Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;
nad nama je nebo plavo i visoko.
Nezaboravni dani, svaka ova ura;
tam’ daleko gleda svačije oko:
kad ćeš doći Zemljo Nova?

I sred mojih snova:
gledam zemlju golemu i lijepu
nehotičnih gora, beskrajnih jezera,
desetke nacija, rasa i vjera.

Šume vali Atlantika
I svatko u muku
pita bijelu lađu:
“Kada ćemo prispjeti u luku?”
Kroz ove pučine plave
vozi nas spas.
Amerika, Amerika, evo nas!

Tu smo: evropski brodolomci,
beskućnici, slučajno ostali živi.
Ljudi puni razočaranja,
ostatci svih strašnih razaranja.
Tu smo – tovari evropskih logora,
desetci naroda, staro i mlado.

Evo i nas Hrvata –
rođaka kalifornijskih ribara,
nećaka pensilvanijskih rudara,
radnika između dva oceana.

Tu žive naši već cijelo stoljeće.
Oni izgradiše Tvoje mostove,
oni sagradiše Tvoje nebodere,
kopahu tunele, vukli su prugu
od istoka na zapad,
pjevahu pjesme uz radost i tugu.

Znojem i krvlju mi smo Te zalili
i mnogo čelika za Tebe salili.
Evo nas, evo, iza prošlog rata
na obale Tvoje – umornih Hrvata!

Nekad smo dolazili u ogromnom broju,
opustiše zbog nas domaća polja,
a zemlja naša postade – tuđincu bolja.

Amerika, Amerika pokaži obale svoje!
Željni smo kruha, mira, slobode,
živjeti, raditi, spavat’ bez straha,
da djeca naša gladi se ne boje
i slobodna budu ko pravi ljudi.

A bijeli brod se kroz noć oceana njiše…
Pjeva nam uspavanku to nemirno more
gdje kosti leže jadranskih mornara.

Evo ih pred nas, kroče prek’ valova
legije cijele s atantskih žalova;
dolaze pred nas prvi Amerikanci,
ratnici stari, bezbrojni Indijanci,
pioniri šuma i prerijskih ravni,
ribari, voćari s dalekog Zapada,
hrvatski mornari iz vremena davnih,
u haljama crnim stari misionari,
radnici, ratari, čađavi rudari,
generali mrtvi negdašnjih bojeva.

Izviru pred nama u nizu bez kraja,
bezbroj ih ima, tih sivih rojeva!
Građani Bostona, farmeri Ohaja
dolazi vojska bez konca i kraja;
i svi su ovdje u velikom muku
sa pitanjem jednim: “Tko ste?
U koju ćete luku?”

Slušajte gospodaru sa perikom bijelom,
(slika je njegova Prvog Predsjednika)
Mi smo ljudi čudnovatog lika,
prošli smo ljeta Velikog Straha,
i mnogi od nas smrt je gledo;
zato su mnogi mladi tako stari,
mnogi zbunjeni i bez daha…

U nama je kob svih evropskih stoljeća,
ugasle smo iskre sviju revolucija,
nas dadoše sve evropske nacije;
u nama svaka misao podsjeća
na ratove prošle, borbe i bune.
Domovinu novu tražimo!

A čuli smo o jednom velikom čudu
da je takva zemlja na Vašim obalama
i kroz zadnje vjekove
umorne, gladne, zarobljene zove.

Pustite nas gospodaru na obale nove!
Prekinite tugu, glad, strah i muku,
gledajte djecu što stoje u muku,
pustite nas u tu novu luku!

I glede i šute kožom obučeni pioniri,
nakićeni lijepo građani Englezi,
francuski krznari, Huroni, Irokezi,
iz zapadnih strana ratnici Apaši;
šute, u nas glede svi Hrvati naši:

Mornari mrki starih jedrenjaka,
potomci gordi vuka i arslana,
pioniri s’ pacifićkih obala,
crni rudari zelene Pensilvanije,
ribari stari luzijanske delte,
zidari St. Louisa i Chicaga,
radnici umorni, Michigana, Ohaja,
čelični radnici opaljene kože,
a pred svima stoji Magarčina Jože!
Jači je od sviju, ogroman i velik,
tijelo mu se blista kao pravi čelik!

Stoji nijema, tiha ta bezbrojna kolona
i s pitanjem gleda Jurja Washingtona!
A on motri sliku: bijedu, strah i jad
i pred svima djecu, bosu siročad…

Tada se razvedri, gromkim glasom zove:
“Dođite, plovite na obale nove,
gdjeno visoka sa bakljom u ruci
Gospa jedna čeka u velikoj luci!”
I nestade sviju, i nestade starac,
odoše u maglu mrtvi milijuni,
izgubi se Opet Joe Maragac…

I pričahu neki, da kad brod se mako
Silni nas je Jože od veselja plako.

Sni su samo bili! Šume vali oceana,
lađa sve je bliže obalama novim;
ja u susret tog proljetnog dana
prema veloj luci sretan, smiren plovim.

početak svibnja 1950.
Jure Prpić

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Jure Prpić #odlazak u Ameriku