Ovo je prvi Hrvat koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. osvojio medalju: Draža mi je slunjska trava nego gospodski dvorci i staklenici s palmama

Lički Hrvat Milan Neralić nastupio je na drugim Olimpijskim igrama u Parizu 1900. i osvojio brončanu medalju u mačevanju. Nažalost, u olimpijsku i sportsku povijest upisan je kao predstavnik Austro-Ugarske.

Natjecati se na olimpijskim igrama san je i želja svakog sportaša. Malo je onih kojima je to uspjelo, a još je manje onih koji su uspjeli i osvojiti olimpijsko odličje. Olimpijski su pobjednici oni sretnici čija imena ostaju trajno zapisana i slavljena. Tako je bilo i bit će. A sve je počelo u drevnoj Grčkoj.

Iako su zapisi i drugi pouzdani izvori o postanku i razvitku olimpijskih igara oskudni i nepouzdani te se još uvijek istražuju, nepobitno je da su one nastale prije nekoliko tisuća godina. O njihovu su nastanku, smislu i sadržaju satkane brojne priče i legende, nagađanja i pretpostavke.

Brojanje olimpijskih igara vraća nas u 776. godinu prije novog doba, od kada postoji popis olimpijskih pobjednika. Bilo je to vrijeme kada se iskazivanje snage, vještine, hrabrosti i spretnosti smatralo darom bogovima, jednako vrijedno kao i davanje počasti darivanjima žita, drugim zemljinim plodovima ili domaćim životinjama. Bilo je to vrijeme antičkih olimpijskih igara na kojima su mogli nastupati samo muškarci, a da bi to sucima i gledateljima nepobitno dokazali morali su nastupati – goli! Antičke olimpijske igre prestaju se održavati početkom petog stoljeća, da bi se potpuno ukinule polovinom šestog stoljeća kada su potresi uništili svetišta i naselja tadašnjih igara.

Arheološka otkrića borilišta grčkih antičkih olimpijskih igara iz XIX. stoljeća pobudila su zanimanje za obnovu starih natjecanja, pa do njihova ponovnog održavanja dolazi 1859. godine, ali bez željenog uspjeha. Međutim, nedugo zatim francuski je pedagog, povjesničar i odlučni istražitelj metoda tjelesnog odgoja barun Pierre de Coubertin iskoristio proslavu petogodišnjice Saveza francuskih sportskih društava za atletiku i 1892. godine predložio obnovu grčkih olimpijskih igara. Usprkos jakim protivljenjima, uspio je sazvati Međunarodni športski kongres koji je 1894. godine u Parizu prihvatio odluku o obnovi olimpijskih igara.

Prve Olimpijske igre novoga doba održane su 1896. godine u Ateni, u Grčkoj, uz sudjelovanje 285 natjecatelja iz 13 zemalja, a u devet sportskih grana. Ove prve obnovljene Olimpijske igre, koje je pred 60 tisuća gledatelja otvorio grčki kralj Đuro I., ostat će zapamćene i po tome što na njima žene nisu imale pravo nastupa.

Druge Olimpijske igre održane su 1900. u Parizu. Na njima je nastupilo 1066 natjecatelja među kojima je bilo i šest žena. Natjecatelji su bili iz 20 zemalja, a na programu je bilo 11 sportskih disciplina u službenoj i 15 disciplina u slobodnom programu, kamo je spadalo i natjecanje u spašavanju utopljenika.

U sportskoj povijesti Hrvatske ove igre u Parizu ostaju zapisane po tome što je na njima nastupio i jedan Hrvat, i to u borbi sabljom, odnosno mačevanju, kamo su spadale borbe u floretu, maču i sablji.

Među natjecateljima u mačevanju nastupio je i Hrvat Milan Neralić, rođen u Slunju, u Lici. Nažalost, u olimpijsku povijest zapisan je kao predstavnik Austro-Ugarske, u čijem je sastavu tada bila i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.

Tko je bio zapravo Milan Neralić?

