Ovaj članak trebate pročitati ako ste otac ili svećenik

Iznad svega, svećenik je otac. Znam da to, možda, na prvu, malo čudno zvuči, pa mi dopustite da se pokušam objasniti.

Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena niti jedna njegova rečenica, ali unatoč tome kroz povijest Crkve i njezinu duhovnost snažno se nameće lik svetog Josipa kao uzor vjernosti, povjerenja u Providnost i očinstva.

Od njega svaki otac može, štoviše, mora učiti. No, ono što je otac u obitelji to je svećenik u Crkvi. Time, sveti Josip, iako primarno uzor roditeljskog očinstva, postaje primjer i onima koji svoj život stavljaju u službu Kristu i njegovoj zaručnici. Ista Providnost koja je izabrala Mariju za Majku Spasitelja i koja muškarce, bez njihove zasluge, bira za njegove Levite, odabrala je svetog Josipa za zaštitnika svete obitelji. O njemu ne znamo puno. Možemo reći da jedino što znamo jest da je bio pravedan i da je zabrinuto tražio Isusa kada se izgubio tri dana nakon prve svoje posjete Hramu.

Ipak, Sveto pismo u malo riječi mnogo govori. Tako iz onoga malo što je o Josipu napisano, mnogo možemo zaključiti. Ako se može reći da je svećenik nova Marija jer svaki dan iznova „rađa“ Isusa na oltaru, možemo reći i da je u Josipu našao uzvišen primjer svoga očinstva.

Svećenik je duhovni otac. Kao otac ima dvostruku ulogu od kojih je prva zaštita povjerenog stada i nauka. Jedno ne može bez drugog. Kao što je Josip branio Isusa od Herodove ruke, svećenik ima kao prvu ulogu branjenja, odnosno predavanja istinskog nauka. Isus je izjednačen sa svojim naukom. On nam ne daje ništa doli sebe samoga. Tako je svećenik naučavajući istinu branitelj istinskoga Krista s kojim mora svoje stado upoznati.

Prenoseći ispravan nauk on hrani svoje stado. Tako onaj koji brani postaje ujedno onaj koji nahranjuje one koji su gladni za istinom. Ako je glavna uloga oca priskrbiti jelo za obitelj, koliko je veći teret stavljen na duhovnog oca da svoju Crkvu nahrani istinom i nepropadljivom hranom?

Svećenikova se pravednost zrcali u njegovoj vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi – odnosno apostolskom nauku. Da bi tu ulogu mogao vršiti, traži se njegovo osobno zalaganje. Čovjek ne može dati ono što nema. Onaj koji bi bio pravedan svećenik, mora zabrinuto tražiti Isusa. Ne radi se ovdje o tjeskobnom strahu, nego o crpljenju snage s izvora. Nitko od nas ne posjeduje Isusa – on nam se daje.

Primamo ga stupnjevito, onoliko koliko možemo u trenutku primiti. Zato je svećenik pozvan svaki dan u molitvi, euharistiji i Svetom pismu tražiti Isusa. Bilo je trenutaka kada Josipu nije stvar bila jasna. Znam da je tako često i nama u životu. Ali u toj nejasnoći vježba se povjerenje u Providnost.

Božje planove ne razumijemo uvijek, ali uvijek možemo biti vjerni. Svećenik koji uporno traži Krista zna da se na Boga može osloniti. No, mora tražiti i one koji su mu povjereni. Postoji mnogo razloga zašto čovjek od Boga odluta, ali je upravo svećeniku povjereno da izgubljeno nađe. Kao što se otac brine da njegova djeca imaju što jesti, da se razvijaju u jake i zdrave ljude te kako sebe daje ako dijete zastrani, isto tako i svećenik ima zadaću hraniti, braniti i tražiti na duhovnom polju.

Bez zalaganja i bez sebedarja uloga svećenika gubi svoj smisao. Samo kao onaj koji je potpuno tu za druge, koji preuzima odgovornost za izgrađivanje povjerenih mu duša, duhovni otac pronalazi svoj razlog postojanja.

Neka zagovor sv. Josipa bdije nad svim svećenicima.

fra Robert Kavelj, Franjevački vjesnik

Ključne riječi #duhovno očinstvo #fra Robert Kavelj #zagovor sv. Josipa