VELIKI SPECIJAL (3) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Prvo je lopatom izbacivao teret iz broda, a već godinu dana kasnije imao je vlastitu posadu

Motorni uređaj dozvoljavao je većim brodovima u vanjskim vodama lovljenje većim i dubljim mrežama, jer je – kako se govorilo – trebalo imati teže mreže na “zapadnim obalama” Otoka Vancouvera, prema kojem su ti ribari težili zbog dubina u kojima se dobro riba hvatala. A hidraulički način pokretanja cilindra još nije bio dovoljno usavršen niti pristupačan za veće brodove u vanjskim vodama. U to su se vrijeme ribarske mreže pravile od pamuka, a pamuk kad se stopi postaje teži i tako prouzrokuje nestabilnost broda. Bilo je tu i drugih problema, kako mi je to objašnjavao Richard Martinolich: “Najprije, još smo se služili pamučnom mrežom i to je bila ta ‘zafrkancija’… A pamučna bi mreža na cilindru trajala samo godinu dana… Konopi bi također sagnjili, manilski konopi trajali bi jednu sezonu i to bi bilo gotovo”.

Sintetske mreže, koje su bile napravljene od sintetskih materijala, kao što je najlon, zapravo su djelovale revolucionarno. Hrapavije je, lakše, manje bi se trošile, ne bi trunule, a bile su manje obujmom, te su sintetske mreže značile da se na cilindar moglo staviti više namotaja s više konopaca, što ujedno znači da je mreža mogla biti dublja.

Zamjena teške pamučne mreže lakšom sintetskom značila je da i pogon može biti jači, da se više olova može upotrebljavati te da mreža može ići duboko dolje (gdje se nalazi riba). To je opet cilindru dalo više prednosti, posebno kad se radilo o ulovu malih crvenih lososa i malih morskih pasa. Ipak je tu bila opasna popratna pojava, jer kako bi ribarske mreže postajale veće i teže, stabilnost je cilindra postajala manja. Težina cilindra s mrežom na njemu značila je da ih je oboje skupa postajalo nestabilnijima. Upotreba aluminija koji je lakši nego čelik mogla je tu nestabilnost malko popraviti.

Rješenje bi moglo biti kad bi se napravio ribarski brod s cilindrom, s potpunim pomicanjem krme kako bi se dobilo na stabilnosti te ujedno bi se tako dodalo nosivosti cilindra. Jedan od prvih takvih velikih brodova bio je napravljen prema nacrtu Waltera Carra, zvan “Waldero”.

Walter Carr St. rođen je 1910. u Crikvenici blizu sjeverne hrvatske granice, koja je bila tada u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kroz dugi niz naraštaja on vuče porijeklo od ribara koji su većinom običavali loviti tune i ribu po dnu, postavljanjem zamke ribama, i mnogim drugim načinima. Takav lov tune postavljanjem zamke bila je svojstvena Carrovoj porodici kroz naraštaje. Ribu su po dnu također lovili malim barkama.

Kada je imao 14 godina, Walter Carr se isticao svojom snagom, ustrajnošću, snalažljivošću i smislom za predvodništvo. U mladoj dobi od 14 godina običavao je postavljati ribi zamke, mamiti ribu s dna mora te loviti sleđeve “na sviću”, služeći se svjetiljkom i upotrebljavajući malu ribarsku mrežu. Bio je poznat kao dobar ronilac u vrijeme kad nije bilo nikakve ronilačke opreme. Kada bi netko izgubio lampu ili sidro, zvali bi Waltera da im to pronađe. Kao što se sjeća Walter Carr Mlađi: “Običavali su staviti vate u uši, po dva ili tri mala uvojka, kako ne bi povrijedili uši. Ipak je on jednom na tu vatu zaboravio: u novoj ga je domovini godinama smetalo svrbljenje i glavobolja. Konačno je otišao doktoru, a doktor je iz njegova uha izvukao uvojčić pamučne vate, koja je bila u uhu više od deset godina.”

Kad je Walteru bilo 17 godina, tj. 1927, došao je u Kanadu, iskrcavši se na istočnoj obali. Proputovao je iz Montreala do mjesta Medicine Hat, zatim do Vancouvera, obučen u veliki kaput i noseći kovčežić od kartona. Prvi je njegov posao bio u Vancouveru 1928., gdje se zaposlio praveći pločnike. Odatle je otišao u mehaničku školu za teške diesel-strojeve.

Napustio je Vancover 1930. i otišao u Uculet na zapadnu obalu Otoka Vancouver. Tu je najprije radio za “Nootka Packing Co.” na pravljenju mreža gdje su njegove izuzetne sposobnosti kao majstora mreža došle do izražaja. Ali to nije bilo dosta dobro za Waltera Carra. Jednog je dana, nakon radne smjene na mrežama, Walter vidio ljude koji su čekali u redu s lopatama. On im se pridružio i izbacivao je sleđ lopatama. Radio je dvije smjene, ponekad čak i tri, što je dovelo do teše ozljede leđa.

Ipak se sav taj teški rad isplatio. Bio je zaposlen kod poduzeća “Notka Packing Co.” kao inženjer na ribarskom brodu “Riyou II”, kojeg je vlasnik bio Japanac. Brod je išao prema propasti: motor na benzin bio je nepouzdan, često pokvaren, što je značilo da nije mogao ribariti. Walter ga je u kratku vremenu uredio tako da je radio kao sat, a za to je dobio nagradu od 50 dolara i kutiju cigara. Iduće godine je bio na brodu “Riyou II”, kojim je on kasnije upravljao i koji je posjedovao. Tako je imao prigodu loviti unosne vrste sleđa u Barcley Soundu, a sve je ostalo, kako kažu, povijest samoizgrađena pomorca i ribarskog uspješna predvoditelja.

Gordon Gibson u svojem životopisu “Bik iz šuma” otkriva: “U dane naših ribolova imali smo neke izvrsne brodare; jedan od najboljih među njima bio je Walter Carr, čovjek koji je sama sebe izgrađivao, koji je kao dječak došao iz nekog sredozemnog sela. Kad sam ga sreo prvi put 1931. godine on je po ugovoru izbacivao lopatom teret iz broda u dizalo. Godinu dana kasnije imao je posadu i bio je kapetan veoma uspješna broda. I nije prošlo dugo dok je postao vlasnikom tog broda, a imao je i ugovor s našim ‘North Shore Packing Company’. Bio je jedan od naših vrhunskih ribara i značio je veoma mnogo za sebe sama i za našu tvrtku”.

Tada je Walter prodao “Riyou II” tako da on sam za sebe može napraviti veći brod. Nikada nije tražio nikakve načine financiranja. Upravitelj tvrtke “Nootka Packing Co.”, Ken Rosemburg rekao mu je: “Walter, Vama ne trebaju partneri”. Razlog tomu je bio što banke ne bi iznajmljivale novac ako ne bi znale za koga netko ribari. Tako je na trošak kompanije bio napravljen veliki četverokutni ribarski brod “Adriatic Star” (Zvijezda Jadrana) prema ribarskom umijeću Waltera Carra.

To je ribarsko umijeće također bilo značajno u susretu s gospođom Carr. Walter je zastupao “Nootka Packing” na putovanju u San Pedro, gdje je bio priređen ples u korist ribara. Tu je on susreo gospođicu Marian Carr, koja nije bila ni u kakvom rodu s njim. Gospođica Marian Carr je također bila iz ribarske obitelji. Imali su jednog sina, Waltera Carra ml. rođena 1941. i dvije kćerke, Lorraine i Alice, rođene 1945.

