova suradnja u “Veritasu”, s prekidima i pod raznim pseudonimima, predstavlja veliko obogaćenje, pogotovo za one koji od vjerskog tiska očekuju prisjećanje na prošlost, a odmak od aktualnih zbivanja.

fra Ljudevit Maračić, Veritas, siječanj 2022.

Ključne riječi #Danimir Horvat #fra Hrvoslav Ban #Hrvati u Chicagu