Eugenio Mimica Barassi
FOTO: Hrvatska matica iseljenika
U Santiagu je 27. ožujka 2021. preminuo Eugenio Mimica Barassi. Veliki čovjek i veliki književnik, akademik kojim se jednako trebaju ponositi i Čile i Hrvatska, snažna spona između tih dviju zemalja. Rođen je u Punta Arenasu 4. studenog 1949. godine. Otac mu je bio iz mjesta Mimice, a majka Talijanka.
Kod argentinskih Hrvata uobičajene su izjave kako im srce podjednako kuca za dvije domovine. Takvo stajalište očekivao sam i od Carmen Vrljičak, poznate novinarke i spisateljice iz Buenos Airesa. No, iznenadila me svojim čvrstim stajalištem… “Na pitanje što sam po nacionalnosti još sam u osnovnoj školi izjavljivala da nisam Argentinka već Hrvatica. Moji prijatelji dotad […]
Bio je nositelj niza visokih priznanja. Predsjedavao je ogrankom Društva čileanskih književnika u Magallanesu te bio redoviti član Čileanske akademije za jezik.
Upoznala sam ga davne 1995. godine u Punta Arenasu gdje je tada živio. Ponovno smo se susreli u studenom 2019. kada je s Vesnom Z. Mimicom i Guillermom Mimicom došao u Hrvatsku na predstavljanje hrvatskog izdanja njihove knjige „Troje iz plemena“, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita. Ono prvo i posebno dirljivo, koje je održano u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ja sam vodila. Kao i puno puta do tada, ponovno sam bila u ulozi poveznice između potomaka Hrvata koji su u otišli Čile u potrazi za boljim životom i u toj zemlji stvorili svoj dom, i zemlje njihova podrijetla. Mislim da su se ovo troje književnika, bez obzira na to što ne znaju hrvatski jezik, u Hrvatskoj osjećali kao kod kuće jer nisu izgubili svijest o svome podrijetlu.
Eugenio je i prije dolazio u Hrvatsku, osobito u Mimice, ali tadašnja turneja bila je nekako drukčija – sve je bilo puno emotivnije. Troje čileanskih književnika hrvatskih korijena u Mimicama su postavili ploču na kojoj piše: „U spomen i čast našim precima koji su napustili ovo mjesto odlazeći u daleki svijet. Mi, potomci hrabrih i ponosnih Mimičana, rođenih u dalekoj Ognjenoj zemlji, ovime odajemo počast i zahvalnost hrvatskoj dijaspori“, Eugenio Mimica, Vesna Z. Mimica i Guillermo Mimica.
Radnja priča Eugenija Mimice Barrasija često se događa u njegovu rodnome gradu i na Ognjenoj zemlji. Iz njih čitatelj može spoznati u kakvim su teškim uvjetima živjeli oni koji su otišli s toploga otoka Brača i iz drugih hrvatskih mjesta da bi sebi i svojoj djeci osigurali budućnost. Taj uistinu veliki majstor kratke priče piše o sudbinama tragača za zlatom, seljaka i doseljenika na Ognjenu zemlju i u Magallanes, opisuje život ljudi na tome surovome području, mukotrpan rad, samoću, velike udaljenosti, okrutnu klimu. Zanima ga i sudbina čovjeka u suvremenome svijetu.
Mato Šimunović živio je u svom rodnom Vrgorcu u Dalmaciji, kamo se vratio nakon maratonskog lutanja po svijetu. A da je ono doista bilo maratonsko najbolje svjedoči njegov dnevnik koji potvrđuje da je punih 19 godina putovao oko globusa i da je u tom vremenu posjetio 70 zemalja i prevalio čak 360 tisuća kilometara. Mato […]
Posebno treba istaknuti priče u kojima rabi fantastične elemente koji potiču napetost i dinamiku u pripovijedanju. Jedna od njih je i ona naslovljena Hvala, Salazare koja govori o teškoćama koje zadese ljude na krajnjem jugu Čilea kada se razbole ili za vremenskih nepogoda jer su odvojeni od ostatka zemlje. Mimica Barassi također rado piše o likovima iz zemlje svojih predaka: primjerice, priča Berislav govori o Hrvatu koji nije „na otok stigao poput većine, da postane rudar zlata na nekome planinskom lancu ili uzgajivač ovaca na žućkastoj i pustoj nizini“. (Obje ove priče su iz zbirke „Troje iz plemena“.)
Neka od njegovih djela su: Comarca Fuegina (Okrug Ognjene Zemlje), Una dama para Juan (Jedna dama za Juana), Los Cuatros duenos (Četiri gospodara, Naklada Bošković, 2006.), Quién es quién en las Letras Chilenas? (Tko je tko u čileanskoj književnosti), Travesías sobre la cordillera Darwin (Prijelaz preko planine Darwin), El paseo de jueves (Šetnja četvrtkom), Asedio (Opsada), Cinco tardes anteriores a una novela (Pet poslijepodneva što prethode jednome romanu), Pasaje gratis (Besplatna karta), Un adiós al descontento (Zbogom nezadovoljstvu), Enclave para discolados (Enklava za premještene), Agenda de efermerides Magallanicos (Dnevnik iz Magallanesa), Tierra del Fuego, en días de viento ausente (Ognjena Zemlja za dana kad vjetar izostane). Napisao je i zbirku pjesama pod naslovom Magallanes: Poesias congeladas (Magallanes: zaleđene pjesme).
Posljednju poruku od Eugenija Mimice Barassija primila sam, kao i neki drugi njegovi prijatelji i znanci iz Hrvatske, nekoliko dana prije njegove smrti. Obavještavao nas je da će Universidad de Magallanes ponovno objaviti knjigu Un adios al descontento (Zbogom nezadovoljstvu).
O posljednjem oproštaju s Eugenijem, tim profinjenim i šutljivim čovjekom, u listu La Prensa Austral od 31. ožujka 2021. pisao je njegov „brat“ Guillermo Mimica koji ga je poznavao gotovo cijeli život. U tekstu navodi da su na ispraćaju ovoga književnog velikana, zbog posebnih okolnosti izazvanih pandemijom, bili samo njegova supruga, djeca, unuci, šest bliskih prijatelja i on koji mu je u ime svih nas koji smo ga poznavali i cijenili rekao posljednje zbogom. Naš je Eugenio otišao u vječnost kako je i živio: skromno, promišljeno, smireno i tiho.
Milenko Viličić Karninčić, zastupnik u čileanskom parlamentu, sunarodnjak i prijatelj Hrvatske, preminuo je u Santiagu 6. srpnja 1993. godine, a sahranjen je u Punta Arenasu, gradu u kojem živi oko 40 tisuća hrvatskih potomaka, gradu kojem je Republika Hrvatska u srpnju 1990. uputila humanitarnu pomoć nakon vremenskih nepogoda. Bio je zastupnik za svoj rodni grad […]
Dragi prijatelju s ledenoga čileanskog juga, koji grije toplina duša njegovih stanovnika, uživaj u vječnosti slušajući huk vjetrova s Ognjene zemlje koju si toliko volio!
Željka Lovrenčić, Hrvatska matica iseljenika
