Paul Brkich: Djetinjstvo u Hrvatskoj bilo mi je kao u životinje

Kao što je to slučaj sa svim ranim kanadskim useljenicima kojima engleski nije bio materinski jezik, i Hrvati su bili suočeni s posebnom preprekom učenja engleskog. Muškarci bi naučili u SAD-u dosta dobro razgovarati o svojem poslu, te s engleskogovorećim susjedima, ali žene su bile veoma malo suočene s engleskim pa prema tomu nisu običavale svladavati lagano taj jezik.

Neke ga nikad nisu ni učile. Nijedna od piščevih “baka”, kako smo ih zvali, nije nimalo govorila engleski. Očuvanje hrvatskog jezika živim među saskatchewanskim Hrvatima bilo je praktički nemoguće. Iako najviše u prvom naraštaju, ljudi hrvatskog porijekla nisu govorili engleski kada bi počeli ići u školu, uskoro bi engleski sasvim govorili.

Propustili ste prethodnu priču? Pročitajte ovdje…

Naravno, nastavljali bi govoriti hrvatski kod kuće. Ipak, kada se ovaj prvi naraštaj poženio, tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, 85 posto njih nije se oženilo Hrvaticama i oni gotovo svi upotrebljavaju u kući samo engleski, izuzev u slučaju da su oboje roditelja bili Hrvati te da nisu htjeli da njihova djeca znaju o čemu oni govore, ili pak ako bi stariji članovi obitelji, kao djed ili baka, živjeli s njima. Neki iz drugog naraštaja, uključivši tu i pisca ovog teksta, išli su u posjet “starom kraju”, ali su bili ožalošćeni što nisu govorili hrvatski i tako potpuno razumjeli prijateljstvo koje prema njima gaji njihova nevjerojatno ugodna rodbina.

Treba sumnjati da među Hrvatima trećeg naraštaja uopće ima onih koji znaju koju hrvatsku riječ. Također su rijetki brakovi u trećem naraštaju gdje bi oboje bili stopostotni Hrvati. Eto dakle, kao i sa svim drugim nacionalnostima u Kanadi, neizbježan je sindrom “lonca za pretapanje”. U cijelom je Saskatchewanu bilo veoma malo pokušaja da se sačuvaju hrvatski jezik i kultura.

Možda je praujak pisca ovog teksta bio tipičan u tom što su osjećali Hrvati Saskatchewana prema hrvatskom jeziku i kulturi. Kada su mu govorili o gradnji Hrvatskog kulturnog centra u Edmontonu, on je rekao da to nije dobra zamisao i da bismo svi trebali postati Kanađani. Takav je stav prema hrvatskoj kulturi vjerojatno postojao iz dva razloga: prvo što su ti ljudi u Hrvatskoj živjeli u takvoj bijedi da su je nastojali čim prije zaboraviti. Samo se dvoje od prvih hrvatskih doseljenika u Kenaston vraćalo u posjet domovini.

Piščev praujak Paul Brkich pričao je da mu je djetinjstvo bilo kao u životinje, a ipak je 13. svibnja 1914. pisao dirljive oproštajne riječi u svoj molitvenik: “Zbogum Liko i Hrvatski mili kraju, slatki zavičaju naša domovino stara. Gud Baj”.

Drugi razlog zašto nisu baš previše truda ulagali u očuvanje kulturne baštine sastoji se u tom što je u Saskatchewanu bilo tako malo Hrvata da je bilo nemoguće nešto organizirati. Također, nitko se od ranih useljenika nije htio baviti hrvatskim stvarima. U vrijeme etničkih dana proslave u Saskatoonu i Regini, obično bi se noviji hrvatski useljenici okupili, nudili svoju hranu, izlagali narodne nošnje, prikazivali glazbu i ples. Također su održavali piknike i plesove koji su se najvećma propagirali usmeno. Inače Hrvati Saskatchewana nemaju svojih vlastitih organizacija, sastanaka, glasila, dvorana ni crkvi. Ipak Hrvati u Regini imaju organizaciju koju su nazvali Hrvatsko-kanadski klub “Jadran”.

Hrvatski Glas

Značajan čimbenik u povezivanju ranih hrvatskih zajednica su novine Hrvatski Glas, koje su izlazile u Winnipegu od 1928. do 1979. Te su novine imale svoje revno čitateljstvo među prvim useljenicima, ali veoma rijetko među njihovim potomcima. Prvim useljenicima su te novine služile da bi u njima izrazili svoje misli, pa su u njima objavljivali čak i poeziju. Godine 1930. Steve Krpan objavio je dulju političku poemu Ustajte, draga braćo! Ta poema završava ovim jezgrovitim riječima: “Ova je pjesma spjevana danas, 10. siječnja 1930. u Kanadi, u hladnom mjestu: u Kenastonu, malom selu”.

