Sjećanje na voljenog svećenika: Ja se za vas molim, a ni vi mene nemojte zaboraviti

Gotovo svatko od nas vjernika koji je dolazio u Hrvatsku katoličku misiju Beč, imao je s pokojnim fra Daroslavom svoj osobni posebni odnos i tako je on postao svojevrsna misijska institucija. Ono, po čemu su ga mnogi upamtili, bile su njegove propovijedi.

U danima nakon njegove smrti, mnogi su znali reći da će im nedostajati fra Daroslave propovijedi. I baš zato bih htio progovoriti o tom njegovom osebujnom stilu propovijedanja, koji je ostao toliko upečatljiv kod mnogih, da ga upravo po tome pamte.

Iako je fra Daroslav govorio nekoliko jezika, iako je bio načitan, brzo nakon dolaska u Beč shvatio je da ovdje pred sobom ima zajednicu vjernika, koja je šarolika, koja dolazi iz različitih krajeva i koja se odlikuje time da vjeru živi pomalo površno i da o vjeri puno toga i ne zna.

Zato je njegov stil bio uvijek jednostavan, blizak upravo malome čovjeku, kojemu bi osobitim darom oponašanja drugih dodatno približio poruku i naglasio njezinu važnost, ali u isto vrijeme i temeljem svoga velikoga znanja protumačio pozadinu poruke. Mnogima je to oponašanje znalo zasmetati, jer bi se jedni tome nasmijali, drugi bi se u tome prepoznali i osjetili se prozvanim, a treći bi to smatrali cirkusom, koji ne spada na propovjedaonicu. No sve tri skupine bi zajedno s onima kojima to nije smetalo, ili koji su ga rado slušali, sigurno ponešto iz te propovijedi zapamtili. Homilija ili propovijed nije samo govor nekog predvoditelja slavlja, nego je to tumačenje Riječi Božje, ili nekog otajstva ili događaja, koji se slavi u određenom vremenu i u određenoj zajednici, kojoj to tumačenje treba pomoći u rastu u vjeri.

A kako ću bolje objasniti nekome, u čemu možda griješi ili što o nečemu ne zna, nego da mu to pokažem na njemu bliskom i razumljivom primjeru, kojeg mi je on možda nedavno ispričao? I zato se i okomio na pogrešna, nedovoljna ili nikakva tumačenja, koja bi redovito nazvao onim, što ona redovito jesu – glupostima – i pri tome bi u izgovaranju riječi glupost naglasio svako slovo. Nije sebe izuzimao, jer je govorio o „našim ljudskim glupostima“, a katkada bi se osvrnuo i na zagorsko podrijetlo, pa bi onda to bile „bedastoće“ i te, kako ih je isto tako znao zvati, „ludosti“ bile su mu trn u oku, koji mu je užasno smetao. A smetao mu je upravo zbog toga, jer bi oni, koji bi stvarali ili širili takve mudrolije bili rječitiji od onih kojima su ih prodavali, jer su ih svjesno uvaljivali upravo malom, neukom čovjeku, kojega bi ti posebni sadržaji nerijetko zbunjivali.

Rekao bi on otprilike ovako: „Jest, braćo moja, neuka treba poučiti, ali tako, da on razumije u čemu je možda pogriješio i kako treba, a ne da ja ispadnem pametan”. Ne, nije htio ispasti pametan, nego mu je mali čovjek, koji mu je bio povjeren, ležao na srcu! Jasnoća propovijedi nije u tome da budemo diplomati, da nikoga ne povrijedimo, nego da jasno i bez okolišanja imenujemo pogrešno ponašanje kao takvo, da gluposti nazovemo glupostima, ali i da onda ponudimo smjernice kojima treba ići.

I fra Daroslav je upravo smjernice naglašavao. Koliko je samo puta tumačio otajstvo nekog blagdana, oproste u Crkvi, ili druge milosti naše vjere, koliko bi se puta vraćao na obrasce mise kako bi progovorio o nekoj od molitvi, ili nekom od tekstova tih obrazaca? Koliko puta je govorio o rasporedu svetkovina u liturgijskom kalendaru, koliko toga nas naučio o mnogim svecima, o kojima je propovijedao?

I u tome se nije skrivao iza načitanosti, nego bi upravo ono što je pročitao i naučio, prenio jednostavnim jezikom upravo s namjerom da i ona bakica bez škole može razumjeti, zašto sada pričest na ruku više nije problem, zašto se sada za vrijeme mise treba aktivno sudjelovati a ne, kako je to nekada bilo, moliti krunicu i zašto mnogo toga danas jest upravo tako. Načitanost i znanje bili su za fra Daroslava zadatak i blago, iz kojeg je crpio, kako bi to u obrocima, koje bismo mogli shvatiti, davao nama i poučavao nas, kako se tim blagom služiti na ispravan način.

