Michelangelo svog vremena
FOTO: fra Jozo Grbeš
Primjereno značenju umjetnika, kojega je Auguste Rodin još 1914. nazvao “najveći fenomen među kiparima svijeta”, Metropolitan je prekinuo tradiciju i prvi puta organizirao retrospektivnu izložbu djela jednog umjetnika za njegova života. Za Meštrovića to nije bio prvi slučaj ove vrste, jer je isto takvu iznimku učinio i Victoria and Albert Museum u Londonu izlaganjem njegovih djela 1915.
U analima Metropolitana, najuglednijeg američkog muzeja, ovo odstupanje od dotadašnje prakse u vezi s Meštrovićem zabilježeno je kao važna prekretnica, rezervirana za iznimno rijetke slučajeve. U središtu izložbe bila je Meštrovićeva monumentalna Pieta iz mramora, kip težak preko pet tona, kojeg je klesanje umjetnik upravo dovršio u Rimu po završetku Drugog svjetskog rata. Kritika je o izložbi pisala u superlativima.
Meštrovićev “One Man Show of a Living Artist” u Metropolitanu slijedile su izložbe u Clevelandu, Daytonu, Bostonu i Washingtonu, u kojima zbog veličine kipa i problema prijevoza nije bila uključena Pieta (ostala je u skladištu Metropolitan muzeja u New Yorku). Te izložbe nisu bile Meštrovićev prvi nastup u Americi. Prethodile su im one iz 1924. i 1925. u Brooklynu, Buffalu, Detroitu i Chicagu. Iz tih vremena osobito je zanimljiv katalog izložbe u Brooklynu iz 1924. s 36 reprodukcija njegovih djela. I konačno, prvi Meštrovićevi kipovi bili su podignuti 1928. u Grant Parku, uz Michigan Lake u Chicagu. Te dvije skulpture snažnih mišićavih američkih Indijanaca na konjima, jedan odapinjući strijelu, a drugi bacajući koplje, zadivljuju naraštaje posjetitelja koji prolaze tim parkom. Siguran sam da jedva tko od njih zna tko je umjetnik koji ih je stvorio. Meštrović ih je izradio po narudžbi Ferguson Funda za honorar od 150 tisuća dolara. Neobično visoka suma za ono vrijeme, što pokazuje koliko je tada njegova umjetnost bila u cijeni. Usput spominjem da mu je dio honorara za Indijance omogućio da oživotvori jednu svoju zamisao do koje mu je bilo osobito stalo – da izradi grandiozni spomenik Grguru Ninskom i daruje ga gradu Splitu.
Unatoč najpohvalnijih prikaza svih tih izložbi, nije bilo kupaca Meštrovićevih djela kao što je bilo u prvim desetljećima ovog stoljeća, kada je Meštrovićeva umjetnost bila inovativna. Za biblijske teme ili one iz klasične grčke starine, poput Prometeja i Ikara, koje su bile osobito zastupljene, bilo je malo interesa među onima koji su raspolagali sredstvima muzeja i ustanova, ili privatnicima koji bi ih mogli ili htjeli nabaviti za svoje zbirke. Nadalje, neki nisu znah kuda bi umjetnika svrstali, jer se nije uklapao u moderne struje, a drugi, koji su sebe smatrali progresivnima, odbijali su njegovu umjetnost baziranu na klasičnim i religioznim temama i tradicionalnim vrijednostima. Osim toga nije bilo nikoga tko bi stručno promovirao prodaju njegovih radova. Meštrović je odbijao posrednike, “dealere”, koji su mu obećavali naći kupce uz proviziju od trećine postignute cijene. To nije bilo u njegovom stilu. Pretpostavljam, da je Meštrović dobro prodao dio svojih radova, da bi se vratio u Rim, grad u kojem je imao dosta prijatelja i gdje bi se nalazio u obiteljskoj mediteranskoj sredini, najbližoj Hrvatskoj.
S obzirom na brojne obiteljske i druge obveze, Meštrovićeva ušteđena sredstva stalno su se smanjivala. Nakon ratnih iskušenja, pa onda dobrovoljnog izbjeglištva, trebalo je imati ne samo mogućnosti za ostvarenje umjetničkih planova, nego i naći izvor pristojnih prihoda. Europa opustošena ratom jedva se počela polako oporavljati, pa su mnogi umjetniku savjetovali da ostane u Sjedinjenim Američkim Državama, jer da mu u poratnim prilikama nijedna druga zemlja ne pruža veće mogućnosti. Među onima koji su se bili posebno zauzeli za Meštrovića nalazila se američka kiparica Malvina Hoffinan. Četiri godine mlađa od njega, ona je također studirala kod Rodina u Parizu, znala se dobro s Meštrovićem i bila veliki poklonik njegove umjetnosti. Izradila je 1925. brončani kip Meštrovića u nadnaravnoj veličini, koji se nalazi u Brooklyn Museumu u New Yorku, dok se druga jedna njena brončana figura Meštrovića iz 1949. nalazi u zbirci Vassar College Art Gallerz. Ona i drugi prijatelji željeli su da Meštrović nađe mjesto na nekom sveučilištu gdje bi predavao i imao mogućnosti nastaviti sa svojim radom. Umjetnik je to i učinio i 1947. kada je preuzeo mjesto profesora likovnih umjetnosti na Syracuse Universityju u državi New York.