Religija

Izuzev nekoliko obitelji u mjestu Avonlea, Hrvati Saskatchewana su uglavnom ostali rimokatolici, vjerni religiji svojih otaca. Crkva St. Andrews u Kenastonu, sagrađena 1912. bila je glavna za ljude hrvatskog porijekla. Prije 1912. putujući svećenici su često imali mise, vjenčanja i krštenja. U rimokatoličkom groblju u Kenastonu najčešća su prezimena kao Brkich, Krpan, Pavelich, Prpich, Sarich, Sekulich, Tomlenovich i Zdunich – a to je neka vrsta drugog Lovinca. Kako u školama nije bilo vjerske pouke, običavalo se dovesti časne sestre kroz kojih šest tjedana preko ljeta da podučavaju u vjeronauku katoličke učenike u nekim školama. Od četiriju ovih časnih sestara tri su bile hrvatskog porijekla.

Među Hrvatima Kenastona bilo je nekoliko duhovnih zvanja. Ti su mladi ljudi bili u sjemeništu po nekoliko godina, ali ni jedan od njih nije postao svećenik. Jedan ujak pisca ovih redaka bio je u trapističkom samostanu u SAD-u pet godina. Šest djevojaka su postale časne sestre, ali dvije od njih su napustile redovništvo.

Školstvo i profesije

Što se tiče školstva, izgleda da su prvi hrvatski useljenici zaista cijenili škole. Organizacijski sastanak za seosku školu u Kenastonu (škola u mjestu Briggs) održan je u kući Nicka Pavelicha, prvog hrvatskog useljenika u tom mjestu. Prvi razred (godine 1913.) sastojao se od desetero učenika, sve samo Hrvati; nitko od njih nije govorio engleski. Moralo je to biti zabavno za učitelja! Hrvati su uvijek bili u Školskoj upravi te škole.

Među Hrvatima u Kenastonu, sve je veći broj završavao visoke škole. Od useljenika drugog i trećeg naraštaja, bila su dva odvjetnika, a jedna od njih Ellen Rupcich Schmeiser bila je sutkinja u Moose Jaw. Jedan je bio liječnik medicine, Gerald Beckie u Taberu, Alberta. Zatim je bilo oko pet završenih inženjera i desetak prosvjetnih radnika. U drugim kategorijama, trojica su bila u kanadskoj tajnoj policiji. Bilo je barem deset diplomiranih bolničarka.

Nađe se Hrvata također u sindikatima u “Wheat Pool” i “Cop and Credit Union” itd. Nekada je George Yelich imao bušilačku kompaniju koja se zvala “Kenaston Drilling”, a bavila se naftnom industrijom. Izdavač novina Calgary Sun u Calgaryju je unuk hrvatskog useljenika u Kenastonu, Paula Tomlenovicha. Naravno potomci prvih hrvatskih useljenika održavaju značajan broj domaćinstava i obrađuju velike površine zemljišta dodane prvim imanjima. Jedan je od njih Martin Matovich priznat kao poljoprivrednik od nacionalnog značenja. Sada su hrvatski potomci vlasnici nekih 80 četvornih milja (21 tisuću hektara) zemljišta na području Kenastona. Prema današnjim cijenama ta bi zemlja vrijedila oko 15 milijuna dolara.

U vrijeme 1930-ih godina mnogi su ljudi iz Kenastona otišli na istok raditi u rudnicima. Jedan od tih ljudi je Nick Prpich čija su djeca postala multimilijunaši u ugostiteljstvu na Floridi. Jedan od Masichevih potomaka je bio glumac u Hollywoodu i igrao je u filmu “Haven’s Gate” (Rajska vrata). Tom Boinic objavio je školsku knjigu 1984. o Papi Ivanu Pavlu II.

Što se tiče trećeg naraštaja Hrvata, o njima je malo pojedinosti poznato, ali oni se dobro snalaze. Sean Prpich bio je producent na radiju CBC u Regini. Les Pavelich je bio popularni humorist zabavljač. Jedna od njegovih poznatih emisija je “Eleven Days From Christmas” (Jedanaest dana od Božića). Jedan nećak i jedna nećakinja pisca ovih redaka su s doktoratom. Roger Beckie, koji je završio doktorat na Princeton sveučilištu, predavala je na University of British Columbia, a Theresa Beckie s doktoratom iz bolničarstva radila u ekipi za presađivanje srca na Sveučilištu Edmonton. Hugh Beckie ima doktorat iz poljoprivrednih znanosti.

U sportskom životu, George Pesut, rođen u Saskatchewanu, igrao je deset godina kao profesionalac hokej. Prije toga je igrao za St. Louis, za Philadelphiju te za Oakland Seals.

Od useljenika nakon Drugog svjetskog rata, u Saskatoonu su tri liječnika i jedan zubar. Uz njih, treba spomenuti da je Carl Jarcan iz Saskatoona imao vrlo uspješnu alatničarsku radnju, nazvanu “Croatian Industries”. Lydia Simicic vodila je gostionicu “Little Bozo” u Saskatoonu.

