Veliki intervju s Vinkom Grubišićem: U Hrvatskoj se osjećamo suvišno! Dokad će Lijepa Naša biti prepuštena onima koji joj ne žele dobro?

Možete li nam nešto reći o svom sjećanju na godine djetinjstva, što je najviše ostalo u Vama?

S pravom se djetinjstvo smatra istinskim rezervoarom života. Na dnu rezervoara može se mnogo toga nataložiti, ali se i bistrine znadu preko rubova razlijevati. Uglavnom, to ne bi smio nikada prazan spremnik. Zalihe bi cijelog života morale teći. Rođen usred rata 1943. godine. Da sam birao ne znam bi li se moglo izabrati gore vrijeme, ali uz svu neimaštinu i siromaštvo, ratne nedaće, roditelji, baka i nas petero djece ipak nismo gladovali. Otac je bio majstor, podjednako dobar u kamenu i drvetu, poznat u cijelom kraju, godinama je radio na obnovi crkvenih zgrada, a ni zemlju nije zapuštao. Ono malo zemlje, koliko se imalo, to se solidno obrađivalo. Stoka se držala i uzdržala. Stoku smo hranili i stoka je nas hranila. Nije čudno da se u tim krajevima stoka sitnog i krupnog zuba naziva blagom. Kao najstariji sin nisam bio namijenjen školi nego da ostanem “na zemlji”, a da se mlađa braća školuju. No eto, bilo je i iznimki…

Dolazite iz kršćanske obitelji. Kakav je bio život s roditeljima, braćom i sestrama?

Da, iz katoličke obitelji. Svi mi, braća i sestre, dobili smo ime po svecu ili svetici kojeg dana je tko rođen. Krizman u šestoj godini života s nešto malo naučenih molitvi, svakako više riječi nego razumijevanja. Naš seoski župnik fra Živko Martić bijaše tako dugo na našoj župi da je neke i krstio i vjenčao. Završio je doktorat iz grčkog jezika u Švicarskoj, baš u Fribourgu, bio predratni profesor na Širokom Brijegu, a u našoj je župi imao u jednoj prostoriji dosta knjiga, kamo sam često zalazio u vrijeme osmogodišnje škole. Uzimao sam knjige koje sam htio i vraćao ih na vrijeme. Sretna okolnost je bila što se nije moralo razumjeti sve što se čitalo. Znam samo da sam u to vrijeme podjednako čitao knjige tiskane latinicom i ćirilicom. Kada je moj otac vidio naslov djela, uzeo ga je, prelistao, pogledao na nekoliko mjesta u tekst i ljutito ga bacio u šporet, uz napomenu da je to sve laž. A ja u plač… Kako to objasniti? A objasnio sam tako da sam knjigu izgubio.

Školovali ste se u Zadru i Dubrovniku. Koja su Vam najvažnija sjećanja iz tog vremena?

Nakon 8. razreda odlučih otići u sjemenište. “Pitomce” Mostarske provincije u to vrijeme (godina je 1958.) slali su u Visoko ili Zadar. Bijah u Zadru dvije godine, a treću u Dubrovniku. Moram priznati da su mi te rane formativne godine bile najljepše i najproduktivnije. Rekao bih čak u nekom smislu “najintelektualnije”. Sjećam se svoje prve školske zadaće iz hrvatskog jezika u Zadru. Zadaća dobro napisana, a i ocjena dobra, ali mnogo crvenila. Tiho nakon završena školskog sata priđem prof. Rozariju Šutrinu i onako buntovno pitam zašto je ovo podcrtano kada je pravilno: npr. zašto mi je podcrtan izraz “interesuje”. Pogledao me, a onda oborio pogled i potiho rekao, obazirući se da netko ne bi čuo: “Ma je to pravilno, samo to nije naše”. Od tada sam se počeo zanimati za ono što je “naše”. I tako do danas. Nakon dvaju razreda u Zadru i trećeg u Dubrovniku, napustivši sjemenište, morao sam polagati sve predmete svih triju razreda i na kraju u redovnom roku, četvrti razred i maturu. Godine 1962. upisah se na Filozofski fakultet u Zagrebu.

Kada ste najranije osjetili komunističku diktaturu?

Pa moj naraštaj je osjećao komunističku diktaturu čim je doznao za sebe. Nije se moglo ne znati za tešku tragediju “Drava voda, ona se ne pije… tu su kosti naše mlađarije” i da je bilo zabranjeno sve ono što su nas roditelji učili. Ma koliko se o tomu tek šaputalo, znalo se, spominjalo u pjesmi i tuzi koje je ponekad bilo teško razlikovati. Strina moga oca imala je dvojicu braće u Kaliforniji koji su svojoj sestri, nepismenoj ženi, slali izrezane novinske kalupe za moderne haljine, a to su zapravo bile donekle osakaćene emigrantske novine. Iako su paketi bili pregledavani, to se znalo pronaći umotano u haljine. I ti su se kalupi zaista skrivećki proučavali…

Za vrijeme studija u Zagrebu koja su Vam najvažnija sjećanja? Šezdesete godine bile su burne po mnogočemu. Zašto ste se odlučili na studij slavistike i latinskog jezika?

