piše: fra Jozo Grbeš
FOTO: Pixabay
Slušamo ovog došašća o Ivanu, čovjeku iz pustinje. Da živi u naše vrijeme rekli bi da je luđak, budala, otkačen tip… Obukao se u devinu dlaku, neku čudnu kožu stavio na sebe, opasao se čudnim pojasem i najavljivao ljudima neki čudni dolazak. I zanimljivo – vjerovali su mu! Samo zato što je živio ono što je govorio i govorio ono što je živio.
Pada lišće, mijenja se priroda. Ljudi dolaze i odlaze, ideje također dolaze, odlaze i prolaze. Promjena je stalnost života. Jesen je vrijeme tog raskrižja toplog i hladnog, zelenog i sivog, životnog i mrtvog. Lišće pada, pada u svoj odlazak. Boje jeseni su najljepše boje zemlje i pričaju priču prolaznog. Stabla kao da su na olimpijadi, […]
Autentični su uvijek privlačni!
Dobio je prezime po onome što je činio! Krstio je! Nazvali su ga Krstitelj! Dobivamo identitet po onome što radimo i živimo.
Ivan je bio glas, samo glas! O kako glasa nedostaje danas! Snagom riječi navješćivati veličinu. U mojoj sobi stoji slika pijetla ispod koje piše: “Moje je samo otkukurikati, a hoće li svanuti nije moja stvar!”
Riječ je život!
Govorio je kako će Bog ući u ljudsku povijest i da mu treba pripremiti put. Za sve velike događaje postoji priprema! Kada je judejski kralj, odnosi rimski namjesnik odlazio u obilazak nekog mjesta, prije njegova polaska bila bi poslana veća skupina radnika koji su popravljali ceste, izravnavali udubine, učinili kraljev dolazak lagodnim, jednostavnim… Ivan jednostavno kaže: “Poravnajte staze. Ono što je iskrivljeno izravnajte. Odnose svoje promijenite”.
Poravnati staze znače skratiti sve putove koji vode od nas do drugih, od drugih do nas! Skratimo putove od jednih do drugih! Kad putove skratimo (brišemo mržnje, ljubomore, tračeve, laži…) onda se srca sama ugriju i zbliže!
Adventski stav, Ivanov stav, stav je ponizna čovjeka: “Nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući!“ Ja nisam on!
Tekstovi evanđelja govore svim stoljećima. Postavljaju temeljna pitanja života. Pretposljednje listopadske nedjelje čujemo pitanje koje odzvanja cijelim životom: „Što hoćeš da ti učinim?“ Odgovorom na “što hoćeš?” čovjek određuje svoj put. U evanđeljima Krist nastavlja pitati i nas. Uvijek je to pitanje konkretno i konkretnoj osobi, kao što i ovaj slijepac ima ime i zna […]
Poniznost je vrlina onih koji su susreli Njega. Oni ne traže ništa za sebe. Njih priznanja ne zanimaju. Oni su samo sluge dobrote. Oholi pak ljudi, sebični ljudi, ljudi čiji je ego veći od njihove zamisli, ne dolaze do srca ljudi. Njihova zaljubljenost u svoju sliku priječi ih vidjeti daleko ili visoko! Oni ne iščekuju nikoga. Ali i njima dolazi Kralj svijeta. I njima smo mi poslani navijestiti dolazak, pomoći im poravnati staze. I njima! I svima!
