Pismo iz 1895. otkriva poseban odnos Hrvata i Indijanaca

Knjiga “Rosa Yagan Miličić – posljednja karika” od 1984. godine u Čileu je doživjela četiri izdanja. Riječ je o djelu koje je prevedeno i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište.

“Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz nje progovara mudrost predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnina… Rosa Yagan je poveznica, most između jednog i drugog stoljeća, prenositeljica kulture između kanua, chalana i zrakoplova, između vračanja i moderne medicine, između legende svojih predaka i religije misionara. Ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom području prije kristijanizacije koju je zapadna civilizacija istrijebila”, istaknula je autorica Patricia Štambuk, čileanska spisateljica hrvatskog podrijetla.

Autorica je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora gdje se događaju priče iz knjige. U te dijelove prvo je iz Selaca na Braču došao njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kada je imao samo 14 godina…

S Rosom Yagan završava povijest jednog naroda koji je preživljavao u posebno teškim uvjetima, u zatvorenom društvu sa strogim poštovanjem, gdje je ista primitivna tehnologija korištena četiri tisuće godina.

Patricia Štambuk upoznala je Rosu 1975. godine u bolnici u Punta Arenasu. Njezinu životnu istinu pretočila je u 13 priča, posebnih cjelina, pisanih u obliku intervjua kojima su dane literarne, antropološke i povijesne značajke.

Posljednja pripadnica plemena Yagan progovara o svom braku na koji je pristala isključivo zbog majčinog nagovora. Njezin suprug, znatno stariji Jose Miličić, bio je indijanski poglavica – sin Indijanke kojeg je kao siroče posvojio Antonio Miličić, Hrvat s otoka Brača. Dao mu je svoje prezime i naučio ga hrvatski jezik. Nagađa se kako mu je on čak bio i biološki otac, iako nema sigurnih dokaza.

Rosa Yagan u svojim pričama spominje i Hrvate kao jako susretljive prema Indijancima o čemu svjedoči i pismo upućeno 1895. godine iz Punta Arenasa uredniku splitskog Pučkog lista.

U njemu se opisuje odnos bijelaca prema Indijancima…

“Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanca iz Ognjene zemlje. Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jedna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni.

Smililo se mnogima od nas pa donesemo starih gaća, kaputa, postola i dadosmo ih onim divljacima da zaugrnu jadnu put. Ali sad je bilo da se u niku smiješ, a u niku plačeš od mila. Oni stali uvlačit noge u rukave od kaputa, a u nogavice od gaća uvirati ruke, što jadnici nisu nikad vidili odiće.

Postole stadoše glogjati zubima od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo ih donit hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše megju nje sirova mršava mesa koje su divljaci razdirtali kao gladni vukovi. Sutradan trgovci one jedne čeljadi dadoše ih lipo isprati i obići pa su ih prodavali mušterijama isto ko što se tamo kod vas pazari blago.

Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestrom za bratom i tako dalje. Molim vas dajte ovo tiskat u dični Pučki list, jer znam da neće biti mrsko dalmatinskim težacima”, napisao je Nikola Bandić.

“Europljani su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca. Lovili su ih, ubijali i prodavali znanstvenicima za antropološko istraživanje, ali i kao roblje”, objasnila je Branka Bezić Filipović i dodala: “Njihov dolazak za Yagane je značio početak kraja. U polarnim uvjetima Ognjene zemlje, namazani kitovom mašću, bez odjeće i obuće, znali su kako preživjeti. U moru, čija temperatura nije prelazila devet Celzijevih stupnjeva, žene su ronile u potrazi za hranom. Muškarci su osiguravali jelo bijelom čovjeku koji je sa sobom donio alkohol, bolest i svoje nove bogove, čemu se Indijanci nisu uspjeli oduprijeti”.

Prijateljstvo Hrvata i Indijanaca

Predstavljanje knjige bilo je popraćeno sa stotinu fotografija Indijanaca iz Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pokazano je i koplje koje je pripadalo Rosinom suprugu, poglavici Joseu Miličiću.

U Split ga je donio Thomas Čakalović, čileanski entomolog hrvatskog podrijetla. Njegov otac Frano, rodom iz Ložišća na Braču, inače vlasnik rudnika ugljena na Ognjenoj zemlji, osobno ga je dobio od samog Miličića.

Čakalović nije bio jedini koji je prijateljevao s Indijancima. Kao i u svaku drugu, Hrvati su se dobro uklopili i u čileansku sredinu. Poštujući domoroce s kojima su zasnivali obitelji, u novu domovinu prenijeli su običaje i navike predaka.

O tome svjedoče i hrvatska groblja diljem Čilea koja izgledom podsjećaju na bračka…

“Iako su pisma iz Južne Amerike do Europe putovala mjesecima, a poštarina je u to vrijeme bila gotovo jednaka cijeni zlata, Hrvati su umjesto o sebi, obitelj i rodbinu u domovini izvještavali o stradanju Indijanaca. Itekako svjesni vlastite nemoći pri sprječavanju naprasnog gašenja civilizacije stare više tisuća godina, smatrali su svojom dužnošću da o tome barem obavijeste svijet”, zaključila je Bezić Filipović.

Ana Kaštelan, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Patricia Štambuk #pleme Yagan s Ognjene zemlje #Rosa Yagan Miličić