Zašto današnjoj ‘eliti’ odgovaraju svi oni koji su umotani u sarmu ‘jugo-univerzalizma’?

Sva događanja u domovini, politička i kulturna, pozitivna i negativna, uvijek su imala velik odjek u iseljeništvu. I u najtežim vremenima, bilo to u vrijeme bana Khuen-Héderváryja, Pere Živkovića ili Aleksandra Rankovića, iseljeništvo, posebice politička emigracija, osjećalo je puls, patnje i radosti domovine.

Hrvati diljem svijeta blisko su ne samo pratili nego i osjećali preporodni duh Hrvatskoga proljeća. Ono je mnogima u iseljeništvu vratilo nacionalni ponos i u hrvatskim naseobinama diljem svijeta obnovilo domoljubni zanos u radu za ideale slobode. Povrh svega, osjetilo se zajedništvo Hrvata u domovini i u svijetu na putu ostvarenja hrvatske slobode i nezavisnosti.

Hrvatsko proljeće bilo je slojevito i višecentrično, ali svima su bile zajedničke ideje obnove hrvatskoga nacionalnoga identiteta, ponosa i slobode, kulturnoga i gospodarskoga napretka te nacionalnoga zajedništva. Odjek Hrvatskoga proljeća u iseljeništvu također je bio slojevit. Na primjer, emigrantski politički analitičari pozorno su pratili i pisali o odnosima različitih frakcija u strukturama jugo-režima, kao i u tadašnjoj SRH. Vođe emigrantskih organizacija odmjeravali su što (s njihove točke gledišta) Hrvatsko proljeće znači u borbi za samostalnu državu Hrvatsku i kako se postaviti prema nacionalnomu pokretu koji se razvijao u komunističkom podneblju. Većina pak hrvatskih emigranta, posebice mladi, srcem i dušom udisala je svjež domovinski zrak i miris “proljetnoga cvijeća”.

Mostovi s narodom u domovini bili su uspostavljeni na razne načine. Dolazili su nam pjevači (Ivica, Zdenka, Ivo, Vice…), komičari (Viki, Nela…), nogometaši (Dinamo, Hajduk)… Pristizale su domovinske publikacije (Hrvatski književni list, Hrvatski tjednik, Studentski list, Kritika…). Na zidovima su visjeli kalendari Matice hrvatske sa slikama hrvatskih velikana, grbovi, trobojnice… Otpočelo se s organiziranjem društava “Prijatelji Matice hrvatske”. Mnogi od nas i danas čuvamo Matičine značke kao uspomenu na ta burna vremena. Sve je odisalo novim preporodnim duhom, entuzijazmom, ljubavlju i vjerom da dolazi novo doba; da je na pomolu vrijeme kad ćemo “s onima doma” moći dijeliti zajedništvo koje nas čini istim narodom te radost slobode i državne samostalnosti.

Kada prelistamo hrvatske emigrantske (domoljubne) tiskovine prije Hrvatskoga proljeća, zamijetiti je da se najviše pisalo o progonima i teškim prilikama u titoističkoj Jugoslaviji; odgovaralo se na napade i laži u srpskim emigrantskim tiskovinama; kritiziralo i osuđivalo projugoslavenske i (pro)titoističke pojedince i skupinice među Hrvatima u svijetu, posebice vodstvo Hrvatske bratske zajednice; stalno se isticalo ideju sloge u zajedničkoj borbi za oslobođenje Hrvatske. Ali kako je Hrvatsko proljeće bujalo i snažilo, tako se sve više i više pogled hrvatske emigracije, posebice one mlađe, odmicao od tradicionalnih emigrantskih tema prema događanjima u domovini. Ne samo da se pratilo i osluškivalo što se zbiva doma nego su se i oni kojima je domovina zadugo bila “daleko” počinjali osjećati aktivnim dijelom domovinskoga nacionalnoga pokreta.

Karađorđevo – kakva simbolika!

Dolazi udar iz Karađorđeva! Slijede masovni progoni: zatvaranja, suđenja, gubljenje radnih mjesta, prekidi studija, bježanje u svijet… Nastaje tajac, u Hrvatskoj se zašutjelo! Ali ti tragični događaji izrodili su važan zaokret u emigraciji – nastalo je doba masovnih prosvjeda, spontanoga revolucionarnoga bunta i obnovljenoga traženja hrvatskoga jedinstva u borbi za nacionalno dostojanstvo i slobodu. Ako je domovina bila prisiljena šutjeti, oni koji su se našli u slobodnom svijetu morali su tumačiti što se zbiva u Hrvatskoj i kakav teror podnose oni koji su tražili “komadić” slobode koju bi trebao imati svaki čovjek i svaki narod.

Idealizam hrvatskih studenta tijekom Hrvatskoga proljeća, kao (tada) novopridošlih političkih emigranata diljem svijeta, bio je veliko i ugodno iznenađenje mnogim starijim emigrantima jer su vidjeli živi dokaz da jugo-komunistička ideologija i praksa nisu uništili hrvatski domoljubni, slobodarski i državotvorni duh. Nadalje, mnogi stariji emigranti sagledavali su hrvatsku borbu u kontekstu svjetskih geopolitičkih odnosa, posebice hladnoratovskih zbivanja. Bila je to “politika čekanja” pravoga trenutka u kojem se i Hrvati trebaju naći na pravoj i pobjedničkoj strani.

Na drugoj strani, među mlađim emigrantskim snagama (i onima koji su bili još mladi duhom), Hrvatsko proljeće i još više teror koji je zavladao nakon zloglasne sjednice u Karađorđevu, izrodili su dva snažna osjećaja: 1. Slobodu se neće moći postići evolucijom i reformama, nego Jugoslaviju treba rušiti svim sredstvima, 2. Saveznik nam je svatko tko ne podupire titoističku diktaturu i državu koju Hrvati nisu nikad prihvatili kao svoju. Naglasak je stavljen na vlastite snage, slogu, samoinicijativu, spremnost na žrtvu. Dakle, Karađorđevo i sve što je slijedilo pridonijelo je radikalizaciji hrvatske emigracije i naglu porastu antijugoslavenskih akcija.

Radikalizacija nije značila samo naoružane upade u tadašnju Jugoslaviju ili napade na jugo-predstavništva. To je bio osjećaj bunta širokih razmjera. Slijedile su masovne demonstracije diljem zapadnoga svijeta. Tijekom raznih prigoda i kroz više godina, okupljalo se na tisuće Hrvata i Hrvatica, mladih i starijih, od Toronta i Vancouvera, Chicaga, New Yorka… do Sydneyja i Melbournea, prosvjedujući protiv progona u Hrvatskoj i tražeći slobodu pojedincima i hrvatskomu narodu. Redovito su paljene jugo-zastave, dijeljeni letci na raznim jezicima u kojima se tumačila pravednost hrvatske borbe, nosilo se transparente, odijevalo u narodne nošnje… Pojačano je izdavaštvo časopisa i novina na hrvatskom i drugim jezicima. Svatko je na svoj način nastojao biti glas slobode i pridonijeti domoljubnom radu. U nekoliko većih hrvatskih naseobina utemeljeni su nacionalni fondovi, oživjeli su međudruštveni odbori, rad na hrvatskoj slozi urodio je utemeljenjem Hrvatskoga narodnoga vijeća, zajedničkoga hrvatskoga predstavničkoga tijela.

Hrvatsko proljeće (i teror koji je slijedio) naveliko je pridonijelo i ideji nacionalnoga hrvatskoga pomirenja. Dobar pokazatelj da je ta ideja tada sazrijevala bili su (i) masovni prosvjedi nakon udara u Karađorđevu. Na njima su se okupljali Hrvati iz svih udruga, političkih i kulturnih, i svih naraštaja. U prosvjednim redovima nošene su velike slike ne samo Budiše, Paradžika, Čička, Tuđmana, Đodana, Veselice, Bušića, Tomičića… nego i Savke i Tripala. Njihova ideološka pripadnost i partijska prošlost nije nikomu smetala. Bila je to velika želja za hrvatskim jedinstvom i nacionalnim pomirenjem.

Hrvatsko proljeće bilo je pokret nacionalnoga preporoda u domovini, ali i među Hrvatima u svijetu. Udar iz Karađorđeva, zatvaranja i progoni, nametanje šutnje, ubojstva domoljuba u svijetu i radikalizacija u emigraciji bili su početak kraja jugo-tvorevine i lažnoga “bratstva i jedinstva”. Plodovi Hrvatskoga proljeća postali su vidljivi dvadeset godina poslije, kad je ostvaren san hrvatske državne samostalnosti.

Post scriptum

O Hrvatskom proljeću i proljećarima, živima i pokojnima, malo se danas uči, piše i u medijima govori. Nije se tomu čuditi. Vladajuća elita koja danas “drma” politikom, gospodarstvom, kulturom, školstvom, sredstvima javnoga priopćavanja… u rukama je (uglavnom) potomaka onih koji su bili na strani Tita u Karađorđevu, a i Karađorđevića! Oni bi najradije zaboravili ne samo Hrvatsko proljeće nego i Domovinski rat i sve ratnike, pokojne, žive i u ratu nestale. Nije njima ni do velikosrpskih ratnih zločinaca i silovatelja. Sve što je domoljubno, njima je smetnja. Proljećari, premda po mnogočemu različiti, kao i hrvatski domoljubi diljem svijeta i hrvatski branitelji, imali su veliku ljubav za svoj dom i narod, a današnjoj “eliti” koja se dočepala vlasti i moći, to su nedokučivi pojmovi. Njima odgovaraju oni iz “srpskoga sveta”, umotani u sarmu “jugo-univerzalizma”, jer su oni naslijedili ne samo moć nego i strah od svega što je Hrvatsko proljeće probudilo prije 50, a ostvarilo se prije 30 godina.

Ključne riječi #Ante Čuvalo #hrvatski emigranti #Hrvatsko proljeće