Hrvati su Engleze zvali ‘žvakonjama’, jer su mnogi od njih žvakali duhan. A jednog su prozvali i ‘ludim komunjarom’

O Hrvatima u Saskatchewanu je pisano malo, ako izuzmemo djelo dr. A. Rasporicha, objavljeno 1982. pod naslovom “Za bolji život”. U toj je knjizi slika na naslovnoj stranici ovjekovječila dvije od prvih hrvatskih useljeničkih obitelji iz godine 1910. Te su dvije obitelji Tomljenovichi i Sekulichi s područja Kenastona.

U Saskatchewanu ima veoma malo hrvatskih žitelja. Prema popisu pučanstva iz 1991. bilo je 380 Hrvata u toj provinciji. To su najvjerojatnije oni koji su bili rođeni u Hrvatskoj i koji su vjerojatno emigrirali nakon Drugog svjetskog rata. Pisac ovih redaka smatra da ima još drugih 1500 osoba koje su iz miješanih brakova ili pak od hrvatskih roditelja, dijelom ili potpuno hrvatskog porijekla, a najviše ih živi na području Kenastona i smatraju se Kanađanima. Tako u svemu ima blizu 2000 ljudi u Saskatchewanu koji imaju djelomično ili potpuno hrvatsko porijeklo.

Prema popisu iz 1991. najviše Hrvata živi u Saskatoonu, gdje ih se sada nalazi oko 400. U Regini ima nekih 90 Hrvata, dok je drugih 150 razasuto kroz Saskatchewan, na području Kenastona, Leaska i mjesta zvano Avonlea.
Prvi doseljenici

Prvi su doseljenici iz Hrvatske u Saskatchewan bili George (Jure) i Katerina Dobrichan (Dobričan), koji su iz istočne Hrvatske došli u Reginu 1902. George je radio na zgradi Sudnice i godinu dana nakon dolaska stekao je stalno boravište u mjestu Avonlea, 50 km jugozapadno od Regine. Četiri druge hrvatske obitelji, također iz istočne Hrvatske, slijedile su za Dobričanom 1903. i nastanile se na području Avonlea. Bile su to obitelji Enich, Girbav i Petruic. Neki su od njih govorili hrvatski i rumunjski. U Kanadi su se uključili u “Adventiste sedmog dana” te u “Ujedinjenu crkvu”. Nisu nam poznate druge obitelji koje bi bile došle na područje Avonlea.

Godine 1903. jedna se hrvatska obitelj nastanila u mjestu Leask, 90 km sjeverno od Saskatoona. Prvi Hrvati u Leasku bili su John i Franka Sadler (Sedlar). Franka je rođena u Karlovcu i John u Ljubljani. Oni su živjeli u Sjedinjenim Državama Amerike nekoliko godina prije dolaska u Leask. Iduće godine, tj. 1904., trojica su braće Lucas (Lisac) došli iz Calumeta, država Michigan, u Leask, ali su se ponovno vratili u SAD godinu kasnije, nakon što je jedan od braće umro.

God. 1904. Hrvati su se počeli naseljavati u Bladworth, područje Kenastona, 90 km jugoistočno od Saskatoona. Nick Pavelich bio je prvi Hrvat sa stalnim boravkom u Kenastonu, ali tu se na svom zemljištu nije nastanio sve do 9. ožujka 1905., u isto vrijeme kad i njegov brat Joe. Te iste godine 1905. još su se sedmorica hrvatskih muškaraca i dvije žene pridružili Nicku i Joeu. Muškarci su došli iz SAD-a, a žene izravno iz Hrvatske. Ovi su došljaci bili dio velikog broja prvih useljenika koji su navalili u Saskatchewan da bi dobili povoljno imanje, ubrzo nakon što je željeznička pruga prošla tim područjem. Zanimljivo je pomišljati da se to događa kojih dvadesetak godina nakon što su se na ovom području borbe vodile u Rielovoj buni, godine 1885.

U području Kenastona naselilo se oko četrdeset ličkih obitelji desetak godina prije Prvog svjetskog rata i u samo vrijeme tog rata. Najveći broj najranijih useljenika bili su seljaci muškarci dvadesetgodišnjaci. Gotovo su svi došli s područja Lovinca, iz blizine Gospića. Kao zanimljivu činjenicu spomenimo da je sada Lovinac “grad fantom”, jer je “etnički očišćen” 24. rujna 1991. godine.

