Upoznajte jednu od najneobičnijih osobnosti hrvatske emigracije, ali i hrvatskog domoljublja

Stanislav Geza Milošić (1926. – 1981.) osebujna je književna, novinarska i politička osobnost. Rođen je u Kraljevini Jugoslaviji pokraj Zagreba u selu Sveta Klara 1926., od oca gradišćanskog Hrvata i majke slavonske Šokice. Ova zanimljiva regionalna kombinacija na neki način odredila je njegov temperament, ali i životnu putanju. Vrlo rano iskazao je dar za pisanje pjesama da bi najveći dio svoga intelektualnog života posvetio novinarstvu. U njemu kao da su živjele tri osobe.

Stoga je Geza Milošić jedna od najneobičnijih osobnosti hrvatske emigracije, ali i hrvatskog domoljublja. Slavu je stekao kao hrvatski proljećar objavivši sonetni vijenac pod naslovom „Domovina Hrvata“ u izdanju NZ Matice hrvatske i sa sjajnim predgovorom Vlatka Pavletića, kasnijeg akademika HAZU-a, a ondašnjega vrsnog antologičara moderne hrvatske lirike.

Pisac ovih redaka dobro se sjeća ove knjižice s fotografijom kralja Tomislava na naslovnici. Na žalost, slava o kojoj sam govorio trajala je vrlo kratko. Svi mi, rodoljubi i matičari, trudili smo se posjedovati ovu knjižicu i čitali smo je s velikim oduševljenjem. Koristeći vrlo gibljiv hrvatski jedanaesterac, Milošić je uspješno svladao jednu od najtežih književnih formi – sonetni vijenac. Cijela ova poema je apoteoza Domovini Hrvata i u kontekstu toga vremena ona je sjajan reprezentant nadahnuća i težnji ondašnje mlade hrvatske inteligencije i političke elite, koja se polagano usmjeravala prema suverenizmu. Činila je to bojažljivo i postupno jer je moć jednopartijskoga komunističkog sustava bila velika. Geza Milošić je vrlo hrabro progovorio o proskribiranome domoljublju. Do tada se na ovakav emfatičan način moglo pisati samo o Titu, partiji i bratstvu – jedinstvu itd. Naš pjesnik odjednom je pokazao i snagu poetskog izraza prožetog rodoljubljem.

KARAĐORĐEVO

Na određeni način njegovo se djelo nastavlja na književni rad Zlatka Tomičića koji je otvorio vrata suverenističkoj, starčevićanskoj ideji slobodne Hrvatske, svojim „Hrvatskim književnim listom“. Nakon zloglasne sjednice CK KPJ u Karađorđevu, Hrvatsko proljeće je slomljeno, a Geza Milošić osjetio je kako slijede teška vremena za sve proljećare i matičare, kako su ih tada nazivali.

Odlučio se na emigraciju. Najprije u Austriju, a zatim u tadašnju Zapadnu Njemačku. Iza sebe je imao bogati novinarski i književni rad. Bilo bi korisno istražiti zbog čega se nije uspio skrasiti u Austriji, odnosno Gradišću, jer je ondje imao mnogo rodbine u selu Bandolu (Weiden bei Rechnitz, mađ. Bándol, hrv. Bandol) – općina u kotaru Borta.

Jednu od svojih uspješnih pjesama posvetio je Gradišću i akademik Nikola Benčić te je verificirao u djelu Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas čiji su nakladnici Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N-a za proučavanje književnosti u iseljeništvu, Zagreb, 2000., (2. proš. izd.), te Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov, 2010.

Možemo pretpostaviti kako je bila riječ o ideološkim razlozima. Naime, u to vrijeme gradišćanski Hrvati su se već odlučili standardizirati svoj vlastiti književni jezik na temelju triju narječja kojima se služe, s prevagom čakavskih govora. Temelj toga bio je pjesnički rad velikog književnika i preporoditelja Mate Meršića Miloradića. U vrijeme kada je Milošić došao u Austriju na sceni su Augustin Blazović, Pavao Horvat, Rudolf Klaudus, Alfons Kornfeind i dr. vodeći intelektualci toga vremena.