Volio sam hrvatski jezik i književnost, kao i neke rimske i grčke pjesnike, posebno Ovidija. Njegove Metamorfoze neiscrpno su vrelo zanimljivosti. Od profesora bih svakako posebno spomenuo Ljudevita Jonkea, Stjepana Babića, Ivu Frangeša, Frana Petrea, Krunoslava Pranjića, a od klasičara Veljka Gortana i Vladimira Vratovića.

Zašto ste i kako prebjegli van?

Posljednja godina studija, uhićenja po studentskim domovima, zatvor, udaranja… I kada vas puste na slobodu, osjećate se kako vas ponovno mogu uhititi kada se sjete. Dogovorih se s jednim studentom šumarstva (ime također Vinko, sada živi u Švedskoj) i uputismo se vlakom do Ilirske Bistrice, prenoćismo kod jedne skupine radnika Hercegovaca, a odatle nam se pridružio još jedan maloljetni dječak. U Eisenkappelu se prijavismo policiji koja nas je odvezla u sabirni logor u Klagenfurt pa onda u Traiskichen, blizu Beča. Dobio sam politički azil i (teoretski) sam mogao birati zemlju u koju želim, ali što to znači otići u neku zemlju, sići s vlaka i kamo onda? Čekao sam osam mjeseci odlazak u Švicarsku kamo sam, zahvaljujući fra Lucijanu Kordiću, prijatelju moga oca i logorskom svećeniku fra Mirku Čoviću, dobio stipendiju Ost-Kirche Hilfe. Dobio sam također, tajnim kanalima, dvije preporuke iz Hrvatske od kolege sa studija fra Hrvatina Gabrijela Jurišića te sjemenišnog prefekta u Dubrovniku patera Vlade Vlašića.

Kako Vam je bilo u logoru u Austriji?

U logoru je bilo mnogo bolje nego što se zamišlja da je tamo. Čim ste prošli ispitivanje u Beču (istina, neki su bili vraćeni), većina se nakon nekoliko tjedana ili mjesec-dva dana mogla odseliti u Kanadu ili Australiju. Zrakoplovne ili brodske karte kasnije bi otplaćivali. Živeći u logoru, čim ste izišli iz “karantene”, gdje ste trebali ostati do ispitivanja u Beču, mogli ste raditi, a ako niste radili imali ste hranu i spavanje u logoru. Na kolodvoru u Fribourgu dočekao me fra Lucijan Kordić i pogledavši me sa sportskom torbom na ramenu, pitao me kada će stvari stići. Odgovorih mu: “Što je ruha na meni je, što je kruha u meni je”. Nasmijao se i dobacio: “Jest, brate, upravo po franjevački.”

Studirali ste u Švicarskoj i Francuskoj. Diplome i doktorate obranili ste na izvrsnim sveučilištima. Što biste izdvojili iz tih godina?

Bio sam razočaran kada sam došao u Fribourg gdje toga semestra nije bilo studenata pa tako ni studija slavistike. Tamo je bilo nekoliko studenata Hrvata s kojima sam bio u kontaktu. Tada sam često kontaktirao i s dr. Tihomilom Radjom koji mi jednom prigodom reče da mi je najpametnije studirati nešto što volim, a uz to obvezno i nešto što ne volim. Upisao sam germanistiku, klasičnu filologiju, antropologiju i pedagogiju. Već sljedeći semester upisao sam i studirao i ruski pa sam dva semestra bio jedini student na predavanjima ruskog jezika i književnosti. Kako je stipendija bila veoma skromna, već sam nakon godinu dana boravka u Švicarskoj išao raditi u tvornicu, a uskoro sam pronašao posao kao odgojitelj u Institutu Foyer St. Joseph u Courtepinu. Tako se obistiniše Radjine riječi da nam često ono što ne volimo može biti od veće koristi nego ono što volimo. U Fribourgu sam diplomirao 1970. iz slavistike i pedagogije. Na spomenutom sam poslu ostao sve do odlaska u Kanadu 1975. Nije mi se dalo čekati švicarsko državljanstvo, a kao emigrant nikako nisam mogao naći posao na sveučilištu, što sam žarko želio. U Fribourgu su studirali, osim našeg seoskog spomenutog župnika, znameniti hercegovački franjevci fra Dominik Mandić i fra Leo Petrović. Uzeo sam doktorat na temu “La syntaxe de la langue de Marko Marulić” u krasnoj Provansi. Završio sam radnju i obranio temu 1974. ocjenom “tres honorable”.

Kako ste završili u Kanadi?

Sve do bijega iz Hrvatske nisam nikad zamišljao da bih živio negdje izvan svoje domovine, a Kanada je sigurno mogla biti posljednja u tom planu. No kao slavist, a ujedno emigrant, na sveučilištima u Europi nisam imao nikakve šanse, jer je sve išlo izmjenama predavača s različitih zemalja, a bilo je nezamislivo imati profesora emigranta iz zemalja s kojima je sveučilište trebalo surađivati. Godine 1975. moja supruga, po zanimanju učiteljica, vidjela je jedan oglas da “Toronto French School” traži učitelje francuskog jezika i odlučismo odseliti u Kanadu. Uistinu, kada nismo tamo gdje smo se dogodili, Božjom voljom i providnošću, nekako je svejedno gdje se nalazimo. Posvuda se može misliti, sanjati, planirati, raditi…

U Kanadi ste prvo predavali na srednjim školama, a onda na sveučilištu?

U Kanadi sam zapravo radio različite poslove. Među ostalim, predavao sam hrvatski, francuski i njemački jezik, radio na školskim priručnicima, a prije dolaska na Sveučilište Waterloo radio sam u kanadskoj vojnoj školi u Ottawi. Još prije toga proveo sam godinu dana kao predavač na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, gdje sam se susreo s mnogim starim prijateljima i poznanicima iz logora u Austriji. Već 1976. uveden je hrvatski jezik u srednje škole provincije Ontario. Bilo je to izvanredno vrijeme hrvatskog entuzijazma kada nam ništa nije izgledalo nemoguće.

Pokrenuli ste katedru hrvatskog jezika na Sveučilištu Waterloo. Kako se to dogodilo?

Ne, Katedru hrvatskoga jezika i kulture stvarno su omogućili Hrvati Ontarija. Kada su sazrele prilike, Zaklada za hrvatske studije na čelu koje je već godinama ing. Anton Kikaš, skupila je 750 tisuća kanadskih dolara (obećavši sveučilištu milijun), a ja sam se javio na natječaj s tim da sam bio zadužen za akademski dio posla koji obuhvaća ne samo predavanja nego i pripremu priručnika. Tijekom svoga rada na Katedri pripremio sam za prvu studijsku godinu “Elementary Croatian 1”, “Elementary Croatian 2”, za drugu godinu studija “Croatian Reader with Vocabulary” (zajedno s Anitom Mikulić-Kovačević), antologiju hrvatske renesansne književnosti za treću godinu pod naslovom “Glory and Fame, zajedno s dr. Vladimirom Bubrinim (ta je knjiga dobila prestižnu književnu nagradu “Davidijada” za 2013. godinu) te “Croatian Grammar”, kojom se danas služi više sjeveroameričkih sveučilišta.

Dugo ste u dijaspori, dakle više od 55 godina. Koje susrete ili ljude biste izdvojili kao i one kojih se posebno sjećate?

Predugo sam u emigraciji. Od snova o povratku u Hrvatsku… Da, možemo reći, danas se zaista svatko može vratiti, bolje rečeno vraćati u Hrvatsku… I što? Jesmo li im potrebni? Kada smo u Lijepoj Našoj tako često osjetimo kao da smo im suvišni, kao da se boje da im se ne bi pomutili njihov mir, kao da im ni materijalna snaga iseljenih Hrvata, niti njihovo znanje, niti iskustvo stečeno u slobodnim zemljama, baš ništa ne znači. Neki kažu da je formalno nestalo komunističke stranke ili je barem pala na niske grane, ali da nije nestalo komunizma, da je ostao taj mentalitet… No ja vjerujem da jedno bez drugog ne ide. Pitanje se danas sve jasnije postavlja: dokad će Hrvatska biti prepuštena onima koji joj ne žele dobro, koji ne žele da oni koji su naučili živjeti i raditi izvan komunističkog jednoumlja mogu doprinositi sve ono najbolje što imaju?

Živeći u Ottawi družih se s prof. Stjepanom Krešićem, a surađivah dosta s prijateljima s kojima se dobro poznavah iz gimnazije na Širokom Brijegu: Gojkom Šuškom, Antom Beljom i fra Ljubom Krasićem. S profesorom Antom Kadićem upoznah se u Švicarskoj, a susretasmo se i kod Vinka Nikolića u Barceloni. Kod Nikolićevih provedoh sedamdesetih godina nekoliko puta ljetne odmore, a isto tako i kod Radičinih, radeći na njegovoj knjizi “Sredozemni povratak u pitomoj i krasnoj Toskani”. O svim bi se tim susretima moglo opširno govoriti, no o nekima nekim drugim prigodama.

Ključne riječi #Elementary Croatian #Hrvati u Kanadi #Vinko Grubišić