Taj stil propovijedanja jednostavnim riječima i traženjem primjera iz svakodnevnog života slušatelja on je naučio od onoga kojega je najradije zvao „Gospodin Isus“ ili „Gospodin naš Isus Krist“, jer je i Isus govorio svojim slušateljima u slikama bliskim njihovom životu.

Nije previše korisno govoriti usred grada Beča o pastiru i ovcama, ako mnogi od slušatelja, pogotovo oni mlađi, ovcu nikada nisu vidjeli uživo i možda im čak treba na njemačkom reći, kako se ta životinja zove da bi znali o čemu fratar upravo govori. Naravno, ako bi se netko zadržao na površnoj razini, onda bi na pitanje, tko je imao misu, kada bi to bio fra Daroslav, dobili odgovor: „Onaj debeli što se stalno dere i galami!“

Nije sebe izuzimao iz svojih propovijedi, iako mu je u središtu bio onaj, koga je imao pred sobom. Mogli smo od njega čuti da se primjerice začudio i razočarao, kada je od kuma dobio krunicu za krizmu, a ne željeni ručni sat; mogli smo od njega čuti mnoga osobna iskustva, kojima nam je svjedočio da je i on sebe tumačio riječima svetoga Augustina biskupa, koji je za sebe rekao: „Za vas sam biskup, ali najprije sam s vama zajedno kršćanin!“

Jasnoća s kojom je govorio, s kojom je u propovijedi izlagao, mnogima je godila. Mnogi su tek kroz njegove propovijedi naučili štošta o svojoj vjeri, što ranije nisu znali, jer im nitko nije objasnio ili ih poučio. Nije redovito gledao na vrijeme, jer je sve bilo podređeno cilju, što bolje pripremiti narod za nadolazeći blagdan bilo nekog franjevačkog sveca bilo u nekoj drugoj zgodi. Kada su se žalili da predugo propovijeda za 13 utoraka, on je s propovjedaonice odgovorio: „Ovo jesu malo duže propovijedi. Kome je predugo, neka ne dolazi, ali ovo je i vrsta duhovne obnove i pripreme, koju želimo učiniti za svetkovinu svetog Antuna”.

Veselio se upravo pučkim pobožnostima kao 13 utoraka svetom Antunu, jer je tu nalazio bliskost s običnim pukom, kojega je volio i kojemu je s toliko ljubavi služio i u propovijedi da je ostao zapamćen upravo po svojim propovijedima i blizini narodu, koju je narod u tim propovijedima, ali i općenito u susretu s njim doživljavao. No ono, što je zanimljivo, jer je i u tome fra Daroslav bio Isusov učenik, jest: ne možemo njegovu propovijed razumjeti bez da pogledamo na njegov život i način na koji je živio. Nije skrivao emocije u toj propovijedi, znao je puno puta „grmjeti“ s propovjedaonice, ali znao je jednako i zaplakati i često se moglo vidjeti da se sav uživio u to da nešto približi svojim slušateljima

Ako je propovijedao o Bogu koji je milosrdni Otac, ako je naglašavao sadržaje vjere i smatrao svojom zadaćom da pouči narod, onda ste to mogli osjetiti u osobnom susretu s njim. Dobro je znao u svakom trenutku što mu je zadaća. Propovjednik ima zadaću tumačiti Riječ Božju i otajstva, ali i usmjeravati svoje slušatelje.

No, u osobnom razgovoru fra Daroslav je znao najprije slušati i razumjeti, a onda, tražeći i nalazeći dobro u svome sugovorniku, ohrabriti i savjetovati ga i tako nastaviti propovijed dotičući srce pojedinca, koji mu se obratio. U ispovjedi ste to mogli osobito osjetiti, njegova ispovijed je bila propovjedaonica milosrdnog Oca, koji nikada nije grdio, zašto „stalno ispovijedate jedno te isto“, nego prihvaćao svakoga s ljubavlju. Zato je bio omiljen propovjednik, jer je stajao iza svoje riječi. Na tu riječ ste mogli računati i mogli ste na njoj graditi i vjeru i život, zato ste mogli računati na onoga, koji vam je tu riječ rekao!

I kada sam ne bi znao dalje, utekao se molitvom Onome, kojemu je služio: Gospodinu! Neka mu Gospodin sada, kada je završio zemaljski hod, kada je ostavio trag u mnogim srcima, koja je dotaknuo, bude vječna nagrada, a nama neka ostane kao oporuka i obećanje njegova rečenica dušama u čistilištu: „Ja se za vas molim, a ni vi mene nemojte zaboraviti!“

Ivo Baotić, HKM Beč

Ključne riječi #fra Daroslav Miklaušić #Hrvati u Beču #Ivo Baotić