S Meštrovićem sam došao prvi puta u vezu krajem 1948. kada sam u Madridu nastavio izdavanje Croatia Pressa, koje sam započeo u Rimu. Uz vlastoručno pismo umjetnika od 12. siječnja 1949. s ohrabrujućim riječima da nastavim naporom, bila je doznaka za jednogodišnju pretplatu zračnom poštom.
“Možda će se naš svijet prenuti, te mjesto jalovih diskusija i prepirka početi nešto pozitivnije. Dođe li do toga možda će se i vaš bilten moći proširiti, kao što g. Tijan predviđa”.
Posjetio sam umjetnika u Syracusi u proljeće 1953. Dvodnevne razgovore i opis skulptura na kojima je radio opisao sam u članku “Susret s Meštrovićem” objavljenom u Hrvatskoj Reviji 1953. Poslije toga slijedili su mnogi susreti i razgovori tijekom godina, pogotovo nakon moga preseljenja u New York kamo je Meštrović često navraćao, posjećujući sina Matu i sastajući se s drugim prijateljima, pogotovo Bogdanom Radicom. Izmjenjivali smo i pisma, od kojih su se neka pred kraj Meštrovićeva života odnosila na planove podizanja spomenika nadbiskupu Stepincu u zagrebačkoj katedrali.
Rado mi je dostavljao informacija koje sam tražio, pa sam nastojao registrirati u Croatia Pressu sve što se odnosilo na Meštrovićevo javno djelovanje, odakle su to prenosile i mnoge novine hrvatske dijaspore.
U Syracusi, provincijskom američkom gradu oštrih zima i nesnosnih ljetnih vrućina, kojem je sav život davala mladost uglednog sveučilišta, umjetnik je živio dosta izolirano u toj, za njega potpuno stranoj sredini. Svoje društvene dodire ograničio je na minimum koji je njegov položaj na sveučilištu iziskivao. A i to je radio nevoljko. Pripovijedao mi je na široko o sirenskim glasovima i pozivima s “najviših mjesta” da se vrati, da ga čeka njegova kuća u Splitu, njegova djela, sve što je ostavio u sredini u kojoj je odrastao i s kojom je srastao. Poruke su doslovno glasile: “Mi ne tražimo da se izjavite da pristajete uz naš sustav, možete se čak javno ograđivati od njega – ali se vratite”. Meštrović je odbio uživati takvu slobodu koja je narodu oko njega uskraćena. Ostao je u Syracusi.
Njegov atelje bila je skromna drvena baraka, preniska i premalena za mnoge Meštrovićeve skulpture, poput one “Man and Freedom” za pročelje Majo Clinic u Rochesteru u Minnesoti, pa ju je morao raditi u dva dijela. I neki drugi kipovi nadrasli su svojom veličinom njegov atelje. Bez obzira na te poteškoće, njemu je bilo najvažnije da ima bilo kakav krov pod kojim može raditi. Pored narudžbi koje je dobivao, ustrajno je nastojao oživotvoriti neke od svojih davnih planova, pogotovo one vezane na hrvatski kulturni život. Vidio sam upravo dovršen model poprsja Andrije Kačića Miošića, koji je Meštrović izradio na molbu fratara i poslat će im ga u Hrvatsku, u Zaostrog, naravno na dar. Kako je i meni jednom kasnijom zgodom recitirao stihove iz Kačićeva “Razgovora ugodnog…”, koje je iz djetinjstva znao napamet, držim da ih je sigurno u sebi ponavljao kada je u onoj baraci iz gline modelirao “starca Milovana”. Tu je bio i model glave hrvatskoga slavista Vatroslava Jagića, koji je pripremio za sveučilište u Beču. A da bude ugodnije u tom društvu, stvorio je i jednu privlačnu guslačicu u nadnaravnoj veličini. Slikao sam i njih i majstora koji ih je stvorio i u čijem je društvu živio. Njegovi američki prijatelji nisu mogli razumjeti kada je na pitanja koji mu je hobby, Meštrović odgovarao: “Pa, radim u ateljeu”. Tu se on nalazio u svom svijetu, među svojima.
Povodom 70. godišnjice Meštrovićeva života nekoliko hrvatskih književnika i javnih radnika obratili su mu se s molbom da bi im odgovorio na više pitanja koja zanimaju hrvatsku javnost. Meštrović se rado odazvao. Taj intervju koji je izišao u “Croatia Pressu” (broj 3. rujan 1953.) u Buenos Airesu neizmjerno je važan dokument za razumijevanje Meštrovića i njegovih pogleda iz perspektive te visoke obljetnice njegovog života.
