Drugi dio priče
FOTO: Obiteljski album
Strah od mogućeg dolaska stražarskog vozila te trijumfalna radost glede uspješnog bijega toliko me osvojiše da se ni dan-danas ne sjećam kako sam pretrčao onih pedesetak metara od ograde do susjedne šume. Tek kada sam se desetak sekundi odmorio, vidio sam stražarska kola kako promiču pored mjesta gdje sam se ja probio. Nemoguće mi je opisati moj osjećaj sreće, oduševljenja i ponosa koje sam osjećao u tom trenutku i vjerujem da to može shvatiti samo onaj koji je doživio nešto slično. Čini mi se da se takva sreća može usporediti s tajanstvenom radošću sretne majke u trenutku kada ugleda svoje prvo novorođenče. Jedna minuta tog kozmičkog snagom nabijenog oduševljenja je ne samo vrjednija od svih drugih užitaka, nego ona nagrađuje i sve napore i nadvisuje svojom snagom sve patnje.
Propustili te prvi dio priče? Pročitajte na poveznici dolje…
U noći sa 16. na 17. travnja 1987. pobjegao je hrvatski emigrant Zvonko Bušić iz tamnice Otisville (udaljene oko 100 kilometara od grada New Yorka u istoimenoj državi), ali je nakon 30 sati uhićen i ponovno vraćen u isti zatvor. O tome kako je uspio pobjeći iz jednog od sigurnijih američkih zatvora, ali i što […]
Kada sam nakon nekoliko kilometara trčanja skidao gornje, blatom zamazano odijelo, primijetio sam mnogo krvi na desnoj rukavici. Upalio sam žigicu i pregledao se. Vidio sam nekoliko ozljeda na nogama i veću krvareću porezotinu na desnoj ruci. Brzo previh ruku i nastavih trčati. Budući da u to doba noći ne bijaše prometa na cesti, trčao sam po njoj, ali bijah spreman svakog trenutka skočiti u šumu, ako bi se pojavilo neko vozilo. Tek nakon jednog sata naišlo je prvo vozilo. Povukao sam se u šumu i čuh žubor potočića. Dotrčao sam do njega i napih se vode. Zavoj na desnoj ruci bijaše natopljen krvlju, znojem i kišom, te sam ga odmah promijenio. Lijevom rukom obrijah nekako svoju bradu. Sjedoh na jedno obližnje stablo kod potočića i odmarah se. Iako pun jada, s uživanjem sam slušao žuborenje potoka u gluhoj noći. Glava mi je vrvjela brojnim mislima i željama. Budući da bijah potpuno mokar, a noć, nažalost, dosta hladna, počelo mi se tijelo tresti od zime. Zbog toga nastavih trčati.
Uvjeren da moj bijeg neće biti primijećen do osam sati ujutro, odlučio sam kao prvo tražiti telefon i nazvati nekoga da dođe po mene. Nažalost, vrijeme je odmicalo, a često prolazilo sve više i više vozila, tako da bijah prinuđen kretati se kroz šumu. Iako sam imao kartu cijelog tog predjela, nisam se u tamnoj noći i gustoj magli mogao dobro orijentirati. Probijajući se po prilično neprolaznim i strmim brdima izgubih putom i veliki dio sitnog novca, tako da nisam mogao računati s putovanjem autobusom u New York.
Zastao sam iscrpljen na vrhu jednog brda i u tom me stanju dočeka svanuće hladnog i kišovitog Velikog petka. Umorno i promrzlo tijelo počele su ozljede sada i peći. Pod takvim okolnostima malaksava i volja i odlučnost. Čovjek postane ravnodušan, zbunjen i do te mjere opsjednut trenutnim problemima da ga počne jedino zanimati gdje će se ugrijati i odmoriti.
Da nisam to doživio, nikad ne bih vjerovao u mogućnost potpunog sloma svoje volje. U nepodnošljivoj želji da se osušim i ugrijem, palio sam vatru u nekoliko pećina, ali je svaki put ubrzo ugasio, bojeći se da me ne opazi neki helikopter. Oko tri sata poslije podne stigoh u neki trgovinski centar na tromeđi i konačno primijetih telefonsku govornicu.