“Adriatic Star” bio je veliki četverokutni brod s trima platformama, a Walter Carr ga je napravio po svojim zamislima. Ipak je u tim nacrtima bilo i nedostataka, kako nam to otkriva Walter Carr ml. “‘Adriatic Star’ je trebao u bokovima biti puniji, ne tako elegantan nego puniji. Moj je tata mislio da će tim što ga više stanji brod dobiti na brzini. I dobio je na brzini, ali što se dogodilo i što je bilo krivo s brodom ‘Adriatic Star’… Fino, sve moderno, ali čim bi brod ušao u nemirnije vode počeo bi se nabadati pramcem u vodu, jer nije bilo težine, nije to bio brod s trbuhom… Tu je pogriješio”.

U svakom slučaju, Walter St. dobro je prošao sa svojim brodom “Adriatic Star” i onda je sagradio drugi brod “Liberty”. Taj se brod “Liberty” razlikovao od broda “Adriatic Star” po tom što je imao punije bokove. Nažalost 4. studenog 1941. brod je potonuo sa svim ljudima na njemu (izuzev jednog), uključujući tu i Walterova brata Augustina, kapetana kojeg je Walter Carr St. doveo u Kanadu 1930.

Idući brod što ga je Walter Carr sagradio bio je “Wamala”, godine 1942., a bio je sličan brodu “Liberty”. Dok se činilo da je tehnologija projektiranja ribarskih brodova napredovala, postepeno se išlo prema dodatnoj težini konopca za pluto i konopca za olovo, a to je sve prouzrokovalo preinačenja postojećih brodskih projekata.

Kada je Walter Carr St. okrenuo kobilicu prema dolje na “Waltero”, to je njegovo iskustvo 1950-ih u različitim projektima bilo od pomoći.

• moguće je da je Walter Carr postao i suvlasnikom u “North Paking of North Vancouver” u Britanskoj Kolumbiji

Također je Walter primijetio i druge stvari koje su dobro funkcionirale na drugim ribarskim brodovima na Zapadnoj obali. To je značilo da je “Waltero” bio vrhunac za mnoge rane boljitke i u pogledu ribarske mreže i u pogledu samih brodova.

Graditelj broda bio je Bert Benson – iz brodogradilišta Benson – koji je uzeo u obzir inovacije Waltera Carra. “Waltero” je mnoge rane inovacije unio u jedno. Usavršio je rebra broda tako da bi brodski trup bio većeg promjera kad bi izišao iz vode. To je ostvareno tako da brod ne bi “orao” kad bi se valovi uza njega propinjali. Također kad bi more udaralo u dio broda s krmom, to bi udaranje prouzrokovalo da se brod ljulja s jedne strane na drugu, ili da uplovi u vjetar.

Stilizirana rebra broda “Waltero” zaustavila su “posrtanje” broda. U tom je Walter Carr St. kopirao ribarski brod “Trinity”. Jednu je odliku imao “Waldero” koju nije ni jedan drugi brod imao, a to je bio izuzetno mal razmak od vode do palube u odnosu na razmak s brodskom utrobom. U jednom mi je razgovoru Walter Carr ml. rekao: “Pitao sam ga gdje je našao tu visinu, jer ako gledate na ‘Waldero’ brod, unutrašnjost spremišta za ribu, ona nije duboka. Ako pogledate na kojem drugom brodu, kao ‘John Todd’ odnosno ‘Pacific Raider’ tu je spremište zaista duboko. Za dvije je daske dublje, ali moj je tata želio… Za dvije daske su ta spremišta dublja, ali to nisu dobri brodovi… ‘Ocean Star’ se prevrnuo u Cape Mudgeu upravo radi toga”.

Vrijednost na moru bila je jedini razlog toj inovaciji. To je ujedno značilo da je takva plitkoća spremišta omogućavala lakše kormilarenje pa kad bi se na primjer izvlačila mreža s plutom tako je lakše to obavljati.