Nije u ovom okviru moguće ulaziti ni u zanimljiva pitanja ni značajne odgovore. Izdvajam svega nekoliko rečenica u kojima umjetnik spominje da je u “životu imao jednu neprocjenjivu poputbinu, a ta je siromaštvo. Siromaštvo uže i šire, porodično i narodno. Prvo mi je koristilo da se nikada nisam bojao neimućstva, jer sam umovao, da nikada ne mogu doći na manje nešto nego s čime sam počeo, a drugo me je guralo da ustrajem i radim dalje kako bi se bar na mom polju to neimućstvo popravilo”. On zaključuje da ga je uvijek nosio osjećaj: “Ti si mi od sviju veća i draža moja siromašna, mala domovino”, pa dodaje, “da makar što su sudbina i prilike nosile njegovo malo stabalce po drugim krajevima i stranim zemljama, njegove su žilice uvijek živjele od ono malo grude, koja se nakupila oko njih iz zemlje gdje je izniklo”.
Bio sam svjedokom te njegove bitne životne značajke u svim našim susretima u Americi, pa sam stoga i svojoj knjižici izdanoj na engleskom u New Yorku 1985. dao naslov: “Meštrović in America: Living from the Clod of Croatian Soil Attached to His Roots”.
Časopis Time je još nekoliko mjeseci prije Meštrovićeva rođendana (broj od 18. svibnja 1953.) objavio članak “Life Begins at 70” – Život počinje u sedamdesetoj godini, u kojem ističe umjetnikovu golemu stvaralačku snagu i pruža prijegled njegovih najnovijih djela. Uz članak je donijeta i fotografija poprsja pjesnika vladike Petra Petrovića Njegoša, dar Crnoj Gori, kojim umjetnik ispunja davno dato obećanje. To je dalo povoda “Kanadskom Srbobranu” da oštro napadne Meštrovića, optuživši ga između ostalog da prikazuje Njegoša kako gleda u zemlju, da je karikirao srpske junake, da u “bednoj hrvatskoj istoriji” nije mogao naći gradiva za svoj rad i tako redom. Meštrović, koji je obično ignorirao takve napadaje, taj puta je pismom od 19. srpnja odgovorio na svaku točku. Možda bi se morao ispričati – piše umjetnik – što je on, makar Hrvat, smatrao te junake jednako svojima poput Grgura Ninskog i Matije Gupca.
“Bilo je takvo vrijeme da ja i moja generacija nismo vidjeli tako stroge granice između srpstva i hrvatstva, kao što ih vidi današnja”. Na prigovor da njegovi karikirani junaci nemaju ništa srpskoga, Meštrović primjećuje: “A kako bi i mogli, onako goli, bez balkanskih čakšira i dolama, ‘kame’ i ‘guja od potaje’ – koje se, u ostalom, u skulpturi ne bi dale prikazati, jer su skrivene”. A što njegov vladika nije digao glavu, Meštrović odgovara Njegoševim stihom: “Kud pogledaš, svud kod nas diže glavu prazan klas”, podrazumijevajući da vladika očito nije želio gledati kao oni koji su prazne glave. Pri kraju pisma dodaje da bi se trebali naći Srbi koji bi pokrenuli drugačiji “Srbobran” koji bi branio Srbe od velikosrpstva i “srbovanja”.
Meštrović je imao najveće poštovanje za zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i raznim je kanalima nastojao održavati veze za vrijeme nadbiskupova zatočeništva. Odmah 1947., u doba njegova suđenja, izradio je Stepinčevu bistu i reljefe za novu katoličku srednju školu “Archbishop Stepinac High School” (danas “Cardinal Stepinac”) u White Plainsu, država New York. Škola je dobila ime Stepinac po želji kardinala Spellmana. Kada su stigle vijesti o nadbiskupovoj teškoj bolesti upravo pred Meštrovićev sedamdeseti rođendan, on se odmah obratio Spellmanu i nekim drugim osobama istaknutim u javnom životu s molbom da porade kod američke vlade da se Stepincu pošalju specijalisti i lijekovi. Pisao je čak izravno i Titu i odmah dobio odgovor da su Stepincu ponuđena tri liječnika, ali da ih je on odbio. Kada je Tito i javno izjavio da Stepinac odbija liječničku pomoć, jer da želi biti mučenikom, onda je Meštrović dao izjavu u The Syracuse Herald Journal 23. srpnja 1953. da se Stepinčevo odbijanje odnosi samo na skupinu liječnika koje su mu vlasti poslale.
Nije istina da Stepinac ide za tim da bude mučenikom i doprinese skraćivanju svog života, što je u protivnosti s kršćanskom-naukom.
“Siguran sam da maršal Tito znade da umrijeti u obrani svojih vjerskih i narodnih prava nije isto što i počiniti samoubojstvo”. Sljedeći dan novinske agencije su javile da dr. John Lawrence, specijalist za krvne bolesti s University of California i Dr. John Ružić iz Chicaga odlaze u Zagreb pregledati Stepinca. Na povratku u Ameriku liječnici su se zaustavili u Rimu i izvijestili Papu Pija XII. o Stepinčevu zdravlju.
Meštrović je bio jedna od 22 istaknute osobe koje su primile američko državljanstvo osobno iz ruku predsjednika Eisenhowera u svečanoj ceremoniji u Bijeloj kući 11. studenog 1954. Televizija je prenijela svečanost u cijeloj Americi. Umjetnika je smetalo ako bi se njegovo prihvaćanje američkog državljanstva tumačilo kao odricanje hrvatstva. Razgovarao je o tome i s američkim prijateljima koji su ga uvjerili da se danas to ne traži i da je u američkom interesu da svatko čuva i njeguje svoju narodnu baštinu.
Tako, kada ga je u Owen Crumb (7. studenog 1954) novinar Associated Pressa pitao o primanju državljanstva, Meštrović je odgovorio: “Počašćen sam i povrh svega sretan što postajem građanin ove velike i slobodne zemlje – zemlje čija se veličina ne sastoji samo u njezinu geografskom prostranstvu i izvorima materijalnog bogatstva nego i u njezinu okrjepljujućem duhu slobode, koji daje dostojanstvo ljudskom biću, život demokratskom obliku vladavine i nadu čovječanstvu”. Zatim dodaje da traži državljanstvo iz čvrstog uvjerenja da postane Amerikanac, znajući “da čineći to ne moram isključiti ljubav prema hrvatskom narodu, u kom sam ugledao svijet i kome dugujem svu svoju inspiraciju”.
Tijekom 1953. i 1954. Meštrović je nastojao urediti pitanje svoje umjetničke ostavštine Hrvatskoj. Svoje kuće u Zagrebu i Splitu sa svim umjetninama u njima poklanja hrvatskom narodu. Po ugovoru koji je potpisao s predstavnicima Republika Hrvatske, kuća-muzej i kapela Sv. Križa u Splitu i obiteljski mauzolej u Otavicama postaju javnim spomenicima s time da u pitanju bogoslužja kapela Sv. Križa i mauzolej ostaju pod crkvenom jurisdikcijom. Po tom utanačenju, vlada mora zajamčiti crkvenim vlastima pravo da u kapeli i mauzoleju služe mise i druge crkvene obrede. Umjetnik je završio 1954. posljednji od 30 golemih drvenih reljefa s prikazima iz Kristova života. Oni su poslani u Hrvatsku i raspoređeni u Kašteletu-Kapeli Sv. Križa prema planu kako je umjetnik bio zamislio.
Međutim, do blagoslova kapelice nikako nije dolazilo. Za razlog se doznalo tek kada je američko katoličko novinstvo objavilo tajne upute Titova ministra unutrašnjih poslova o taktici otezanja. Jugoslavenske su se vlasti našle u neugodnu položaju, pa je konačno kapelica blagoslovljena. O tome mi Meštrović u pismu od 25. ožujka 1955. piše, da je vlada NR Hrvatske postavila kustosa koji vodi brigu o objektima. Spomenute dvije crkvice vode se kao dijelovi Muzeja, a Republika se obvezala da će u njima svakog blagdana biti dopuštena služba Božja. On dalje kaže da je pred nekoliko dana dobio pismo splitskog nadbiskupa dr. Frane Franića u kojem mu javlja da je “dobio dozvolu za blagoslov crkve i da ju je 7. o.mj. blago slovio i odslužio prvu sv. misu na starohrvatskom jeziku kako sam ja bio u darovnici uslovio i da će biti dozvoljeno da se prigodom svake svetkovine mogu služiti mise. Ono povjerljivo uputstvo Min. Štefanovića izgleda da je autentično, ali se je, kako vidite, vlast predomislila”.
Kada je poznato katoličko sveučilište Notre Dame u South Bendu, država Indiana, najavilo posebni program da okupi najistaknutije profesore raznih struka, Meštrović je bio među prvima kojemu je takav poziv bio uručen i on ga je prihvatio. New York Times je to popratio komentarom da je hrvatski kipar jedan od međunarodno najpoznatijih osobnosti. Notre Dame mu podjeljuje počasni doktorat 5. lipnja 1955., a tri dana poslije to će učiniti i Marquette University. Notre Dame će mu izgraditi novi atelje i pružiti povoljnije uvjete. Na odlasku mu Syracuse University priređuje lijepi oproštaj i otkupljuje nekoliko njegovih skulptura. Jedna od njih, “Supplicant Persephone”, kupljena je sredstvima koje su skupili studenti koji su te godine diplomirali i darovali je sveučilištu. Kip je postavljen na sveučilišnom campusu.
Meštrović je svoje mjesto na Notre Dame ustupio početkom školske godine, a već dva mjeseca kasnije, 13. studenog izloženo je bilo u O’Shaughnessz Hall Art Gallery preko 70 njegovih djela u drvetu, bronci, mramoru i oniksu. Tu se našla i njegova Pieta, koju zbog prenatrpanosti Metropolitan muzej u New Yorku ionako nije više mogao držati na skladištu. Smještena je u crkvi Sacred Heart, premalenoj i neprikladnoj za ovu monumentalnu skulpturu. Sveučilište je kupilo monumentalnu Pieta poslije Meštrovićeve smrti. Inače u svom životu i radu umjetnik je nastavio istom rutinom kao i u Syracusi. Posebnu radost donosili su mu posjeti američkih Hrvata iz tog dijela Amerike, kojih u okolici Syracuse nije bilo, pa je imao prilike porazgovarati s njima do mile volje.
