Sjećanje na moju suprugu: Hoćemo li i mi sagraditi kuću na nebu?

Ja sam Ladislav Krmpotić, Bunjevački Hrvat. Rođen sam u Subotici 1932. godine. Ekonomski fakultet završio sam u Zagrebu. Prebjegao sam u Njemačku 1955., a zatim sam otišao u Kanadu i nastanio se u Torontu.

Moja supruga Zlatica r. Banović rođena je 1926. u Sumartinu na Braču, kao prvo od četvero djece. Otac joj je bio vojno lice, zaposlen u Mostaru, gdje mu se obitelj doselila i nastanila u gradu na Neretvi. Zlatica je tamo završila gimnaziju i učiteljsku školu.

Godine 1943. udala se za ustaškog bojnika Krešimira Majića iz Drinovaca. U Zagreb su otišli 1944. Poslije pada Hrvatske, Krešimir je završio na križnom putu (kao i njezin otac). Ne zna se gdje i kako su stradali!

Zlatica se krila pod lažnim imenom po Zagrebu. Uspjela se vratiti na otok Brač u svoje rodno mjesto, nakon čega je pobjegla u Italiju, odakle je uz pomoć o. Draganovića otišla u Kanadu.

Prva joj postaja bijaše Montreal, zatim Sault Ste Marie te Hamilton. Upoznali smo se 1967. u Hamiltonu na zabavi. Nakon nekog vremena rekao sam joj da je želim uzeti k sebi sa sinom, da se ne treba bojati za njega. Primam ih oboje. Tako smo započeli zajednički život u Torontu.

Pričao sam Zlatici svoje događaje iz djetinjstva u Subotici; kako je velečasni volio djecu i predavao nam vjeronauk u pričama i zgodama – tako da smo to lakše shvaćali i razumjeli.

Jedna mi se priča tako usjekla u sjećanje da sam ju u slobodno vrijeme često pričao svojoj Zlatici. Jednom mi je i prigovorila: “Imaš li mi išta drugo kazati?”

Naime, ta je priča ovako tekla…

Stara legenda priča. Poslao Bog Tomu apostola (onoga nevjernog) u Indiju. Doznao Toma da je kralj raspisao natječaj tko će mu sagraditi palaču za sva vremena pa stupi Toma pred kralja i obeća da će on izvršiti takvu želju. Razveseli se kralj. Stavi mu na raspolaganje ljude, materijal i novac. Dozna kralj da je Toma razdijelio novac siromasima. Dozove ga k sebi i upita: “Što si učinio?”

“Kralju, sve što se gradi na zemlji propada i nestaje, ali sva dobra djela trajno ostaju. Sagradio sam ti palaču na nebu, koja će trajati za sva vremena…”

Tako mi je jednom zgodom pokojnica rekla i upitala se naglas: “Ladislave, hoćemo li i mi sagraditi kuću na nebu za svoje duše i Bogu ugoditi sa svojim životom?”

Zlatica je zavoljela Drinovce, rodno mjesto svoga pok. Krešimira. Voljela je crkvu sv. Mihovila i njenu okolinu. Kad god je nešto poduzimano u gradnji ili popravcima crkvenoga prostora – to je podmirivala i darivala.

Ukazala se još jedna zgoda u Norvalu. Njezin omiljeni svećenik fra Stipe Pandžić (kako ga je ona odmilja zvala “naš fra Stipe”) – rodom baš iz njezinih ljubljenih Drinovaca – počeo je graditi crkvu “Kraljice mira”.

Zlatica je sa mnom odmah stupila u kontakt sa župnikom i zauzela dva najveća vitraja na crkvi – sv. Ante i Kraljice mira – u spomen na naše poginule i pokojne. Često mi je govorila: “Jesmo li napravili dovoljno kuća na nebu za naše duše i za duše naših bližnjih?”

Ja volim reći da nas je Zlatica IZNENADA ostavila 9. lipnja 2020. u 94. godini života. Nastojao sam, koliko je bilo moguće, praviti kuće na nebu u spomen svoje drage i nezaboravljene Zlatice po okolnim hrvatskim župama (Toronto, Hamilton, Oakville, Mississauga, Norval). Naravno da nisam zaboravio njene Drinovce, Duvno, Međugorje i Zagreb…

Draga Zlatice, nastojao sam graditi kuću na nebu, a ti je lijepo uredi da mogu i ja čista obraza doći u nju i nastaniti se s tobom u društvu naših zaštitnika Ante, Marije i Mihovila

Počivala u miru Božjemu!

Franjevački vjesnik

Ključne riječi #Hrvati u Kanadi #Ladislav Krmpotić #Zlatica Banović