Od hercegovačkog djeteta siromašne sudbine do čovjeka godine u Hrvatskoj i Mađarskoj

Sigurno je mnoge od nas koji poznajemo ing. prof. dr. Zvonimira Marića, vrhunskog stručnjaka u građevinarstvu, posebno u mostogradnji, obradovala vijest o nagradi za životno djelo, najprije u Mađarskoj, a zatim i u Hrvatskoj, koju je taj neumorni čovjek neupitno zaslužio.

Poznajem i sjećam se dobro Zvonka iz osmogodišnje škole u Posušju. Bijasmo u istom razredu četiri godine. Zvonko je prednjačio u znanju, podjednako u povijesti kao i u matematici pa nas njegova usmjerenost prema građevinarstvu i jest i nije iznenadila. Iznenadila nas je jer je mogao sigurno izabrati bilo koji smjer i biti izvrstan i uspješan, a opet Zvonko je sin u cijeloj Hercegovini poznatog i priznatog graditelja Jȅrke Marića (akcent na prvom slogu imena je veoma brz, kao da pokazuje hitrost i čvrste hrvatske stavove tog čovjeka).

No Zvonko je već tada u posuškoj osmogodišnjoj školi bio poznat, uz znanje i školske uspjehe po svojim vjerskim i hrvatskim stavovima, koji će ga kasnije kao studenta dovesti u zatvorske samice i udaljavanje s fakulteta.

Nije bila baš prevelika tajna – no ta tema do danas je veoma neistražena – kako je tadašnja komunistička vlast veoma vješto znala onemogućavati nadarene mlade ljude na putu prema uspjehu. No Zvonko Marić se ne predaje: napreduje u struci, uči engleski, poljski, mađarski, njemački i ruski jezik i sve se više orijentira prema Mađarskoj.

“Tako se dogodilo sa Zvonimirom Marićem, diplomiranim inženjerom na zagrebačkom pa zatim na osječkom sveučilištu, s bivšim generalnim konzulom Republike Hrvatske u Pečuhu, kojega je život svojedobno doveo u Mađarsku, da bi se nakon toga vratio u domovinu, dosta toga donio sa sobom: jezik, znanje, kulturu, još i suprugu pa je time malo i sam postao Mađarom”, istaknuo je János Barta.

Od hercegovačkog djeteta siromašne sudbine postao je priznati stručnjak i profesor, zahvaljujući marljivosti i ustrajnosti. Pa u zajedničkoj tisućgodišnjoj povijesti imali smo s Mađarima mnogo toga i dobra i značajna, čime se i Hrvati i Mađari mogu ponositi. Uz rad tijekom 29 godina u Institutu građevinarstva Hrvatske, Zvonimir se bavio projektiranjem mostova i podučavanjem mladih stručnjaka na više sveučilišta. Bilo bi predugo nabrajati sve ono što je Zvonimir projektirao, ostvario, popravio. Spomenimo ipak nadzor na izgradnji mosta preko Krke kod Skradina, mostove na autocesti Zagreb-Split, te skrbi za Paški most koji je nakon rušenja masleničkog mosta ostao jedinom vezom između sjevera i juga Hrvatske iz vremena okupacije Hrvatske.

Sasvim je naravno da je Zvonimir Marić, koji je uz vrsno znanje mađarskog bio veoma dobro upućen i u kulturne i povijesne datosti susjedne i – kroz cijelo vrijeme agresije na Hrvatsku – prijateljske nam Mađarske bio jedan mandat generalni hrvatski konzul u Pečuhu. O tome će razdoblju Zvonimir Marić reći: “Susreo sam velik broj iznimno zanimljivih ljudi, a u mađarskoj sam sredini (ne samo u krugovima s kojima sam se susretao po službenoj dužnosti), bio primljen više nego srdačno”.

Govoreći s posebnom zahvalnošću o profesorima koji su mu pomogli na putu do uspjeha, Zvonko posebno ističe ime profesora budimpeštanskog sveučilišta Géze Tassija (“Geza bácsi” – “stric Geza”) koji je preminuo u 95. godini života, baš nekako u vrijeme kada je Zvonimir primao nagradu za životno djelo.

Dragi Zvonko, od svega srca čestitke uz zahvalnost za sve što si učinio za Hrvatsku, posebno za hrvatsko graditeljstvo te za hrvatsko-mađarsko prijateljstvo.

Ključne riječi #Hrvati u Mađarskoj #Vinko Grubišić #Zvonimir Marić