Hrvati koji su mijenjali Ameriku! Vladali su Havajima, dokazali da Kalifornija nije otok, razvili New Orleans, putovali s Kolumbom…

U svojoj posljednjoj knjizi “Nacija emigranata”, američki predsjednik John F. Kennedy rekao je: “Više od 42 milijuna emigranata došlo je na američke obale od početka opstojanja povijesti naše narodnosti. Zašto su došli ovamo i što su radili nakon svog dolaska, to čini povijest Amerike”.

Među ovih 42 i više milijuna koji su stvarali Ameriku kroz nekoliko stoljeća do danas, velika zasluge idu i nama Hrvatima. Uistinu možemo biti ponosni na sebe, svoje očeve, djedove i pradjedove, koji su – uz ne male žrtve – doprinijeli ogromne obole razvitku ove velike zemlje, obole u većini slučajeva neznane, nepriznate i necijenjene, a široj javnosti možda i sasvim nepoznate. Ali činjenice i pisana svjedočanstva su tu i ne može ih nitko izbrisati ni zanijekati.

Velika zasluga za dokaz i objelodanjenje tih činjenica ide mnogim hrvatskim piscima, povjesničarima i novinarima, koji nisu žalili truda ni mukotrpnog rada da u svojim djelima na tom polju daju Hrvatima zasluženo priznanje za njihova postignuća u novoj domovini Americi.

Među takve pripada i naš vrijedan, plodan pisac, pjesnik, esejist i povjesničar dr. Jure Prpić, profesor povijesti i slavistike na John Carroll sveučilištu u Clevelandu. U svojim opsežnim djelima: “The Croatian Immigrants in America” od 500 stranica te “South Slavic Immigration in America” od 300 stranica, na kojima je autor radio skoro punih deset godina, a pisanima na engleskom jeziku, baš zato da američkog čitatelja upozna sa zaslugama hrvatskih useljenika, on nas vodi kroz više od 400 godina američke povijesti, u kojoj su Hrvati igrali veliku i zaslužnu ulogu.

Poznati američki pisac slovenskog porijekla Louis Adamič – navodi Jure Prpić – ide čak tako daleko u svojim tvrdnjama govoreći da su Hrvati dolazili u Ameriku još iz doba Dubrovačke republike, pa čak vjeruje i to, da je među Kolumbovom posadom “skoro posve sigurno” bilo i Dubrovčana koji su bili poznati moreplovci. Vjeruje čak i to, da su dubrovački brodovi po svoj prilici dolazili u Ameriku čak i prije Kolumba.

Dubrovačka patricijska republika sa svojim demokratskim načelima zakonom je ukinula ropstvo još 1416., a dubrovački brodovlasnici žrtvovali su ogromne novčane dobitke, odbijajući da svojim brodovima prevažaju crnačko robije iz Afrike u američke kolonije.

Govoreći o prvim hrvatskim useljenicima, u Dalmaciji se često spominje legenda – koju čak usvaja Adamič i neki drugi američki pisci – da ime Croatan Indijanaca potječe od hrvatskih brodolomaca u 16. stoljeću, koje su negdje oko današnje Sjeverne Karoline prigrlili tamošnji Indijanci i čak usvojili njihovo ime Croat ili Croatan, što je latinska verzija imena Hrvat. Iako se ovo ne može uzeti kao povijesna činjenica, svakako, mnogi povjesničari toga doba nisu našli odgovora na pitanje kako su se među Croatan Indijancima našla djeca s finom mekanom crvenkastom ili kestenjavom kosom, i s niti malo indijanskim crtama lica.

Predaleko bi nas odvelo kada bi u detalje nabrajali uspjehe i postignuća Hrvata u Americi, jer u indeksu Prpićeve knjige navedeno je preko 400 pojedinačnih imena prominentnih Hrvata, kao i udruženja, novina i publikacija, koji su imali veliko značenje u javnom životu Amerike.

Vjerujte, srca će vam biti ispunjena ponosom i radošću, a i žalošću kada čitate o njihovim uspjesima, teškoćama, teškim žrtvama i odricanjima, a mnogo puta i o njihovim teškim i žalosnim sudbinama. Naime za neke Amerika je bila “obećana zemlja”, a oni nesretnici, kojima sudbina nije bila sklona i koji su u tisućama bježali iz Hrvatske da nađu bolji i sigurniji život u Americi, završili su jadno kao žrtve prirodnih, ratnih ili industrijskih i rudarskih nesreća. U strašnoj hurikanskoj oluji 1893. u New Orleansu poginulo je preko dvije tisuće ljudi – lovaca na oštrige. Među njima je bilo oko 200 Hrvata; a da ne spominjemo nebrojene ostale nesreće u kojima su pogibali. Zato se mnogi povjesničari slažu u činjenicama da je život novijeg emigranta bio mnogo lakši od onoga starijih, često nepismenih useljenika iz prošlih stoljeća, ali zato im je stari useljenik svojim patnjama i teškoćama utro put u bolji i sređeniji život u ovoj zemlji.

Govoreći o uspjesima Hrvata, vjerojatno mnogima nije poznato, da je prvi misionar iz Hrvatske došao u Ameriku već godine 1680., i to isusovac i plemenitaš Ivan Ratkaj, sin grofa Ratkaja, rođen u dvorcu Veliki Tabor u Hrvatskom Zagorju.