Mnogi su od ovih ranih useljenika najprije bili emigrirali u SAD. Nekoliko godina kasnije oni su slijedili druge Hrvate prema sjeveru u Saskatchewan, primamljeni velikim i povoljnim imanjima. Čim im je pošlo za rukom smjestiti se, često su samo nekoliko mjeseci kasnije, dovodili svoje obitelji, odnosno buduće žene, i to izravno iz Hrvatske. U nekoliko slučajeva doveli su “poštanske zaručnice”, tako da nikada nisu sreli svoje buduće supruge.

Djed pisca ovih redaka, Šimun Brkić, bio je deseti vlasnik imanja koji se naselio u Kenastonu, došavši tu iz SAD u ožujku 1906. Tri mjeseca nakon njegova dolaska žena mu i sin kojemu su bile tri godine došli su izravno iz Hrvatske. Drugih desetak – ili tako nešto – obitelji naselile su se u području Kenastona tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, tako da je u svemu bilo oko 50 obitelji koje su se naselile i ostale u ovom području.

Hrvatska obitelj Johna i Anne Rejc došla je u Leask 1906. iz rudnika bakra, izravno iz mjesta Calumet, država Michigan. Za njima je slijedilo još 14 hrvatskih obitelji iz Calumeta, godine 1910. U Leask su sve obitelji došle iz južne Slovenije? Primjeri imena ovih obitelji su: Boscovich, Dodich, Gerich, Kasun, Lasich, Musich, Stefanich i Verbonac. Prema popisu pučanstva u Leask nije kasnije dolazilo hrvatskih useljenika.

Vrijeme između dvaju ratova

U vrijeme između dvaju ratova mnogi su Hrvati preko jamaca dovedeni u Sasketchewan, ali kako su sva imanja bila pokupovana odnosno zbog teške gospodarske situacije 1930-ih godina, ovi su useljenici bili prisiljeni ići tamo gdje se moglo, na primjer u Albertu, na rudarska područja i na imanja oko Peace River. Zanimljiv došljak iz vremena tridesetih godina bio je Tony Babich, koji je bio rođen u Lovincu 1905. Postao je kanadski državljanin 1929. i tada se otišao boriti za komunizam u Španjolski građanski rat, gdje je očito bio ubijen. Svakako je ruska tajna policija zadržala njegovu putovnicu i krivotvorila je za jednog od svojih agenata, na ime tzv. Frank Jacsona, koji je umorio Leona Trotskog u Meksiku, u kolovozu 1940., udarcima čekićem za razbijanje leda u lubanju. Babicha su Hrvati u Kenastonu smatrali ludim “komunjarom”.

Jedan Hrvat iz Kenastona imenom John Thompson, a porijeklom Ivan Tomljenovich, doveo je brojne Hrvate u Kanadu kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina ovog stoljeća. On je bio zaposlen pri kanadskoj željeznici, tj. kod “Canadian Pacific Railroad”, a živio je nekoliko godina u Zagrebu. Kao tumač John je odaslao mnoge Hrvate u Kanadu, a jedan je od njih bio poznata osoba u Calgaryju, pokojni Nick Yurchevich, koji je u svojem životu sagradio 28 crkvi u Alberti.

Predratni je val hrvatskih useljenika završio negdje oko 1930., kad je bilo u svemu oko 70 ruralnih obitelji i nekoliko stanovnika u gradovima u Saskatchewanu.

Useljavanje nakon Drugog svjetskog rata

Prema popisu pučanstva iz 1991., vjerojatno je više od 380 Hrvata u Saskatchewan uselilo nakon Drugog svjetskog rata. O ovoj grupi pisac ovih redaka nije našao nikakvih pisanih izvješća. Čini se da je u područje o kojem je ovdje riječ doselilo veoma malo Hrvata zbog sadašnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni. Ipak su tri mlade bosanske obitelji došle u Kenaston i bar jedna obitelj u Saskatoon.

Prvi useljenici na “divlji zapad” početkom prošlog stoljeća imali su težak život, ali su Hrvati bili dobro pripravljeni na takav život, jer su mnogi odrasli “u starom kraju” boreći se za opstanak na malim imanjima punim kamenja. Mnogi su otvrdnuli i dvogodišnjim obaveznim služenjem u austro-ugarskoj vojsci, a zatim su još izoštreni u najtvrđe ljude radom na željezničkim tračnicama, u rudnicima ili u američkim kamenolomima.

Dva Hrvata, koji su bili među prvim useljenicima, imali su sudske dokumente kao ubojice u samoobrani. Također djedu s majčine strane pisca ovih redaka ustrijeljen je mrtvac pao u krilo u Rochfortu, država Illinois. Godinama je kasnije kanadska tajna policija ispitivala o tom slučaju. Također je i djed s očeve strane pisca ovog teksta bio šokiran kad je – dok je radio na željezničkim tračnicama u južnim državama – predradnik pucao i ubio radnika crnca, koji eto da nije dosta dobro obavljao svoj posao. Jedan se od autorovih praujaka u vrijeme posla na Connaugh Tunnel u Roger’s Pass u Britanskoj Kolumbiji razljutio na svog šefa, lupnuo ga lopatom i misleći da ga je ubio pobjegao k svojem šurjaku na farmu u Bladworth, gdje se skrivao sve do Prvog svjetskog rata, a onda je za stalno odselio u Bosnu.

Prije Prvog svjetskog rata u Saskatchewanu je bilo dopušteno posjedovati oružje i čak ga nositi za slučaj samoobrane. Obojica su piščevih djedova imali samokrese, a predmnijevam da je to bila opća pojava među hrvatskim doseljenicima prije Prvog svjetskog rata.

Usprkos grubom i nepodobnom zapadu na kojem su se smjestili Hrvati, bili su to uglavnom plemeniti i mirotvorni ljudi, željni da otpočmu novi život. Kada je izbio Prvi svjetski rat mnogi su Hrvati iz drugih dijelova Kanade – jer su bili smatrani Austrijancima – bili strpani u logore; Hrvati u Kenasonu bili su toga pošteđeni. Bilo je to zbog mjesnog političara liberalne stranke i budućeg saborskog zastupnika glasovita zbog svog domoljublja. On se zvao J. Fred Johnston, koji je među Hrvatima imao mnogo prijatelja, a i zbog toga što su Hrvati glasovali za liberale tijekom mnogo godina, sve dok nije na scenu stupila socijalistička stranka, kasnije preobražena u “Novu demokratsku stranku”, 1930-ih godina.

Rani su hrvatski doseljenici bili suočeni s istim općim sudovima, razdorima i tragedijama kao i drugi rani doseljenici, posebno oni koje je prije 1918. zahvatila epidemija gripe te oni koje je zahvatila gospodarska kriza 1930-ih godina.
Prateti i pratetku pisca ovog teksta, kad su došli na svoje jadno i vjetrom ofureno imanje 1924. – kako su nekih šezdesetak godina kasnije razmišljali – učinilo se da su došli na kraj svijeta. Tu se nije ništa moglo vidjeti osim trave i po kojeg drveta. Nedostatak liječničke pomoći bio je izvor veoma dirljivih i tužnih situacija. Nekoliko žena je umrlo pri porodu, a to je bio i slučaj s bakom pisca ovih redaka, godine 1917. Dvije su hrvatske obitelji na području Kenastona bile gotovo potpuno istrijebljene tadašnjom pošašću tuberkuloze, a svih pet članova neke druge obitelji su umrli. U jednoj je obitelji šestero od dvanaestero djece umrlo u doba ranog djetinjstva.

Većina hrvatskih tadašnjih žena u Kenastonu rodile su od sedmero do dvanaestero djece i što je začuđujuće – osam od tih žena je doživjelo dob od devedeset godina. Neke su obitelji prošle kroz tragediju samoubojstva. U jednom se slučaju to dogodilo tako da je osoba sebi prerezala vrat pilom.

Hrvati su se dobro integrirali u engleskogovoreće susjedstvo i često su s njima razvijali duboka prijateljstva. Svejedno se pisac ovih redaka sjeća kako je šakama obračunavao s gradskom djecom jer su ga zvali “bohunk”, pogrdnim nazivom za slavenske useljenike. Tvrđi bi hrvatski seoski dječaci uvijek dobili bitku.

Među Hrvatima se govorilo kako Engleze zovu “žvakonje”, jer su mnogi od njih žvakali duhan. Hrvati su težili tomu da stvore što čvršće prijateljstvo s rodbinom, običajnim nedjeljnim posjetama nakon mise te večernjim posjetama koje su zvali “prelo”.

Kenneth Beckie, Hrvatski etnički institut

Ključne riječi #Hrvati u Saskatchewanu #Kenneth Beckie #Tony Babich