Marija Šešelja
FOTO: Pixabay/Hrvatska matica iseljenika
Gospođa Marija Šešelja čekala je svoju Hrvatsku više od 30 godina. Žena vrijedna Hrvatske, a Hrvatska nje. Pronicljiva, uporna, obrazovana, zaslužna za uvođenje hrvatskoga jezika u škole multikulturalne Canberre, za kvalitetu Hrvatskoga radio-sata, za stotine akcija, za pomoć Hrvatskoj…
Hrvatska zajednica u Sydneyu osim što u neku ruku doživljava svoj „preporod“ koji se očituje gašenjem starih klubova i kupovinom novih te drugačijim vizijama tamošnjih mladih Hrvata, bilježi i još jedan fenomen – povećani povratak u Hrvatsku. Jednu takvu priču novinar Domovine zabilježio je u Mount Vernonu, zapadnom dijelu Sydneya, gdje je na obiteljskom imanju […]
Bila je članica osnivačkog sabora Svjetskog hrvatskog kongresa, a nakon utemeljenja te važne organizacije Hrvata, postala je članicom Nadzornog odbora. Bila je i članica Inicijativnog odbora kontinentalnog, australskog hrvatskog kongresa…
U nastavku prenosimo njezin intervju koji je 1993. dala Hrvatskoj matici iseljenika:
Zašto ste vi politička osoba u Australiji?
Ovdje je sve što radite politika: učiti djecu izvorni folklor i hrvatski jezik ili se npr. baviti nogometom. Sve sam to radila – i još puno toga – da bih kasnije bila uvjerena kako sam time svome narodu puno pomagala, ali poglavito politički.
Možda tako mislim zbog podrijetla, zbog obitelji iz koje dolazim, zbog svega što sam proživjela još prije dolaska u Australiju: otac, član Vlade NDH, godine 1945. prolazi stradanje Bleiburga, a ja tada polazim u školu i odmah shvaćam što znači biti obilježen, manje vrijedan, ne drugorazredni već trećerazredni čovjek. Sjedila sam uvijek u posljednjoj klupi i uvijek sam morala znati više od svih drugih da bih dobila neku dobru ocjenu. Maturirala sam u Šestoj ženskoj u Zagrebu, gdje sam rođena. Majka mi je rano umrla. Zahvaljujući ujaku, monsinjoru Borošaku, poznatom svećeniku što je cijeli život posvetio izbjeglicama, dolazim na studij u Rim. Studiram jezike, a zatim – Australija.
Odmah se počinjem baviti političkim radom da bih godine 1972. postala članicom Hrvatskoga narodnog vijeća, političkog tijela koje je okupilo sve hrvatske iseljeničke organizacije i pojedince s namjerom potpore stvaranja nezavisne, samostalne i suverene države Hrvatske. Tako je tekao moj život, godinama, uz supruga koji je također bio član Vijeća, uz djecu, uz naše lobiranje za Hrvatsku. Pisali smo peticije, pisma, borili se za priznanje Hrvatske. Postala sam i sabornik Hrvatskoga narodnoga vijeća…
Godine 1989. dolazi u Australiju gospodin Vladimir Šeks. Ono što je nama govorio moglo ga je tada stajati života – Jugoslavija je još bila vrlo živa. Stvarao je i ogranke Hrvatske demokratske zajednice. Svi su se učlanjivali, ulazili u HDZ, ali moj suprug i ja – nismo mogli. Nije bilo zgodno ni pametno da politički djelatnici već tada ulaze u domovinsku stranku. Iako sam to razumjela, to je za mene bila velika bol. Znala sam da će se jednom i to promijeniti – ući ću i ja u tu stranku.
Nicola McDermott osvojila je srebro u skoku u vis preskočivši 2,02 metra na Olimpijskim igrama u Tokiju, čime je postavila oceanijski rekord. Ova informacija za naše čitatelje možda i ne bi bila toliko zanimljiva da nije riječ o Australki hrvatskih korijena. Naime, Nicola svoje podrijetlo vuče s Blata na Korčuli… “Djevojačko ime moje mame je […]
Godine 1990. dolazim u Zagreb, još 29. svibnja, bez vize, zahvaljujući upornosti i pobjedi Hrvatske demokratske zajednice. U Zagrebu sam prvi put nakon punih 30 godina iseljeničkog života. Sjećate ii se koliko je tada došlo emigranata u Zagreb, u Hrvatsku – nakon 35, nakon 45 i više godina? To je, uvjerena sam, zasluga dr. Franje Tuđmana, svima nam je omogućio doći. Tada sam i djelatni član Hrvatske demokratske zajednice. Pročelnik sam za promidžbu, u odborima sam za prikupljanje pomoći…
Promijenio se način života ?
Promijenio se moj sadržaj života. Počela sam i tugovati za Hrvatskom. Kada smo suprug i ja počeli govoriti kako bismo se, možda, vratili kući – jer vratiti se kući znači doći u Hrvatsku – djeca su nam rekla: “Toliko ste godina živjeli za Hrvatsku pa idite malo i uživati u njoj!”
Uživate li u njoj, sada (1993., op. ur.) u Zagrebu?
Nakon tih više od 30 godina doista uživam u svojoj Hrvatskoj. Drugi dan po dolasku, na Trgu bana Josipa Jelačića, hodam i osjećam – ja sam tu cijelo vrijeme bila. To je gotovo nevjerojatno, nestvarno, koliko se dobro osjećam! A došla sam u Australiju s 25 godina i tamo sam više od pola života. Dala sam joj svoje najbolje godine, svoj stvaralački rad, svoje zamisli, svoj život. A danas, ovdje, osjećam se kao da nikad iz Hrvatske nisam ni odlazila.
U Hrvatskoj je novi život, ali Hrvatska plaća visoku cijenu slobode, cijenu nove Hrvatske. Vaš optimizam nije pokoleban ni dugim putovanjem u Zadar, pustolovinom što je trajala gotovo 20 sati?
Znam da je Hrvatska u nametnutom ratu. Mi to svi znamo u Australiji. Pomažemo joj koliko god možemo, a ovom bih prilikom još nešto rekla: Mi pomažemo doista puno, novčano, humanitarno, ali još nitko od nas nije zbog toga prodao kuću, stan, odrekao se nečega. Znači, mi još uvijek dajemo višak. A vi ovdje – vi ste ovdje sve dali za Hrvatsku. Mnogima je ostao samo život i ništa drugo. Znači, naš posao u Australiji za pomoć Hrvatskoj nije još završio. Još puno treba učiniti. Još puno treba dati.
Ivan Slobodan Grbavac iz Canberre, potaknut primjerom Marka Franovića, poslao je pet tisuća dolara za istraživanje prave hrvatske povijesti, a šalje i tisuću dolara kao pomoć Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te još dvije tisuće dolara na račun karitativnih i socijalnih australskih ustanova, javlja Domovina. Ivan Grbavac rođen je 1934. godine u Grabu, u Hercegovini. U Australiji […]
Eto, bila sam u Zadru na Dugom otoku, odakle je moj suprug rodom. Krenula sam u 6 sati ujutro iz Zagreba, u Zadar stigli u 22.30 sati navečer. Put traje, autobus, svi smo umorni, živčani, razdražljivi, samo što se ne svađamo. U jednom trenutku stojim vani, ispred autobusa i trajekta koji nas treba prebaciti na Pag. Gledam: UNPA odlazi, a Hrvatska vojska ide… Gledaš tu mladost… Sebe same sam se postidjela – meni je teško tamo stajati, a tko zna, netko se od tih mladića neće, možda, svojoj kući vratiti. A mi smo u tom autobusu stajali i prigovarali – pa nemamo kavu, pa gdje je pivo, pa bole me noge… I ja sam tako mislila. A onda stid. Stid s razlogom. Nije mi više bilo teško čekati, iako sam bila uvjerena kako me nitko više neće moći čekati u Zadru. Pa tko bi me tako dugo čekao?
Čekali su vas?
Čekali su me!
Klara Kovačić, 1993.
