Radila je za tek koji kilogram krumpira, no ubrzo je postala zvijezda u Beču

Operna diva Srebrenka Jurinac zapamćena je kao Kavalir s ružom ili Oktavijan 20. stoljeća. Mnogo je simbolike u tom epitetu jer su karijeru te velike i nezaboravne austrijsko-hrvatske sopranistice, uz niz njezinih sopranskih uloga ženstvenih likova, obilježile tri mezzosopranske uloge u hlačama.

Rođena je 24. listopada 1921. godine. Otac Varaždinac Ljudevit, tijekom studija medicine u Beču upoznaje Christinu Cerv, a sanitetska služba odvodi ga kao vojnog liječnika u Travnik, gdje se rodila Srebrenka. Pučku školu polazila je u Lukavcu kraj Tuzle. Otac je želio da kći postane liječnica, a majka da bude prevoditeljica jer je odrasla dvojezično, dok je ona sama maštala o zaljubljenosti, udaji i osnivanju obitelji.

Ljubavna idila nakon Travnika i Lukavca nije dugo potrajala i brak obitelji Jurinac se raspada. Supruga s kćerkom Srebrenkom seli u Zagreb kako bi je mogla slati u bolje škole. Školovanje kod časnih sestara odveć živahnoj Srebrenki nije bilo po volji, što je pokazivala i svojim bučnim i nemirnim vladanjem. Nakon raznih eskapada morala je napustiti privatnu školu kod časnih sestara i polagati vanjsku maturu.

Prijatelj obitelji Oskar Jozefović, dirigent u HNK, čuo ju je kako pjeva i savjetovao roditeljima da pošalju Srebrenku na školovanje glasa. Vraćajući se s prvog sata pjevanja kod profesorice Marije Kostrenčić vidjela je u novinama vijest o napadu Njemačke na Poljsku.

Debitirala je 16. svibnja 1942. u Zagrebačkoj operi kao Mimi u Puccinijevoj La Boheme i ubrzo – nakon samo tri godine učenja pjevanja – položila audiciju u Bečkoj državnoj operi. U Zagrebu je na praizvedbi opere Borisa Papandopula Sunčanica pjevala naslovnu ulogu, a 1943. snimila je film Lisinski Oktavijana Miletića, prvi hrvatski zvučni dugometražni igrani film. Tumačila je ulogu prve hrvatske primadone, grofice Sidonije Rubido Erdödy.

U Beč je došla u jeku završetka rata i bombardiranja. U Državnoj operi prvi put je nastupila 1. svibnja 1945. u Figarovu piru, predstavi koju je zapovjedio sovjetski vojni zapovjednik grada. Desetljećima poslije znala se sjetiti da joj je u to teško poslijeratno doba neimaštine, pa i gladi, plaća bila tek koji kilogram krumpira. Nije u Beču odmah postala zvijezda. Prvih godina pjevala je doista mnogo, najrazličitije uloge, ali pomalo u sjeni ondašnjih primadona.

Tek su joj nastupi na festivalima u Edinburghu i Glyndebourneu početkom pedesetih donijeli trijumf. Malo po malo osvojila je bečku publiku, postala njezinom miljenicom, dobila naslov austrijske komorne pjevačice i počasne članice Bečke državne opere te druge počasti i nagrade: Mozartovu medalju, Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost prve klase, Veliko počasno odličje za zasluge Republike Austrije, Počasni prsten Bečke državne opere, Zlatnu počasnu medalju Grada Beča, medalju Fidelio za posebnu vjernost opernim kućama, Srebrni znak Bečkih filharmoničara.

Na svečanom otvorenju obnovljene Bečke državne opere 1955. godine, koja je bila razorena u završnici Drugoga svjetskog rata, pjevala je Donnu Elviru u Mozartovu Don Giovanniju. Takozvane Hosenrole uloge su one muških likova namijenjene ženskom glasu, čemu su operni skladatelji pribjegavali kako bi glazbeno, uz suptilnost ženskih pjevačkih dionica, bolje dočarali liričnost i nježnost likova mladića. Ona se za takve uloge specijalizirala. Cherubina u Mozartovu Figarovu piru samo u Bečkoj državnoj operi pjevala je 129 puta, a Oktavijana i Skladatelja u Straussovim operama Kavalir s ružom i Ariadna na Naxosu u istoj kući pjevala je 79, odnosno 58 puta, pa tako i Skladateljeve stihove Musik ist eine heilige Kunst – Glazba je sveta umjetnost kojih se, kao uzvišenog mota, pridržavala cijeloga života.

Proučavala je kako mladići hodaju, kako se drže i izgledaju da bi na sceni glumački bila što uvjerljivija. Svojevrstan kontrapunkt bila im je uloga Leonore u Fideliju, uloga žene Leonore koja se preodijeva u muškarca Fidelija kako bi spasila supruga iz tamnice. Ovdje je morala glumački dočarati napor žene da izgleda poput muškarca.

Nastupala je i snimala s najvećim pjevačima i najvećim dirigentima svojega doba poput Karla Böhma, Wilhelma Furtwänglera, Josepha Kripsa, Fritza Buscha, Otta Klemperera, Hansa Knappertsbuscha, Dimitrija Mitropulosa, Herberta von Karajana i Lovre pl. Matačića.

Smatrala je kako svaki scenski umjetnik treba imati treće oko i treće uho koje će ga kontrolirati na pozornici, koje će spriječiti pretjerana uživljavanja i nastupu dati pravu mjeru jer je scenska umjetnost velikim dijelom čisti zanat koji treba dobro izučiti.

U Bečkoj državnoj operi njezino su ime Srebrenka pojednostavili i skratili u Sena. Do umirovljenja, 1982., pjevala je 46 uloga i nastupila 1268 puta. Najviše je pjevala u operama Mozarta i Richarda Straussa, ali i druge uloge u rasponu od lirskoga do mladodramskoga soprana – Toscu, Madam Butterfly, Elizabetu u Don Carlosu, Desdemonu u Otellu, Massenetovu Manon.

Kao rijetko koja pjevačica pjevala je po dvije uloge u istoj operi – Cherubina i Groficu u Figarovu piru, Dorabellu i Fiordiligi u Cosi fan tutte, Iliju i Elektru u Idomenu, Donnu Elviru i Donnu Annu u Don Giovanniju, Marzellinu i Leonoru u Fideliju, Oktavijana i Maršalicu u Kavaliru s ružom, Jenufu i Crkvenjarku u Jenufi. Samuel Barber želio ju je za praizvedbu svoje opere Vanessa u Metropolitanu 1958., ali je odbila jer je smatrala kako joj ta uloga ne leži.

Prvi suprug bio joj je poznati talijanski bariton Sesto Bruscantini. S drugim suprugom dr. Josefom Lederleom živjela je u Augsburgu gdje je preminula 22. studenoga 2011. godine.

U tijeku je inicijativa da joj se posveti jedna ulica u bečkom 19. okrugu na rubu Bečke šume s naseljima Grinzing i Nussdorf, odakle potječe njezina majka. Udruga „Freunde der Wiener Staatsoper“ dodjeljuje nagradu nazvanu „Ehrenning Sena Jurinac“.

Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Davor Schopf #Hrvati u Beču #Srebrenka Jurinac