Djelatnosti hrvatske zajednice i politika

Začuđujuće je kako se velik broj useljenika prvog i drugog naraštaja uključivao u političke procese. Mnogi su bili u službi kao suci i gradski vjećnici u razdoblju nakon 1915. i posebno nakon 1940-ih godina. Paul Rupcich bio je gradonačelnik Kenastona 1970-ih godina. Allan Krpan iz Kenastona, federalni zastupnik stranke “Reform Party”. Prije njega je od Hrvata bio federalni zastupnik Dave Stupich. Ray Prpich nije bio uspješan kandidat za “Progressive Conservative Party” 1978. John Gerich, unuk hrvatskog useljenika u Leask, bio je konzervativni član vlade u provinciji Saskatchewan. Kao član vlade bio je zadužen da se brine za disciplinu te stranke 1986, a bio je i pomoćnik Ministru za gospodarski razvoj i turizam u vladi predsjednika Granta Devinea od 1989. pa do provincijskih izbora.

I treći naraštaj hrvatskih useljenika dao je znatan doprinos kanadskom društvu. To se vidi, na primjer, iz mjesnih kenastonskih novina “Davidson Leader” koje izlaze od 1904. Hrvati jedva da su se spominjali sve negdje do 1980., kada je drugi i treći naraštaj došao do izražaja u životu zajednice. Tako na primjer u izdanju od 18. siječnja 1993. nalazi se slika lokalnog predsjednika kluba “Jelen”, s Peterom Beckiejem kao s nekim ushićenim vladarom.

Vojne snage

U vrijeme Prvog svjetskog rata općenito Hrvate nisu uzimali u vojsku. Ipak je Vlada Dobrichan (18-godišnjak) iz mjesta Avonlea, sin prvog Hrvata u Saskatchewanu, umro dok je služio u konjici u Kanadskoj vojsci. U vrijeme Drugog svjetskog rata oko 25 Hrvata prvog naraštaja s područja Avonlea i Leaska služili su u vojsci, u mornarici i u zračnim snagama. Obitelj Petruić imala je petoricu sinova koji su bili u vojsci u Drugom svjetskom ratu. Dvojica su Hrvata iz Kenastona poginula u Europi, obojica u veljači 1944. To su bili potomci prvog hrvatskog naraštaja Frank Sekulich i Tony Pavelich. Nekoliko je Hrvata s područja Leaska također bilo u Drugom svjetskom ratu. U posljednjem ratu bio je barem jedan Hrvat iz Saskatchewana koji je otišao boriti se za hrvatsku nezavisnost.

Poengležena prezimena

Tijekom godina mnogi su Hrvati iz Saskatchewana u različitu stupnju poenglezili svoja prezimena. Stupanj mijena razlikuje se od brata do brata. Na primjer, Paul Tomlenovich ima dva brata, koji se zovu Pete i John Thompson. Djed pisca ovih redaka Šimun Brkić promijenio je svoje prezime u Beckie godine 1906, jer su u Kanadskom uredu za useljavanje pogrešno čitali njegov rukopis. Njegova braća Mat i Paul prezime nikada nisu mijenjali. Ima Pavelića koji su prezimena na “ich”, a ima onih kojima prezimena završavaju na “ick”. Neki su Prpići promijenili prezime u “Perpick”, neki u “Prpich”.

Jedan od zanimljivih običaja među Hrvatima Kenastona bilo je općenito davanje nadimaka. Svatko od prvih useljenika i svaka od njihovih žena imali su nadimak. Tako su npr. Paula Tomlenovicha zvali “Putzita”, njegova brata Petea Thompsona “Peroš” (vjerojatno inačica od “Pere”), Frances Matovich su zvali “tetka Beka”, Dana Sekulicha “Zvono” (zbog jakog glasa), Steve Saricha “čiča” itd. Očito je to još i danas običaj u malim selima Hrvatske gdje ima mnogo osoba istog imena.

Zaključak

Iako većina hrvatskih iseljenika nisu nikad išli u stari kraj, oni svoju rodbinu tamo nikad nisu zaboravili. Pisali su im redovito i slali novaca kada su mogli. Ipak kad su prvi doseljenici pomrli, malo je onih drugog naraštaja koji su se dopisivali s rodbinom. Godine 1980. kontakata s tom rodbinom stvarno više nije bilo. Nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme posljednjeg rata Hrvati Saskatchewana šalju hranu i odjeću svojoj rodbini u svoj stari kraj.

Mnogi su Hrvati Saskatchewana duboko zahvalni svojim precima koji su uselili u Kanadu u vrijeme tolikih poteškoća. Posljednji nevjerojatno strašni rat u Hrvatskoj i Bosni još je tisuću puta više učvrstio tu zahvalnost. Čini se doličnim završiti ovo izlaganje odlomkom iz neobjavljene pjesme i molitve koju je napisala sada pokojna majka pisca ovih redaka, Cecilia Beckie:

“Dragi moj Bože, ponizno Ti kažem
Hvala Ti što si nas doveo u zemlju ovu
Gdje se ljudi tako prijateljski pozovu
Na pomoć koju drugima pružit treba.

Tu ljudi slobodno mole se Svetu
Imenu Tvojem i slave Tvoje ime
U toj najvećoj zemlji na svijetu
O dragi Bože, u Kanadi našoj.”

Kenneth Beckie

Ključne riječi #Hrvati u Saskatchewanu #iseljavanje iz domovine #Paul Brkich