Kako je Meštrović bio jedan od arhitekata prve Jugoslavije često su mu bila postavljana pitanja o hrvatsko-srpskim odnosima. Takvih je pitanja bilo s hrvatske strane i u spomenutom razgovoru prigodom njegove 70. godišnjice života, a odgovorio je i na pitanja sa srpske strane što je objavljeno u nezavisnoj novinskoj reviji Savremenik (broj 12 od 1957.), odakle ih je prenio Zajedničar, glasilo Hrvatske bratske zajednice, u broju od 21. kolovoza 1957. Prenosim ovdje samo Meštrovićev zaključak:
“Zaključujući ovo pismo, želio bih da naglasim, da je hrvatski narod odlučniji danas nego ikada da postigne svoju državu, u kojoj bi on uz ravnopravnu srpsku braću, koja ostanu u granicama hrvatske države bio gospodar. Hrvati neće i ne mogu odustati od tog zahtjeva uz nikakvu cijenu. Nije ugodno podgrijavati stare respre, ali iskustvo s prvom i drugom Jugoslavijom samo je učvrstilo Hrvate u toj odluci. Hrvatska i Srbija mogu biti povezane prema trećima i obzirom na mnogobrojne zajedničke interese, ali ne mogu jedna drugoj krojiti pravdu, ni nametati zakone. Zatvarajući oči pred tom činjenicom, i pred tim glavnim i u stvari jedinim problemom neće odvesti nikuda. Kad to braća Srbi shvate i uvaže, lako će se s Hrvatima sporazumjeti i nastaviti da živu jedni pored drugih na sreću i sigurnost obadvojice”.
U Meštroviću je stalno svih tih godina živo gorila želja da posjeti svoj rodni kraj. Postalo je očito da su prilike sazrele da tu želju ostvari. Brižno ispitavši sve okolnosti i dobivši jamstva da će se moći potpuno slobodno kretati po Hrvatskoj, krenuo je sa suprugom Olgom brodom iz New Yorka krajem lipnja 1959. – nije volio letjeti zrakoplovom – te je preko Pariza stigao vlakom u Zagreb 3. srpnja. Stanovao je u Esplanadi, otklonivši poziv Monsignora Svetozara Ritiga, svog prijatelja iz mladih dana, ali je prihvatio ponudu da se koristi njegovim službenim automobilom.
Kada je 10. srpnja zatražio da ga automobil odveze u Krašić, u župni stan u kojem se kardinal Stepinac nalazio u kućnom zatvoru, nastalo je ne malo zaprepaštenje nakon što je vozač po dužnosti o tome obavijestio pretpostavljene. Rekoše Meštroviću da za to treba poslati molbu Ministarstvu unutarnjih poslova, na što je umjetnik odgovorio da on ne šalje nikakve molbe nikome. Nakon kratke stanke i savjetovanja s višima, auto je otišao u Krašić. Iznenadni susret i dugi razgovor bili su jedinstveni doživljaj i za kardinala i za umjetnika.
Poslije tog susreta S. Sremac. ministar NR Hrvatske, pitao je Meštrovića bi li posjetio Tita, na što je Meštrović odgovorio da ako bi mu poziv bio uručen, on ga ne bi odbio. Tako se na putu iz Zagreba u Split umjetnik zaustavio na Brijunima, gdje je proveo tjedan dana, imao nekoliko razgovora s Titom i sreo neke njegove suradnike. Osobito emotivan bio je umjetnikov posjet kući u Splitu gdje je na svoj 76. rođendan prisustvovao misi u kapelici Sv. Križa, služenoj na starohvatskom, što je uvijek posebno isticao.
Ne manje uzbudljiv bio je posjet Otavicama u kojima je uzrastao od najranijeg djetinjstva. Zadnje dane u Hrvatskoj proveo je u Rijeci i Opatiji. Kada se 1. rujna vratio brodom Queen Mary, čekali smo ga u newyorškoj luci njegova snaha Jane s kćerkicom Martom i ja. Sljedeći je dan posjetio kardinala Spellmana i izvijestio ga o svom putu, a meni je u višesatnom razgovoru iznio niz pojedinosti. Mnoge od tih sam objavio u Croatia Pressu i u Hrvatskoj Reviji, a učinili u to i drugi s kojima je o tom razgovarao. Kasnije je o tome pisao i sam umjetnik.
Za Stepinca je rekao da je, iako izoliran, dobro obaviješten o događajima u svijetu. Izgleda odlično. Duhovno je svjež i odlučan. Ne vide se na njemu tragovi komplicirane krvne bolesti. Iz svake riječi, svake geste – dok mi je ovo govorio – Meštrović je izgledao fizički i duhovno preporođen kako ga odavno nisam vidio.
Nije od tada prošlo ni pola godine, kad u veljači 1960. stiže vijest o smrti kardinala Stepinca. Iste večeri sam telefonski razgovarao s Meštrovićem. Poslat će mi, reče, kopije brzojava koje šalje nadbiskupu Franji Šeperu u Zagreb i krašićkom župniku Vranekoviću, pa ću to zajedno s drugim odjecima Stepinčeve smrti poslati hrvatskim iseljeničkim novinama. Još istog mjeseca zaobilaznim putem je izražena želja iz Zagreba da bi Meštrović izradio nadgrobnu ploču za Stepinčev grob u zagrebačkoj katedrali. U vezi s konkretnim prijedlozima koji su dolazili iz Zagreba, izmijenio sam s Meštrovićem više pisama, a poduže smo to raspravili u New Yorku 16. travnja, na Veliku subotu. Bili su još prisutni samo njegova supruga, sin Mate i snaha Jane. Meštrović je vrlo rado prihvatio prijedlog da napravi spomenik, naravno ne tražeći naplatu za svoj rad. Dva-tri mjeseca poslije, sin Mate će u Zagrebu dobiti daljnje potvrde da inicijativa za taj prijedlog dolazi s vrha Katoličke crkve u Hrvata, posebno od nadbiskupa Šepera. Bili smo u to uvjereni i prije toga, iako se u porukama iz Zagreba iz razumljivih razloga ničija imena nisu spominjala.
