Životna priča Dušana Žanka, domoljuba koji je spektakularno pobjegao iz tamnice u Rimu i kojeg je odlikovao predsjednik Venezuele

U Caracasu, glavnom gradu Venezuele, preminuo je 23. siječnja 1980. istaknuti hrvatski javni radnik, žarki rodoljub i vlastelin duha profesor Dušan Žanko. Podvrgnuo se teškoj operaciji i od tada se nije više potpuno niti oporavio. Posljednja tri tjedna života proveo je u klinici Sanatrix u Caracasu, gdje je nekoliko minuta iza ponoći u srijedu ispustio svoju plemenitu dušu. Njegova smrt rastužila je mnogobrojne prijatelje, znance i suradnike diljem svijeta.

Njegovo mrtvo tijelo bilo je istoga dana nakon smrti izloženo u kapelici Valles, kamo su dolazili njegovi mnogobrojni prijatelji, znanci i rodbina, da mu iskažu posljednju počast i pomole se za njegovu dušu. U istoj kapelici služio je svetu misu za pokoj njegove duše O. Fra Marijan Marijančić, hrvatski misionar u župi Santa Lucia u unutrašnjosti zemlje. Iz te kapelice nakon mise krenula je povorka automobila do groblja del Este La Guairita, gdje se od pokojnika oprostio inženjer Ivo Kisić, a zatim je mrtvo tijelo predano majci zemlji.

O njegovu životu i radu “Vjesnik” Hrvata Venezuele u svom broju 83-84 za siječanj i ožujak 1980. donosi sljedeće…

Prof. Dušan Žanko rodio se 10. studenog 1904. u Sinju u južnoj Hrvatskoj od oca Nikole Žanka iz Sinja i majke Amalije rod. Petrić iz Trogira. Srednju školu pohađao je prvo u gimnaziji otaca franjevaca u Sinju, a zatim na Širokom Brijegu u Hercegovini. Prelazi zatim u Zagreb gdje studira na Hrvatskom sveučilištu, završava Filozofski fakultet i od 1928. do rata predaje na nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu opću povijest i povijest umjetnosti.

Već u mladosti sudjeluje u radu Saveza hrvatskih orlova te dolazi na vodeće mjesto Velikog križarskog bratstva surađujući s pok. dr. Ivanom Merzom, pok. dr. Ivom Protulipcom. pok. dr. Avelinom Ćepulićem, pok. Maricom Stanković…

Sklopio je brak 1932. s prof. Zdenkom Latković iz Daruvara i imali su četvero djece: Ivicu, Maricu, Anicu i Antonija. U predratno doba sudjeluje u hrv. nacionalističkim gibanjima katoličke orijentacije, surađuje u časopisu Hrvatska smotra kao kazališni i književni kritičar i esejist, te je kratko vrijeme i Smotrin urednik. Surađuje također u drugim publikacijama većinom kat. smjera (Nedjelja, Franjevački vjesnik, Katolički tjednik, Život, Križ, Novo doba, Hrv. narod…).

Objavio je i tri knjige, među njima Antologiju hrv. marijanske lirike. Bio je veliki poklonik francuske kulture i književnosti i prevodio je s francuskog. U predratno doba nastala su i njegova trajna prijateljstva s fra Martinom Soptom, prof. Filipom Lukasom, don Franom Bulićem, dr. Vinkom Kriškovićem, dr. Matom Ujevićem, Petrom Grgečom, dr. Stjepanom Zimmermanom, dr. Milom Budakom, prof. Ivanom Oršanićem, o. Ivanom Kozeljem i drugima.

Za vrijeme rata 1941. – 1943. obnašao je dužnost intendanta Hrvatskog narodnog kazališta i za to vrijeme kazališni život se podigao do zavidne visine (usprkos prešućivanju tih činjenica u sadašnjim službenim prikazima naše kazališne prošlosti), te tada hrvatska opera gostuje uspješno u Rimu, Firenzi, Veneciji i Beču.

U to doba zauzima se za one kazališne namještenike i umjetnike koji su iz bilo kojih razloga bili progonjeni. Putuje zatim kao izvanredni hrvatski diplomatski predstavnik u Francusku i tu ostaje do pred sam kraj rata. Izbjegavši nakon rata u Italiju, biva biran za predsjednika logora hrv. izbjeglica u Fermu, koji je slovio kod Saveznika kao jedan od najbolje organiziranih izbjegličkih logora u Italiji. Zbog toga je na zahtjev jugoslavenskih vlasti zatvoren, izbavivši se spektakularnim bijegom iz tamnice “Regina Klena” u Rimu. Iz Italije odlazi u Argentinu gdje radi u isusovačkom Colegio Maximo u San Miguelu kao knjižničar, studira filozofiju povijesti i surađuje s poznatim argentinskim kat. filozofom o. Ismael Quilesom D.I. organiziravši 1952. “Internacionalnu bibliografsku izložbu filozofije 20. stoljeća” i radeći na predavanjima filozofske tematike.