“Waltero” je bio među prvim brodovima u Britanskoj Kolumbiji koji je bio s ovom inovacijom. Walter St. je znao da bi cilindar eventualno mogao steći prednost pred motornim uređajem i da će brodovi sa sasvim pokretnom krmom biti traženi. To bi pružalo snagu i stabilnost za mrežu i cilindar da budu smješteni eventualno na dio broda s kormilom kad tehnologija s cilindrima postane primjenjiva za veće brodove.

Kao što Walter Carr ml. u razgovoru sa mnom objašnjava: “Znate, moj je tata bio na velikim brodovima, ali svatko je prodavao te brodove… Svatko se htio otresti tih brodova… Bili su preveliki. U to su vrijeme bili traženi mali brodovi. Jednog je dana moj tata rekao: ‘Što misliš da napravimo obli ribarski brod s cilindrom?’ Rekao sam: ‘U redu. Kako misliš to napraviti?'”

“Waldero” je 1967. je bio jedini veliki vanjski brod s ugrađenim cilindrom o postavio je nova brodska dostignuća u odnosu na nacrte i izgradnju, kombinirajući najbolje osobine drugih brodova. Walter St. je ugrađivao i elemente drugih ribarskih brodova. Te su jedinstvene novine povećavale rezultate tog valjkastog broda. Tih godina kad je Walter St. bio ribar na obali Britanske Kolumbije imao je mogućnost za stalnim usavršavanjem broda i “Waltero” je bio rezultat tih mogućnosti. Tako se može razumjeti što Walter ml. osjećajno govori o tom brodu: “Bio je to prvi brod s nosivosti više od 100 tona, a utroba je imala nosivost manju od 100 tona. Nije to bila nikakva grdosija od broda. Lijepih linija, niski brod, ugodan za upravljanje”.

---

Koji su doprinosi Hrvata ribarskoj industriji u Britanskoj Kolumbiji? Hrvati su u tu industriju unijeli mnoge novine koje danas ribari uzimlju kao nekako date same od sebe.

Rani dolazak Hrvata u Britansku Kolumbiju značio je to da su bili u stanju doprinijeti napretku tehnologije. Koje su odlike ti Hrvati imali kako bi mogli iskoristiti svoje mogućnosti? Je li to bila duga tradicija u brodarstvu na Jadranskoj obali? Je li to bila želja novih useljenika za uspjehom i stvaranjem boljeg životnog standarda za sebe i svoje obitelji? Je li to bilo zbog suradnje – a nekad i kompeticije – s drugim Hrvatima i onima koji nisu bili Hrvati da pokažu smisao za tehnološke inovacije? Ili je to bila kombinacija svega što smo ovdje naveli?

Kao što smo vidjeli u susretu s obiteljima Martinolich i Carr ti ljudi nisu uveli ribarske mreže na obalama Britanske Kolumbije, ali su ih preuredili i preoblikovali. Među prvima je Venanzio Martinolich uveo ribarske brodove, “Yankee Boy” na Zapadnu obalu. On je sagradio i usavršio “B.C.Kid” tako da taj brod pri ribarenju nije bio ograničen na lokalne vode. Kasnije su njegovi unuci Richard, Alwin i Glenn razvili cilindre za mreže i posebno uređene ugrađivali su ih u brodove. Kasnije je Walter Carr St. razvio “Waldero”, jedan od prvih i možda najljepši od ribarskih brodova u vanjskim vodama na obalama Britanske Kolumbije.

Ti ljudi nisu bili inženjeri, nego su bili obrtnici; oni nisu bili poslovni izvršitelji, nego su bili smioni poduzetnici; nisu bili pomorski graditelji, nego su bili brodograditelji. Genijalnost i pustolovnost ovih ranih hrvatskih useljenika omogućila im je ogromni doprinos napretku ribarstva na zapadnim obalama Britanske Kolumbije.

Herman

Ključne riječi #Adriatic Star #Hrvati u Britanskoj Kolumbiji #Walter Carr