U obitelji Mijata Neralića iz Slunja, Milanova oca, bilo je šestero djece – tri kćeri i isto toliko sinova. Najstarije dijete bio je Milan, rođen 1875. godine. Njegov bratić Fran otac je slavnog opernog pjevača Tomislava Neralića. U raznim osobnim dokumentima Milan se spominje i kao Mile, Mićo i Michael.

Milan je osnovnu školu, odnosno osam razreda Građanske učionice završio u rodnom Slunju, a dva razreda “Kraljevske mužke škole” (učiteljske škole) u Petrinji. Treći je razred upisao 1892. godine, ali završni tečaj nije mu bilo dopušteno polagati zbog raznih đačkih nestašluka, odnosno neposlušnosti i sukoba s profesorom zbog razbijenog prozorskog stakla u školi.

Nakon što je istjeran iz škole u Petrinji, prijavio se u vojsku u Karlovcu. Već kao školarac isticao se kao vježbač na ručama, preči i krugovima, te kao dizač utega i plivač. Posebnu je popularnost stekao zbog smjelih i skladnih skokova u rijeku Koranu, što je često izvodio pred brojnim gledateljima.

Iz vojske u Karlovcu poslan je na tečaj za vojne učitelje mačevanja i tjelovježbe u Bečko Novo mjesto. Sa sobom je donio i svoju ocjenu: zbijen, zdepast, trom, neelastičnog hoda, ali perspektivan kao mačevalac i vježbač na spravama. S uspjehom je završio normalni, a zatim i specijalni tečaj te je postao najprije pomoćni pa zatim i glavni učitelj mačevanja te konačno vojni učitelj mačevanja prve kategorije.

Kao vojni časnik i mačevalac s uspjehom je nastupao na mnogim akademijama i turnirima u više država Europe, gdje je najčešće bio pobjednik. Najveći mu je sportski uspjeh nastup na II. Olimpijskim igrama 1900. godine u Parizu, gdje je u mačevanju osvojio brončanu olimpijsku medalju i tako postao uopće prvi Hrvat koji je nastupio na olimpijskim igrama i tu u brojnoj konkurenciji istaknutih mačevalaca iz cijelog svijeta osvojio olimpijsko odličje.

Nakon što je ispunio uvjete napustio je vojnu službu, ali je ostao vjeran mačevanju. Sa svojom suprugom Vilmom, s kojom se vjenčao 1911. godine u Berlinu, a koja je bila učiteljica mačevanja, posvetio se podučavanju mačevanja. Njegovi su učenici i neki kasniji učitelji mačevanja koji su po završetku Prvog svjetskog rata djelovali u Hrvatskoj. Iako je najveći dio svog života proveo kao vojni časnik i učitelj mačevanja daleko od svoje rodne Like, nikad ju nije zaboravio.

Kao ugledna i poštovana osoba često je pozivan od istaknutih i bogatih osoba ondašnje Austro-Ugarske Monarhije i Njemačke da s njima sudjeluje u lovu, mačevanju i druženju. On je to redovito odbijao, koristeći to vrijeme da dođe u svoj rodni Slunj. Govorio je tada da mu je draža slunjska trava nego gospodski dvorci i staklenici s palmama. Svoje je domoljublje dokazivao i djelima. Organizirao je mačevalačke akademije i natjecanja u svom Slunju i dragom mu Zagrebu. Tu je i javno nastupao i sa svojom suprugom Vilmom koju je naučio tečno govoriti hrvatski.

U Slunju se uključio, sa suprugom, i u dobrovoljni društveni rad. Oboje su postali članovi pjevačkog društva s kojim su nastupali u mnogim mjestima drage mu Like.

Želja mu je bila da se stalno nastani u Slunju. Nažalost, to se nije ostvarilo jer je iznenada preminuo 1919. u Bečkom Novom mjestu u 44. godini života. Tužna je istina da je nepravedno i brzo zaboravljen od svojih zemljaka u Slunju i sportaša, posebno mačevalaca u Hrvatskoj.

Franjo Frntić, Hrvatska matica iseljenika 1993.

Ključne riječi #Milan Neralić #Olimpijske igre u Parizu #život u Bečkom Novom Mjestu