Iz Argentine prelazi 1954. u Caracas u Venezueli na upravo osnovano kat. sveučilište Andres Bello gdje radi na organiziranju knjižnice, a potom prelazi u privatnu službu. U Venezueli se iste godine sastaje s obitelji kojoj su konačno nakon skoro deset godina jugoslavenske vlasti dopustile izaći iz Hrvatske, osim najstarijem sinu Ivici. Kratko nakon sastanka s obitelji doživio je težak udarac doznavši za smrt sina Ivice u Zagrebu.

Godine 1961. profesor asistent je na Agronomskom fakultetu u Maracaju, Odsjeku za gospodarsku ekonomiju i društvene znanosti Centralnog sveučilišta Venezuele te predaje predmete bibliografske dokumentacije i tehničke komunikacije i redakcije. Bavi se uz predavanja bibliografskim istraživanjima na polju tropske agronomije te je autor dvaju iscrpnih djela s tog područja. Istovremeno napreduje na profesorskoj ljestvici do najvišeg ranga titularnog profesora katedre.

U 1961. kći Anica mu se udaje za ing. dr. Zdravka Sančevića, 1962. kći Marica za dr. Ivana Groba, a 1965. sin Antonio završava medicinu i poslije specijalizaciju u Londonu. Dobiva zatim sljedećih godina četiri unuka i četiri unučice. U 1976. zadesi ga drugi veliki udarac u obitelji izgubivši kći Maricu.

U emigraciji je suradnik Hrvatske revije, Studia Croatica, Novog života, Republike Hrvatske, našeg Vjesnika, Danice i drugih hrvatskih emigrantskih publikacija, a dominantne teme su mu istaknute hrvatske osobnosti i njihova povijesna, književna i filozofska djela. U rukopisu je ostavio knjigu “Svjedoci”. U Venezueli je bio jedno vrijeme predsjednik starog Društva Hrvata, suosnivač i član do smrti Hrvatskog odbora za Venezuelu, član do smrti našeg Centra i naš česti predavač, i član Mjesnog Odbora HNV-a “Pro libertate croatica” u Caracasu. Predsjednik Venezuele ga je odlikovao 1978. za zasluge Redom Francisco de Miranda drugog stupnja.

U emigraciji se razvijalo dalje njegovo prijateljstvo i suradnja s prof. Vinkom Nikolićem, pok. o. dr. fra Dominikom Mandićem, pok. o. dr. fra Karlom Balićem, pok. o. Stjepanom Sakačem, skupinom oko Novog života iz Grottaferrate, pok. prof. Ivanom Oršanićem, skupinom oko Studia Croatica i mnogim drugim. U starom svijetu poznavao je i imao dodira s talijanskim književnikom Giovannijem Papinijem, francuskim književnikom Jacquesom Maritainom, bivšim predsjednikom Ekvadora J. M. Velascom Ibarrom, bivšim predsjednikom Venezuele Rafaelom Calderom…

U njegovu književnom radu dolaze do izražaja visoka osobna kultura, duboka ljubav za Hrvatskom, nada u slobodu svog naroda, duboka vjera i priznate pedagoške kvalitete. Njegovi članci, eseji i predavanja o književnim, filozofskim, estetskim i povijesnim temama karakteriziraju se širokom erudicijom i stilom naročite istančanosti. Njegova briga za budućnost, slobodu i državnost Hrvatske i za budućnost Crkve postavljale su te teme u središte razgovora u kojima je sudjelovao.

Već na samrtnoj postelji i pred samu smrt raspitivao se i silno želio pametna i sretna rješenja na 3. Saboru HNV-a. Na one najmlađe, svoje unuke, strpljivo i pažljivo je prenosio iskustva i vrijednosti svoga plodnog života.

U trenucima kad je trebao biti umirovljen i kada se spremao posveti književnog rada s hrvatskim temama, zadesila ga je smrt. Ostavio nas je duboko ožalošćene, jer smo ga izgubili iz naše sredine i jer nije dospio privesti kraju neke od svojih posljednjih želja. Počivao u miru i neka mu je laka tuđa zemlja!

Danica, 1980.

Ključne riječi #Dušan Žanko #Hrvati u Caracasu #Sinjani u dijaspori