O tim planovima pisao sam 1983. u Journal of Croatian Studies na engleskom, a još mnogo detaljnije u Hrvatskoj Reviji. Naveo sam u tim člancima kako su se sugestije za tehničko rješenje lokacije promijenile kada je odlučeno da se Stepinac ne premješta iz groba u koji je pokopan, imajući u vidu mogućnost njegove kanonizacije, jer jedan od prvih uvjeta tog postupka je da tijelo ostane na istom mjestu na kojem je bio pokopano. Vodeći računa o svim tim zahtjevima Meštrović je izradio nadgrobni spomenik “Susret Stepinca s Kristom”. Prema njegovu modelu spomenik je isklesao u mramoru njegov student, kipar Josip Turkalj poslije Meštrovićeve smrti. Troškove oko tog posla i otpreme u Hrvatsku, do koje je konačno došlo 1967. poslije pada Rankovića, preuzeo je The Croatian Board of Trade iz Detroita.
Umjetnikovi planovi da tog ljeta ode u Španjolsku, na Mallorcu, pokazali se neizvedivima ako ne putuje zrakoplovom. Umjesto toga, da bude ipak na moru, otišao je na Bahamas. Sreo sam se s njim u New Yorku pri polasku. Bio je sumoran i izgledao je fizički lošije, a po povratku nekoliko tjedana kasnije još sumorniji i umorniji. Tropska mu klima nije odgovarala. Početkom listopada stigla je iz South Benda vijest da ga je pogodila kap i uzrokovala poteškoće vida, govora i djelomičnu uzetost. On će se međutim u kratko vrijeme upravo čudesno oporaviti i nastaviti radom. Uz tu relativno dobru vijest o oporavku bilo je i nekoliko drugih svijetlih trenutaka. Njegove uspomene, pisane rukopisom za koji sam reče da je teško čitljiv, bile su priređene za tisak. Na tome je radio sin Mate. Tekst je poslan Vinku Nikoliću u Buenos Aires. Spomenut ću i to, da je početkom ljeta program “Lamp unto My Feet” na televizijskoj mreži CBS, prikazao Meštrovića u radu u svom ateljeu i neke od njegovih kipova, a kritičar Frank Getline govorio o njegovoj umjetnosti.
Sljedeća godina donijet će Meštroviću jedno od posljednjih velikih zadovoljstava, kada su u nakladi “Hrvatske Revije” izišle iz tiska njegove “Uspomene na političke ljude i događaje” (Buenos Aires, 1961). Istovremeno ga pogađa i jedan od najtežih životnih udaraca, tragična smrt sina Tvrtka koji je u Hrvatskoj okončao život. Uz nikada zatomljenu bol nad gubitkom kćeri Marte, koja je umrla 1948. u 25. godini života, nadovezala se nova neizmjerna bol, pogodivši roditelje, oboje u poodmakloj dobi i narušena zdravlja. Od četvero njihove djece ostadoše dvoje, Mate i Marica, te unučad. Meštrović je i za tu bol tražio lijeka u samoći svog ateljea. Gnječio je rukama bezličnu masu gline, prenosio u nju svoj čemer i nalazio olakšanje dajući joj umjetnički oblik prikazavši posljednji zagrljaj oca i sina. Taj njegov kip “Bol sa sinom” pridružuje se po obradi i stilu kipu posljednjeg zagrljaja majke i kćeri, potresno svjedočanstvo o boli njegove žene Olge nad gubitkom njihove kćeri Marte. Treći, zaključni kip tih svjedočanstava neizmjerne tuge je posljednji autoportret ostarjelog, rastuženog, slomljenog oca.
Umjetniku se ipak ispunila jedna od njegovih vrućih molitava i želja – to da je radio doslovno do zadnjeg dana života. Pošao je na posao kao i svakog dana, nošen onom istom neugasivom težnjom da iz mrtvih tvari stvara besmrtna djela, želeći da bi ona svojim skladom, snagom i ljepotom obogaćivala i oplemenjivala ljudske živote i onda kad njega više ne bude među živima. Umro je u South Bendu 16. siječnja 1962., a mrtvo tijelo je pokopano u crkvici u Otavicama u Hrvatskoj.
