Čežnja za domovinom vratila ga je iz Amerike, no brzo je osjetio nepravdu

Dana 30. prosinca 1950. preminuo je hrvatski rodoljub Nikola Šulentić koji je svojim radom, djelotvornom ljubavi prema bližnjemu, čestitim kršćanskim životom i uspjesima dulje vremena prednjačio među američkim Hrvatima.

Nesebično je ljubio svoj narod, radio za njegovu bolju budućnost i uvijek ostao vjeran vjerskim i narodnim svetinjama. Dok su brojni hrvatski sinovi u svijetu postigli lijep položaj ili imetak, ipak su vrlo rijetki od njih, koji su kao Nikola žrtvovali svoje vrijeme, novac, duševne i tjelesne sposobnosti, da olakšaju svome narodu njegovo teško breme.

Dok su mnogi od njih upotrijebili svoje sposobnosti, novac i veze u radu protiv najboljih interesa svoga naroda, neki od njih pače i zanijekali hrvatsko ime, Nikola je uza sve zapreke i poteškoće dizao glas za obranu pogaženih prava hrvatskog naroda i svugdje s ponosom isticao svoju hrvatsku narodnost. On je ljubio Hrvatsku sinovskom odanošću i svoj život dizao hrvatski stijeg čist i neokaljan. Teško da je ijedan hrvatski sin u Sjedinjenim Američkim Državama pridonio toliko osobnih žrtava na oltar hrvatske slobode koliko pokojni Nikola. Hrvatska stvar u Americi i hrvatska borba za samostalnošću izgubila je njegovom smrću svoga prvoborca.

Životna staza Nikole Šulentića nije bila ni laka ni ružičasta. Rodio se 1889. od čestite hrvatske obitelji u Sv. Roku, kotaru gračačkom – u mučeničkom, ali ponosnom kraju, koji je Hrvatskoj dao toliko rodoljuba, junaka i mučenika. Još u mladim danima upio je u srce ljubav prema Bogu i Hrvatskoj. Ova ljubav nije se nikad ohladila u njegovu srcu, nego je poput baklje sve više i jače plamsala.

Još u mladenačkim danima ostavio je očinski prag i domovinu, jer u njoj nije bilo ni pravde ni slobode. Pošao je u daleku Ameriku, kamo su u to vrijeme odlazile tisuće Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina. Bez životnog iskustva i tjelesne sposobnosti došao je u okolicu velegrada Chicaga. Tu je tek doznao, da je još samo veliko dijete. U duši je osjetio prazninu i u srcu bol za roditeljskim domom i rodnim zavičajem. Čežnja za domovinom vratila ga je kući. Osim tople roditeljske ljubavi ne nađe na povratku u domovinu ništa drugo, što ljudski život čini sretnim i zadovoljnim. Slobode je bivalo danomice sve manje. Na svakom koraku vidio je zapostavljanje i nepravdu. To ga je boljelo i vrijeđalo njegov narodni ponos. Kada je vidio da tomu nema lijeka, odluči opet poći u Ameriku, ali ovaj put s drukčijim iskustvom i osjećajima.

Nakon drugog dolaska u Ameriku nastanio se u Chicagu, gdje je dulje vremena radio u raznim gradovima. Napokon je odlučio poći sa svojim mlađim bratom Petrom u grad Waterloo u državu Iowa, gdje se nalazilo nekoliko njihovih sumještana iz Lovinca. Tamo njih dvojica otvoriše zajedničku trgovinu namirnica i osnovaše svoje domove. Nakon što je radom i štednjom stekao nešto novca, Nikola je kupio tvornicu za izrađivanje željeznih kutija za alat.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njegova tvrtka radila je punom parom. Tada se osjetila velika potreba za proširenjem radnih prostorija. Tri godina nakon rata otvorio je novu modernu tvornicu, u kojoj je radilo oko 200 radnika. U planu je predvidio izgradnju radničkih stanova i škole za radničku djecu odmah do tvornice. Njegovih šestorica sinova radili su sve poslove s radnicima, dok se nisu potanko upoznali sa svakom vrstom posla i vrijednošću rada. Kod njega su našli zaposlenje i neki od poslijeratnih hrvatskih doseljenika.

Svojim radom, poduzetnošću i uspjehom Nikola Šulentić živi je dokaz hrvatske stvaralačke sposobnosti. Njegovi uspjesi u privrednom životu bili su mu samo prigoda da može učiniti što više dobra za svoga bližnjega. Njegova ljubav za vjeru i domovinu nije se sastojala samo od praznih riječi. On je bio katolik i Hrvat na djelu. Ni najzagriženiji protivnici nisu mu mogli zanijekati, da nije ljubio iskreno i odano svoju vjeru i svoj narod.

Rodoljublje je vrlina. Ono je plemenita kršćanska krepost. Njega je sami Stvoritelj usadio u ljudsku narav. Kao što se mnogi ogluše glasa Božjem u svojoj duši, tako se iznevjere i rodoljubnoj dužnosti i s rodoljubljem samo trguju.

Za vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića osnivaju hrvatski rodoljubi u Americi organizaciju “Hrvatski domobran”. Nikola Šulentić izabran je za starješinu te je tu čast časno obnašao sve do kraja djelovanja ove organizacije. Neumorno je obilazio hrvatska naselja diljem Amerike osnivajući ogranke domobrana, držeći skupštine, oživljujući uspavanu hrvatsku svijest, bodreći malodušne, sokoleći poletne i pozivajući sve na okup i ostvarenje stoljetnih hrvatskih težnja: samostalne države Hrvatske.

Hrvatski katolički glasnik, 1961.

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Nikola Šulentić #život u Chicagu