Razmišljajući o razlozima Milošićeva napuštanja Austrije, nismo mogli doći do drugih razloga. On je bio duboko prožet idejom hrvatskoga nacionalnog preporoda, ali i osamostaljenja hrvatskoga jezika od čeličnoga zagrljaja sa srpskim jezikom, tako da prihvaćanje još jednoga hrvatskoga književnog standarda, pa i regionalnog, očito nije dolazilo u obzir. Drugi razlog sam naveo, naravno hipotetski, ideološko neslaganje s vodećim hrvatskim muževima u Gradišću. Naime, ondje su prevladavali tzv. „črni“, odnosno stranka kršćanske demokracije, narodnjaci, a Geza Milošić je bio socijalist. I sada dolazimo do situacije koja djeluje paradoksalno premda to nije, ali je treba objasniti. Naime, iz doba Titove Jugoslavije nasljeđujemo automatsko vezivanje hrvatskoga rodoljublja s nečim desnim, odnosno s tzv. hrvatskim nacionalizmom kao reakcionarnom političkom problematikom.

EMIGRANTSKI KRUG LJEVIČARA

Geza Milošić pokazuje svojim djelom kako je moguće biti ljevičar i hrvatski nacionalist. I danas se zaboravlja da je Ante Starčević u svoje vrijeme smatran ljevičarem i sjedio je u Saboru u klubu zastupnika s lijeve strane koja je bila predviđena za tzv. ljevicu. Naš pjesnik preselio se iz Austrije u Zapadnu Njemačku i priključio hrvatskoj političkoj emigraciji, ali onoj lijeve orijentacije. O tom krilu naše emigracije još uvijek malo znamo. Ovo područje potrebno je arhivski istražiti. Geza Milošić surađivao je u novinama „Hrvatska pravda“ i „Socijalistička Hrvatska“, a novine „Hrvatska politika“ osobno je uređivao. Bilo bi korisno predstaviti sve tekstove koje je on napisao ili ih je objavio kao urednik.

Na žalost, život u emigraciji ugrozio je njegovo zdravlje. Po tome nas podsjeća na nekoliko hrvatskih književnika i novinara, političkih emigranata, koji su vrlo teško podnosili život u emigraciji, npr. Viktora Vidu i Vjenceslava Čižeka.

Milošić je nakon deset godina emigrantskog života osjetio kako mu zdravlje kreće nizbrdo i, usuđujem se pretpostaviti, odlučio je umrijeti u domovini. Godine 1980. vraća se u Slavonski Brod teško bolestan.

Trebalo bi istražiti u arhivima tadašnje Udbe zbog čega nije bio uhićen niti saslušavan. Vjerojatno je bolest tome pridonijela. Godinu dana nakon povratka Geza Milošić je preminuo. Umro je gotovo zaboravljen jer kao nacionalist nije mogao biti prisutan u javnome životu, a to se odnosilo i na njegov književni rad.

Tek nakon demokratskih promjena slavonskobrodski književnici upozorili su na njegov književni, novinarski i nacionalno-preporoditeljski rad. Pisac ovih redaka pozdravlja objavljivanje Zbornika radova posvećenoga 40. obljetnici pjesnikove smrti jer time se odužujemo hrvatskome rodoljubu i stradalniku Gezi Milošiću, ali ujedno i vraćamo njegovo književno djelo u našu baštinu. Slobodno možemo reći kako je riječ o svojevrsnome ubaštinjavanju.

Prof. Vinko Brešić vrlo je ispravno naglasio kako Milošićev rad i književno stvaralaštvo moramo promatrati u vremenskom kontekstu. Usto, treba imati na umu da je ovdje riječ i o ubaštinjavanju, ali i o činjenici da je Milošićeva „Domovina Hrvata“ ostala svježa i aktualna do danas, a poglavito tijekom Domovinskoga rata. To je znak kako iz vremenskog konteksta mogu proizaći djela koja taj kontekst nadživljuju ili preživljuju, odnosno postaju dio naše recentne književne baštine. Nadam se kako će se to dogoditi i s navedenom „Hrvatskom domovinom“, ali i s predgovorom akademika Pavletića. Nakon Milošića još su neki hrvatski književnici njegovali formu sonetnog vijenca tako da je njegov napor dio kontinuiteta koji traje do danas.

Đuro Vidmarović, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Đuro Vidmarović #Geza Milošić #hrvatski emigranti