Znajući da je potjera za mnom u punom jeku, bijaše mi jasno da je policija posjetila sve Hrvate u tom predjelu, prije svega one koji su bili sa mnom u bilo kakvoj vezi posljednjih nekoliko mjeseci. Nakon razgovora s nekim od tih Hrvata, doznao sam da je moja pretpostavka bila točna. S obzirom na to da potjera nije imala pojma gdje se nalazim, u sljedećih 12 sati nazvao sam neke svoje poznanike i, ako su se javili na telefon, objasnio im svoje stanje, nadajući se da će nekoga poslati s ciljem da izbave s fronte iznemoglog ranjenika. Jedan od njih mi je obećao doći po mene, tako da nisam tražio sljedeća rješenja.
Nažalost, kraj bijaše loš. U jednom baru punom mlađarije koji se nalazio na raskrižju s prometnim svjetlom u jednom malom gradiću, uzalud sam čekao sve do tri sata poslije pola noći. Kada je vlasnik zatvorio bar, vrtio sam se još dva sata oko raskrižja i nadao se čuti hrvatski glas iz jednih prolazećih vozila. Iscrpljen, pospan, gladan, razočaran, izgubljen i na hladnom jutarnjem vjetru smrznut do kostiju, doteturao sam se oko pet i pol sati ujutro do neke daščare i srušio se na snopove novina, ne vidjevši uopće da moja slika “krasi” naslovnu stranicu istih.
Skršene volje i slomljenih krila primijetiše me prodavači novina i pozvaše policiju. Iako sam policajcu odmah rekao svu istinu, prošlo je više od sat vremena dok je on nakon dvadesetak telefonskih razgovora uspio uvjeriti maršale, te državnu i saveznu policiju da sam napokon uhićen. Oni nisu mogli zamisliti da je jedan obični provincijski policajac uhitio “opasnog i najtraženijeg teroristu-bjegunca” pa me je začuđen upitao: “Kakva sam to ja velika riba, da mi nitko od onih ‘gore’ ne vjeruje?”
Život stvara autoritete. Oni se ne biraju. Njihov život je put za druge. Taj put za druge je autoritet koji se slijedi! Njihov autoritet dolazi iz njihove snage, a njihova snaga iz njihova Duha. Stoga su spremni na nemoguće, učiniti najviše, prijeći najdalje, izdržati najduže, tražiti moralno najviše, čeznuti za istinom najgorljivije… Takav autoritet ima […]
Nakon nekoliko sati stigoše i predstavnici svih policijskih odreda, među njima i neki koji su me poznavali. Vidio sam im na licima razočaranje što me oni nisu uhvatili, te sam im, s usiljenim podsmjehom, izrazio žaljenje što je za njih, a i za mene, neslavno završena trka i potjera.
Moram priznati da se prema meni postupalo ljudski i s izvjesnim štovanjem, iako sam od ponovnog uhićenja pa do danas bio u rukama brojnih agenata, maršala i policajaca. Raspitivali su se o detaljima i čudili mom uspješnom bijegu. Još im čudnije bijaše, da meni – koji sam, prema njihovom mišljenju, među Hrvatima vrlo cijenjen – nitko nije pomogao. Čudili su se, zatim da “opasni terorist” nije nakon kompliciranog bijega pokušao izvršiti neku provalu ili uporabiti silu, s ciljem da što dalje umakne. Ja sam im odgovorio, da se oni Hrvati, koje sam nazvao telefonom, nisu usudili doći, jer su im oni još prije moga telefonskog poziva prijetili svojim metodama i ustrašili ih kojekakvim pričama (neke su uvjeravali da sam ubio stražara i da će zbog toga svakog pozvati na odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu, ako mi na bilo koji način pomognu). A glede “opasnog terorista” sam im rekao, da moje ponašanje u tim okolnostima najbolje pokazuje koliko pogrešnu sliku oni imaju o meni.