O Meštrovićevu djelovanju u Sjedinjenim Državama ne postoji cjelovit i zaokružen prikaz, koji bi obuhvatio i njegov umjetnički rad i javni život na više kolosijeka: američkom, hrvatskom, međunarodnom, kozmopolitskom. Istovremeno su se odvijali, ispresijecali i dopunjavali. Nekoliko podataka koji slijede pružaju mali i površni uvid u ta zbivanja. Osim već spomenutih Meštrovićevih skulptura u Sjedinjenim Državama, postoji niz drugih. Među njima je nekoliko koje je naručio nadbiskup Joseph Hurley iz Floride, koji je u doba suđenja kardinalu Stepincu bio Papinski nuncij u Jugoslaviji i s kojim se je umjetnik sprijateljio. Jedna od njih, podignuta u St. Augustinu, je spomenik Franciscu Lôpez de Mendoza Grajales, svećeniku koji je odslužio prvu misu i organizirao prvu župu na području sadašnjih Sjedinjenih Država.
Nadalje, u crkvi Corpus Christi u gradu Miamiju nalazi se veliko Meštrovićevo raspelo. Američkim Hrvatima su dobro poznati reljefi na svetištu National Shrine of the Immaculate Conception u Washingtonu i kip Sv. Jeronima pred Veleposlanstvom Republike Hrvatske, koji se nekoć nalazio pred Hrvatskom katoličkom misijom. Meštrovićeve skulpture se nalaze u više američkih muzeja: u Brooklynu, Rochesteru, Buffalu, Chicagu, Detroitu, St. Louisu i Los Angelesu. U Syracusi ih ima pet, šest, a najviše u galeriji sveučilišta Notre Dame, gdje se nalazi i njegov Krist sa Samaritankom. Postoji također zbirka Meštrovićevih radova u Louisiana Arts and Science Center, u Baton Rouge u Louisiani. U Kanadi, u zbirci Toronto Art Gallery, nalazi se Meštrovićev kip “Moja majka u molitvi”. Stanoviti dio njegovih umjetnina nalazi se u posjedu raznih obitelji. To je u grubim crtama prijegled njegove zastupljenosti u zbirkama na američkom kontinentu, daleko od toga da bi bio potpun, katalogiziran i vrednovan.
Meštroviću su u Sjedinjenim Državama iskazana mnoga priznanja i počasti. The American Academy of Arts and Letters podijelila mu je nagradu za zasluge, American Institute of Architects medalju za umjetnost, a National Institute of Arts and Letters zlatnu medalju za umjetnost. U Kanadi, u Windsoru (Ontario) Assumption College dodijelio mu je medalju za zasluge za kršćansku kulturu. Osim tri već spomenuta počasna doktorata (Columbia, Notre Dame, Marquette), dobio je i doktorate sveučilišta Syracuse, Ohio, Wesleyan, i Colgate. Ne ulazeći na ovom mjestu u članstvo koje je odavna imao u više europskih Akademija, uključujući one u Zagrebu, austrijsku, njemačku, belgijsku, češku i druge – dolazila su mu i dalje u Ameriku priznanja iz drugih zemalja. Tako mu je na primjer Austrija 1961. dodijelila odlikovanje za znanost i umjetnost.
O Meštrovićevu umjetničkom radu objavljeno je mnogo članaka u američkim novinama i časopisima, često popraćenim ilustracijama. Knjiga koja je odličnim fotografijama pružila američkoj publici prvi i najpotpuniji pregled njegovih radova bila je monografija Normana L. Ricea The Sculpture of Ivan Meštrović, koju je objavila Syracuse University Press 1948. Isto je sveučilište malo poslije toga objavilo mapu s deset reprodukcija Meštrovićevih drvoreza “The Life of Christ”. U to doba četiri su se nalazila u Splitu, 24 u Americi, a dva će umjetnik dovršiti poslije. The Syracuse University Press je također 1959. objavio knjigu Ivan Meštrović: Sculptor and Patriot, s reprodukcijama njegovih djela, koju je napisao Laurence Schmeckebier. Prigodom stote godišnjice umjetnikovog rođenja Journal of Croatian Studies, koji izdaje Croatian Academy of America, posvetio je Meštroviću 1983. cijeli svezak (broj 24) od preko 200 stranica.
Uz brojne izjave, intervjue, predgovore knjigama (kao na primjer knjizi Pavla Ostovića The Truth About Yugoslavia, Eterović-Spalatinovom zborniku Croatia: Land, People, Culture, Kačić-Miošićevu Razgovor ugodni u izdanju Stanislava Borića u Chicagu, i drugim), Meštrović je u razdoblju između 1951. i 1960. u Hrvatskoj Reviji u Buenos Airesu objavio nekoliko odlomaka “Iz Michelangelovih imaginarnih razgovora”. To su dijelovi iz njegove pripremane knjige u kojoj on u svojoj mašti zamišlja razgovore koje je veliki umjetnik Renesanse vodio sa svojim suvremenicima: Giovanni Strozzijem, Vittorijem i Julijem II. Uz samostalni rad, Meštrović je vodio i obilno dopisivanje. U Hrvatskoj Reviji poslije njegove smrti objavljena je izmjena pisama s Bogdanom Radicom i s Dragutinom Kamberom, koja imaju dokumentarnu vrijednost.
