Njegov pepeo prosut je u Atlantski ocean: ‘Lijepo stopalo Božji je dar. S talentom se morate roditi, a sve ostalo je rad’

Frane Jelinčić pripada vrlo dobrom muškom ansamblu Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu s kraja 1940-ih, sastavljenom od domaćih plesača, što se poslije više nikada neće ponoviti.

Rođen je 5. srpnja 1922. u Tisnu, a podrijetlom je iz Postira na otoku Braču. U Dubrovniku je 1943. završio Učiteljsku školu. Baletu su ga privukle balerine koje je kriomice promatrao s prijateljem. Pitali su ga ne bi li i sam htio postati plesačem? I postao je.

Učenik Ane Roje, Oskara Harmoša, Marije Zibine i Margarete Froman, plesati je počeo 1944. u Splitu, a sljedeće godine postao je član Zagrebačkog baleta. Nakon samo godinu dana učenja kod Ane Roje postao je njezin partner na pozornici, u drugom činu Labuđeg jezera, a već 1950. plesao je s njom Princa u Trnoružici. Tumačio je i glavne uloge u baletima Šeherezada, Bahčisarajska fontana, Bolero i Petruška. Uz njega je bila zlatna generacija plesača kao što su Lhotka, Harmoš, Šparemblek, Podkovac, Zubčić, Poje, Reljić, braća Sertić, Sulić, Bezjak, Poljaković… Većina njih otisnula se u inozemstvo i ostvarila respektabilne karijere.

Godine 1949. dobio je Republičku nagradu za ulogu Mercuzija u Romeu i Juliji. Poslije tri godine otišao je na usavršavanje u Baletnu školu Nikolaja Legata u Londonu. Nakon tog usavršavanja Frane Jelinčić ostao je u inozemstvu i plesao u trupama Mone Inglesby i Janine Charrat. U Parizu je nastupao čak i u Moulin Rougeu kako bi „zaradio novac i kupio auto‟.

Od 1956. najviše je djelovao u SAD-u. Svoju posljednju baletnu ulogu, Princa u Labuđem jezeru, plesao je u Philadelphiji, u dobi od 50 godina. Kao baletni majstor i pedagog surađivao je s mnogobrojnim inozemnim baletnim ansamblima u Engleskoj, Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj te diljem SAD-a, u New Yorku, Pittsburghu, Loganu (Utah), San Franciscu, Newarku… Baletnu pedagogiju jednostavno je opisao: „Lijepo stopalo Božji je dar. S talentom se morate roditi, a sve ostalo je rad. No, balet traži i inteligenciju kako biste sve dobro shvatili”.

U dugom razdoblju izbivanja iz domovine povremeno je gostovao u Zagrebu, djelujući kao plesač, baletni majstor i koreograf u kazalištu i na televiziji. Od 1970. do 1972. bio je ravnatelj Baleta HNK gdje je kao koreograf postavio na scenu Trnoružicu i Suitu Rajmonda, kasnije i Orašara. Od velikih baleta koreografirao je i Giselle, Labuđe jezero, Coppeliju, Romea i Juliju te mnoge suvremene i kraće televizijske balete.

U suradnji s Borisom Ulrichom i Zlatkom Bourekom kreirao je balet Multiple Vision. Jednu sezonu surađivao je sa Zagrebačkom televizijom, u emisiji TV-magazin Antona Martija. Surađivao je s američkim televizijskim kućama PBS-om (Public Broadcasting System) u Pittsburghu i CBS-om (Columbia Broadcasting System). Bio je baletni majstor Baleta Hamburške državne opere i London Festival Balleta te ravnatelj The Pittsburgh Ballet Theatrea.

Suprugu, američku balerinu Dagmar Kessler-Jelinčić, upoznao je u Philadelphiji, bila mu je studentica. Vjenčali su se 1968. u Londonu. S kćeri Kirom živjeli su četvrt stoljeća u Virginiji, u Radfordu. Niz godina bio je profesor baleta na tamošnjem Sveučilištu, na College of Visual & Performing Arts, gdje je dobio status Faculty Emeritus i gdje je, u njegovu čast, osnovana školarina The Frano Jelincic Memorial Scholarship. Iz Radforda se preselio potkraj života na istočnu obalu SAD-a, u North Wildwood u New Jerseyu. Ondje mu je pepeo prosut u Atlantski ocean ispred njegove kuće, kada je umro, 14. listopada 2005. godine.

Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #balet HNK #Frane Jelinčić #Hrvati u Americi