Nekoliko dana nakon prisilnog povratka u tamnicu, njezin upravitelj me zamolio da u svrhu podučavanja radnika u zatvorskom sustavu, snimim na videokazetu intervju u kojem bi detaljno ispričao pripreme i izvođenje bijega. Nakon što je on potpisao da će to biti isključivo primijenjeno za tamničko osoblje i stražare, pristao sam na njegov prijedlog. Snimljena je jednosatna vrpca i ja sam trebao posebno naglasiti kako sam nadmudrio stražu. Kao protuuslugu dobio sam izvjesne privilegije u samici, u kojoj ću ostati nekoliko sljedećih mjeseci…
Kada danas analiziram unatrag svoj bijeg, čudim se da me sreća najviše služila u prvom i zaista najtežem dijelu bijega (za koji sam se pažljivo pripremio). U drugom dijelu, međutim (mislio sam da ću se tu lako snaći), sreća me je ne samo napustila, nego se čak i okrenula protiv mene. Sam snosim krivicu što se nisam bolje pripremio i za taj drugi dio bijega. Budući da nisam nikad izbjegavao odgovornost za svoja djela, spreman sam danas prihvatiti posljedice svojih promašaja, iako mi je jasno zašto je na tuđim iskustvima i pogreškama gotovo nemoguće učiti, ipak se nadam da bi moji propusti nekim hrvatskim djelatnicima mogli poslužiti kao pouka i upozorenje. Potpuno se slažem s izrekom da je sreća uvijek na strani odvažnih, ali pod uvjetom da oni pored svoje spremnosti i odlučnosti unaprijed spreme i detaljno razrade strategiju i pripreme djela koje namjeravaju izvršiti.
S obzirom na to da su se svi moji prijatelji s kojima sam ovih dana razgovarao, zgrozili da sam ostavljen na cjedilu, smatram da je i o tome potrebno reći nekoliko riječi. Od šest telefonskih brojeva koje sam tog nesretnog Velikog petka po nekoliko puta okretao, dobio sam vezu samo s trojicom. Treba imati u vidu da je te ljude pet-šest sati prije toga posjetila skupina naoružanih maršala i agenata te im prijetnjama utjerala strah u kosti. Dakako da krivicu snosi dijelom i moja iscrpljenost i zbunjenost, zbog čega ne znadoh nazvati nekog drugog, iako sam u svom adresaru imao telefonske brojeve od preko 50 ljudi koji su živjeli u okolini.
Kriva su i dvojica Hrvata; oni su mi, nakon mog upornog ustrajanja, obećali sigurnu pomoć, da bi na kraju iznevjerili. Ja vjerujem da su oni ipak krenuli na put, ali im se u strahu svaka vozila učiniše puna agenata u civilnom odijelu koji ih prate i nadgledaju. Računam da oni svoje povlačenje nisu smatrali kukavičlukom, nego su ga opravdavali oprezom, ne želeći policiju dovesti do mene. Tu se, dakle, nikako ne radi o izdaji, nego o običnom strahu, nesnalažljivosti i neodlučnosti, što ih ne može učiniti lošim Hrvatima ili slabićima.
Bratovština sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići i Matica hrvatska Ogranak Grude organizirali su petu humanitarnu Likovnu koloniju u čast i znak zahvalnosti za svu žrtvu tamnice i uzništva hrvatskom vitezu i domoljubu Zvonku Bušiću Taiku. Likovna kolonija održana je od 1. do 4. rujna 2021. u Taikovoj rodnoj Gorici. Ovu humanitarnu akciju podržalo je Ministarstvo hrvatskih […]
Ja sam sada uvjeren da se oni neugodno osjećaju nakon svega i vjerojatno me u sebi preklinju što sam od toliko Hrvata upravo njih izabrao i doveo u tu nepriliku.
Zvonko Bušić, Hrvatska domovina
“Građevinski radovi na poboljšanjima sigurnosti nakon mog bijega stajali su zatvorsku administraciju oko 16 milijuna dolara”, otkrio je Bušić u jednom intervjuu 2010.