Hrabro i neustrašivo kretao se među neprijateljskim indijanskim plemenima, otvarao misije i podučavao Indijance, svladavši jezik Tarahumara plemena. O tome je slao svom provincijalu u Beč opširne izvještaje, koji se sada nalaze u jezuitskom arhivu u Rimu. No nije nažalost bio dugog vijeka. Nasilna smrt zadesila ga je tri godine kasnije. Otrovali su ga Indijanci, jer im je branio orgije pijančevanja. Nekoliko američkih povjesničara uključivši H. E. Boltona i P. M. Dunne smatraju Ratkajevo djelo veoma značajnim i nadasve korisnim, tvrdeći da bi bez njegovih misija u Tarahumari (današnji Novi Meksiko), Pimerii, Sonori i Baja Kaliforniji razvitak Kalifornije i ostalih susjednih država daleko zaostao u svom napretku.

Pola stoljeća kasnije, 1730. godine dolazi također u Vera Cruz u Meksiku svećenik Ferdinand Konščak, rođen u Varaždinu 1703. Velike su njegove zasluge za meksički narod, kojemu je kao stručnjak, inženjer i matematičar iz elitnog reda isusovaca gradio ceste, nasipe i rudnike. Ali najveća zasluga i priznanje daje mu se kao znanstveniku geografičaru, jer je konačno znanstveno i činjenično dokazao prijašnju teoriju da južna Kalifornija nije otok – kako se prije smatralo – nego poluotok, što je omogućilo da se sada putuje na sjever do američke Kalifornije i dalje na zapad. Povjesničar H. H. Bancroft naziva Konščakovo (Consag, Konzag, Gonzago – kako su ga tamo nazivali) djelo najznačajnijim događajem iz toga perioda. Da dokaže svoju tvrdnju, poduzeo je mučan i opasan put iz kalifornijskog zaljeva do rijeke Kolorado, o čemu je nacrtao preciznu geografsku kartu, koja je s njegovim dnevnikom poslana na kraljevski dvor u Madrid. Karta je također bila reproducirana, raspačana i priznata po cijeloj Kaliforniji.

Veoma zaslužan bio je i svećenik Josip Kundek iz Ivanića kraj Zagreba, koji je već tamo bio poznat kao pjesnik i pisac, a došao je u Indianu 1838. kada mu je bilo tek 29 godina. Bio je veoma zaslužan za emigrante te je pomogao njih više od 7000 da nađu dom u novoj sredini. Osnivao je nove gradove i naseobine, često putujući po tisuće milja na konju. Podlegao je prenapornom radu i bolesti i umro nepunih 20 godina kasnije. Ali njegov grad Jasper u Indiani nije ga zaboravio. Veliki kip oca Kundeka podignut je kraj crkve sv. Josipa, a jedna od glavnih ulica mjesta imenovana je po njemu.

Mnogi Dalmatinci naselili su se od 1815. do 1870. u New Orleansu i Louisiani kao mornari, kapetani brodova, ribari i trgovci. Neki su se obogatili i postali vlasnici plantaža, čije se ime još i danas spominje.

“Otac” lova na oštrige – nove, do tada nepoznate grane industrije u Americi, bio je neki poduzetni Dubrovčanin, koji je osnovao veoma uspješnu tvrtku bliza New Orleansa, koja je djelovalo sve do Mississippija. Nazvali su ga “Mala Dalmacija”. Godine 1860. već je tamo bilo oko 600 Dalmatinaca koji su teškim radom postigli velike uspjehe kao gostioničari, zanatlije, vlasnici barova i kavana, trgovaca oštriga na veliko i raznih drugih. Uoči Građanskog rata bilo je već oko 3000 Hrvata na jugu u Louisiani, Alabami i Mississippiju. Nekoliko stotina od njih služili su i u ratu Konfederacije protiv sjeverne Unije kao mornari i kapetani. Računa se da je najmanje 20 posto od njih dalo svoje živote u tom ratu. Tako su Hrvati ginuli i za ovu zemlju.

Među tim vojskama hrvatskih useljenika, koji su se slijegali na američko tlo, bilo je mnogih koji su postigli blistave karijere. Tako je John Owen Dominis (Gospodnetić) iz patricijske obitelji s otoka Raba, koja je svijetu dala biskupe, znanstvenike i pomorske kapetane, s ocem i majkom došao čak do Havaja. Visoko školovan u San Franciscu, domogao se do najvećih časti te polinezijske zemlje. Služio je kao guverner otoka Oahu, a uz to je bio savjetnik i tajnik havajskih kraljeva, te general i glavni zapovjednik kraljevskih oružanih snaga. Kao takav osvojio je srce i ruku kraljevske princeze Lydie Kamekaha Kapakea koju je oženio 1863. Kada je 1891. umro kralj Kalahau, na prijestolju ga je naslijedila njegova sestra – žena Dominisova – koja je vladala kao kraljica Liliuokalani (kraljica Lil), uz koju je Dominis suvladao kao princ Konsort.

Hrvati koji su se već domogli položaja nisu napustili svoje novodošle zemljake. Dr. Vincent Gelcich, liječnik s otoka Hvara, djelovao je kao liječnik i kirurg još za vrijeme Građanskog rata u činu pukovnika Unije. Mnogo se brinuo za svoje sunarodnjake koji su većinom bili obični, neškolovani ljudi, mnogi i nepismeni. Za njih je dr. Gelcich osnovao “The Slavonic lllyrian Mutual Benevolent Society”. To je bila prva hrvatsko – južno-slavenska bratska zajednica. Svrha joj je bila pomoći hrvatskim mornarima koji su bez doma, novca i sredstava lutali zemljom. Plaćala je za njih troškove bolnice, a u slučaju smrti i pogrebe.

Mira Jazbec, Danica 1983.

Ključne riječi #Croatan #Hrvati u Americi #Jure Prpić