Kako je ovaj prikaz usredotočen na Meštrovićev život u Sjedinjenim Američkim Državama, najvažnije i najplodnije njegovo stvaralačko razdoblje i djelovanje u javnom životu samo su ponegdje sporedno spomenuti. O tom njegovu radu postoji obilna literatura na hrvatskom i na mnogim drugim jezicima. Prvi pionirski rad da se to registrira predstavlja “Građa za bibliografiju Ivana Meštrovića od 1889. do 1993. koju su 1993. u Zagrebu objavili Fundacija Ivana Meštrovića i Nacionalna i sveučilišna knjižnica. U njoj je zabilježeno 5,600 naslova.
Smatram ipak uputnim podsjetiti na neke događaje iz tog razdoblja o kojima je rado govorio, pogotovo o počecima, iako je općenito dobro poznato kako se taj talentirani dječak pročuo po rezbarenju ljudskih likova čuvajući ovce u dalmatinskoj Zagori. Umjetnik mi je posebno ispričao, a sigurno i mnogim drugima, kad ga je otac prvi put poveo u Šibenik, Split i Trogir. Kao 15-godišnjeg dječaka posebno su ga se dojmili nizovi isklesanih glava na zidovima šibenske katedrale Sv. Jakova. Kaže da je poslije toga prestao svojim rezbarenjem glava, držeći da neće biti u stanju ikada išta slično učiniti. Ostatak životnog puta je dobro poznat: odlazak u Split, pripremanje za prijem u Akademiju kod kipara Koeniga, spektakularni uspjesi na izložbama grupe “Secesija”, na kojima je bio izložen “Zdenac života”, koji je kasnije (1910.) saliven u bronci i postavljen pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu.
Napravit će 1906. portret svoje majke, koji se mogao mjeriti s onima sa šibenske katedrale. Slijedi neizmjerna stvaralačka djelatnost, izložbe u zapadnoj Europi i politička angažiranost u Jugoslavenskom odboru za vrijeme Prvog svjetskog rata. U radu koji je ponovno uže vezan za Hrvatsku nastaje Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mnogi osebujni kipovi ženskih figura nadahnutih po njegovoj supruzi Olgi, portreti i kipovi iz hrvatske povijesti. Mnogi od tih kipova su oličenje članova obitelji ili njega osobno. Lik Marka Marulića je u stvari Meštrovićev autoportret. Meštrović je i Grgur Ninski i Josip iz Aritmeje koji pomaže spuštati Krista u grob u čuvenoj Pieta. Uz arhitektonske spomenike u Cavtatu, Splitu, i Otavicama značajno mjesto zauzima Umjetnički paviljon u Zagrebu. Treba tome pribrojiti spomen crkvu kralju Dmitru Zvonimiru u Biskupiji kod Knina izgrađenu 1928. uz temelje starohrvatske bazilike, na mjestu koje se u starim kronikama zvalo “u petih crikvah na Kosovi”.
U posjetima Hrvatskoj sreo sam se ponovno s poznatim mi Meštrovićevim djelima, a i nekima koje prije nisam vidio. Među tima bili su Biskupija i Otavice. Unutrašnjost crkve u Biskupiji domobrana je, Meštrovićevi kipovi razbijeni i razbacani, Kljakovićeve freske izgrebene, a oni koji to učiniše jasno su se identificirali svojim grafitima, kao što se vidi na fotografijama koje sam 1996. objavio u člancima “Slike s puta po Hrvatskoj deset mjeseci poslije ‘Oluje'”. Crkvica u Otavicama u kojoj su umjetnik i članovi obitelji sahranjeni bila je zatvorena. I njena je unutrašnjost oštećena, a ni grobovi nisu ostali pošteđeni. Posjetio sam 1998. i Meštrović muzej i crkvicu Sv. Križa nakon što su ponovno otvoreni za publiku. Za mene je najnezaboravniji doživljaj bio vidjeti zajedno svih trideste drvoreza s Kristovim raspelom na kojima je Meštrović radio 35 godina. Iako su te teme obrađivane tijekom dva milenija nebrojeno puta, ovjekovječene bile na platnima i kipovima najvećih umjetnika, Meštrovićev rad po zamisli, obradi i po svojoj originalnosti zauzimat će posebno mjesto među vrhunskim umjetničkim ostvarenjima.
Izgledaju mi ispravne one ocjene Meštrovićeve pojave koje kažu da je njegovo kiparstvo tradicionalno po stilu i monumentalno po zamisli, bogato po mašti i jasnoći izraza. Točan je i sud da je on modelator ljepote ljudskoga tijela, ali on se ne ograničava samo na površinsku vanjsku formu. Iz tih kipova i reljefa izbija duh života koji je Meštrović u njih udahnuo, “vitalizing spark of his genius”, kako je napisao R. Cortissoz, kritičar newyorškog Herald Tribunea povodom Meštrovićeve izložbe u Brooklynu dvadesetih godina.
I kao što je izvan Hrvatske živio od ono malo zemlje prirasle uz njegove korijenske žilice, Meštrović sada poslije smrti živi u svojim kipovima na toj svojoj rodnoj grudi. Sva ta njegova umjetnička djela koja se na njoj nalaze svojevrsni su veliki “zdenac života” na kojem će se uvijek moći utaživati žeđ u traženju ljepota, vrednota i smisla života.
Karlo Mirth
Hrvatski kalendar 2000.
