Zbog hrvatskog sna čak 17 godina bez obitelji. Tko je bio Ivan Pavić iz Chicaga?

Hrvatski rodoljub Ivan Pavić bio je dobro poznat u redovima poslijeratne emigracije u Chicagu. Bio je i jedan od onih koje nije trebalo pozivati za potrebe i ostvarenja hrvatskih akcija. Uvijek je osjećao “bilo svog naroda”, tim više što je rođen na području Duvanjskog polja, tom tradicionalnom povijesnom žarištu uspomena i neugasle misli hrvatske državnosti.

Prastare hrvatske gusle koje su pratile “Kačićke” pjesme starca Milovana, o slavi kraljeva, banova i župana, o borbi za pravo i slobodu, ostajale su godinama u svijesti i mislima Ivana Pavića. On se po njima i pjesmi osjećao obveznikom pradavne baštine, dionikom krvnih obveza koje su se pretakale kroz pokoljenja i čuvale zavjet vjernosti.

A Ivan Pavić tu je vjernost prenosio kroz cijeli život, još kao mladić kada je obilazio duvanjska sela i dijelio letke Radićeve stranke koja je tražila Hrvatsku republiku, tražila Hrvatsku državu – ono što je postojalo u doba Tomislava i što je potvrđeno krunjenjem u njegovu rodnom kraju gdje se stoljećima rađaju i kopaju Pavići…

Noseći u duši i srcu tu baštinu predaka, Ivan Pavić nikada u životu nije zalutao. Bio je svjestan cilja kojemu mora ići te žrtava koje se za taj cilj moraju podnijeti.

I kada se kasnije, poput mnogih iz duvanjske krajine, još davno prije rata našao u tuđini da skromnim privrednim poslom pomaže svojoj obitelji, odmah se priklonio onima koji su pod imenom hrvatskih političkih emigranata radili na rušenju mrske “kraljevine” i ostvarenju velike narodne misli koju je čuvala tradicija Duvanjskog polja…

A kada je došlo da se misao pretvorila u djelo – Ivan je bio među onima najgorljivijim i najodlučnijim da čuvaju to veliko ostvarenje, odbijajući nasrtaje neprijatelja, koji je nemilice uništavao hrvatska naselja, pa i na povijesnim predjelima Duvanjskog polja. U toj nesmiljenoj borbi za slobodu i državu dalo je živote mnogo Pavića…

Nakon hrvatskog egzodusa našao se i Ivan Pavić u tuđini. Obitelj mu je ostala u rodnim Rašeljkama. Živio je prvo u Austriji, no zatim se 1950. godine konačno preselio na područje Sjedinjenih Američkih Država.

Po dolasku u Chicago odmah se uključio u redove Hrvatske katoličke zajednice i Ujedinjenih američkih Hrvata. Bio je, kao i uvijek, neumoran u širenju hrvatske misli, posebno među starim hrvatskim doseljenicima od kojih je jedan dio pod utjecajem ratne propagande skrenuo u jugoslavenske i “progresivne” vode.

S radošću je pratio razvoj hrvatskog društvenog života i hrvatskog tiska. Pomagao je novoosnovana društva i organizacije, kao i svoju župu sv. Jeronima na Princetonu. Bio je aktivan i u Hrvatskom domobranu te Hrvatskom radiosatu. Pomagao je i hrvatske sportaše.

Kako se hrvatska emigracija našla razbacana po svim kontinentima, rađalo se mnoštvo potreba koje je trebalo materijalno pomagati. Ivan Pavić bio je među prvima koji se odazivao.

Konačno je 1962. godine uspio dovesti svoju obitelj, suprugu Katu te sina Petra i kćerku Jelku. Kasnije se u Chicagu rađa kćerka Ivančica. To je bio preporod za Ivana koji je punih 17 godina bio rastavljen od obitelji, a isto i za obitelj koja je ponovno savila svoje gnijezdo.

U posljednje dane svoga života počeo je pobolijevati na srcu, što je uvjetovalo i naglu smrt. Njegov odlazak bio je težak udarac za sve.

Koliko je bio voljen i poštivan pokazao je njegov posljednji ispraćaj. U hrvatskoj crkvi sv. Jeronima našlo se mnoštvo hrvatskog svijeta. Misno slavlje služio je fra Hrvoslav Ban uz asistenciju mjesnog župnika fra Jerke Kučana i fra Pavla Maslaća te uz koncelebraciju fra Serafina Vištice, fra Gracijana Raspudića i fra Častimira Majića, dok je u svetištu prisustvovao sprovodnoj misi i starina dr. fra David Zrno. Od pokojnika se toplim riječima oprostio velečasni Ban.

U dugoj povorci automobila njegovo je tijelo odvezeno na groblje gdje je predano majci zemlji da čeka trenutak uskrsnuća.

Danica, 1983.

Ključne riječi #Hrvati u Chicagu #Ivan Pavić #život u dijaspori