Đuro Baglivi
FOTO: hazu.hr
Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju.
Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]
Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz armenske obitelji Jurja Armena, a majka Ana iz obitelji Jakova Lupisa. Armenius je njegovo obiteljsko, pravo prezime. Izgubio je roditelje u dobi od dvije godine, vjerojatno od posljedica tuberkuloze te je njega i mlađeg brata odgojila seljanka Marija Dragisić.
Budući da su dječaci pokazali neobičnu oštroumnost, njihov odgoj povjeren je jezuitima. Đuro je dobio kao prvog učitelja oca Michelea Mondegaija, a za njega se zauzeo i drugi jezuit, otac Raffaele Tudisi. Zalaganjem svećenika upućen je zajedno s bratom Jakovom na školovanje u Lecce, gdje je bio sljedbenik liječnika Pierangela Baglivija, vrlo poznatog u Pulji te prijatelja plemenite obitelji Pignatelli.
Pierangelo ga je podučio osnovama liječničke vještine i nakon smrti ostavio mu svoje prezime i imovinu. Tako se Đuro zainteresirao za medicinu, dok je brat Jakov izabrao redovnički život. Nakon što je promijenio prezime, Đuro Baglivi studirao je u Napulju, zatim u Salernu gdje je 1688. diplomirao medicinu i filozofiju. Mnogobrojna putovanja obogatila su ga kulturno te je stekao veliko iskustvo: u Firenci kod R. Bellinija, u Bologni gdje je bio učenik Marcella Malpighija (koji je znatno utjecao na njegovo znanstveno formiranje) te u Padovi i nekim gradovima Nizozemske i Engleske. Izabran je za člana Royal Society 1697., kao i Accademie Naturae Curiosorum 1669. te Accademie dei Fisiocratici 1700. Pohađao je Akademiju fizike i matematike u Rimu, čiji su se članovi sastajali u kući učenog mons. Ciampinija. Član je Arkadije pod pseudonimom Epidauro Pirgense.
U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]
OTKRIĆA I DJELA
Istraživački rad Baglivija počeo je rano, već 1685. Poznati su njegovi prvi eksperimenti u kojima je unosio razne tvari u vratne žile pasa. Od 1689. do 1691. secirao je životinje, proučavajući funkcije srca, mozga („dura madre” ili „cor cerebri”), kao i otrovnost raznih droga.
Baglivi je došao 26. travnja 1692. u Rim, u kojem se stalno nastanio od 1694. Bio je liječnik pape Inocenza XII. (kojeg je upoznao u Lecceu dok je on bio biskup u tom gradu) i nakon toga i nasljednika, pape Klementa XI. Na rimskom Sveučilištu Sapienza povjerena mu je poduka kirurgije i anatomije te je 1700. dobio katedru teorijske medicine. Bio je duboko uvjeren u važnost kliničkog iskustva, kao i u potpunu, kliničku pretragu bolesnika.
Nakon preuzimanja dužnosti na Sveučilištu Sapienza, Baglivi je počeo razmišljati o ujedinjenju liječničkih znanja u jedinstveni sastav. Tijekom XVII. stoljeća dva sistema su se međusobno osporavala: jedan je interpretirao rad tijela na mehaničkim osnovama, dok je drugi priznavao samo one kemijske. Baglivijeva nova pretpostavka po kojoj je jedno od najvažnijih vlaknastih tkiva u tijelu tzv. „dura madre” ili srce mozga (cor cerebri, villis membanaceis compositum) – koja se poslije pokazala pogrešnom – doživjela je veliki uspjeh.
Razna djela koja je napisao objavljena su u inozemstvu. Novi papa Klement XI. imenovao je 1701. godine Baglivija profesorom teoretske medicine; njegova slava čini ga jednim od najpoznatijih europskih liječnika. Na području medicine najvažnije Baglivijevo djelo je „De praxi medica” (Rim, 1696.), koje je posvećeno papi i zaštitniku Inocenzu XII. Tim tekstom brzo je stekao popularnost. Knjiga predstavlja program namijenjen medicini budućnosti, napad protiv liječničko-filozofskih sistema te poziv načelima. Baglivi je preminuo 1707., sa samo 39 godina, od posljedica crijevne bolesti te je pokopan u crkvi svetog Marcella u Rimu.
Probudih se rano, i izigjoh na kasar, gdje još nije bilo nikoga. Nebo oblačno, a more bez kraja, valovito. Sunce je isteklo, ali ga skrivaju oblaci. Sve je na obzorju bliedo, dosadno, jednolično. Valovi nisu dosta veliki, da razbiju monotoniju prizora, a okean u mojim očima gubi čar; ne pruža mi, što sam od njega […]
Zbog toga što je Baglivi rođen u Dubrovniku, poznat je kao „otac hrvatske medicine”. Od druge polovice XIX. stoljeća njegovo ime se piše Gjuro Baglivi (nakon toga i Đuro Baglivi ili Baljivi). U crkvi San Marcello al Corso, u kojoj je pokopan, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti postavila je 1995. godine dvojezičnu spomen-ploču na kojoj piše da je „Giorgio Baglivi (Gjuro u tekstu na hrvatskome jeziku) rođen u Dubrovniku u Hrvatskoj 1668.”. Iako neki biografi tvrde kako je Baglivi rođen u mjestu Ragusa na Siciliji, najugledniji pisci zaključili su da je rođen pod imenom Đuro Armeno u Dubrovniku.
Stella Okadar/Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika