piše: fra Jozo Grbeš
FOTO: Pixabay
Što nam je važno? Kada trebamo biti negdje, što je važno za nas? Trčimo, žurimo… Želimo biti tamo! Kada nam se razbole najdraži, ostavljamo sve i trčimo kako bismo im što prije pomogli.
Dan prijelaza. Noć svih promjena. Promjena postojanja. Hod od tame do svjetla. Svjetlo je božanski znak. Noć subote, Velike subote govori više od ijedne druge noći. Svjetlo i tama Sve u životu je vezano za stvarnost svjetla i tame. Bitku stalno vodi tama protiv svjetla, a snaga svjetla stalno prodire i pobjeđuje. U tom dualitetu […]
Kada hodamo cestom i vidimo da su, posebno djeca ili starci u nevolji, trčimo im pomoći. Kada čujemo za sniženje cijena u nekoj trgovini, trčimo stići tamo prvi kako bismo uštedjeli novac.
Kada imamo važan susret s nekim, trčimo i dolazimo prije vremena kako ne bismo zakasnili. Trčimo uvijek negdje ili za nekim ili nečim što nam je važno. Ne trči čovjek za nevažnim stvarima.
Ivanovo uskrsno evanđelje donosi nam takvu scenu. Kada su čuli da tijela Kristova nema u grobu, Petar i Ivan potrčaše na posljednje počivalište. Bijaše im jako važno vidjeti što se događa.
Ujesen 2017. godine upustio sam se u jednu od najvećih avantura moga života. U velikoj bolnici poznatoga čikaškoga sveučiliša kreativno nazvanog University of Chicago započeo sam praksu kao bolnički kapelan. Naime, jedan od zahtjeva koje je moje sveučilište stavilo pred nas studente teologije je i da se okušamo u pastoralu određene skupine ljudi. Iako bolnica […]
Izvješća evanđeoska su puna scena gdje pojedinci i mnoštvo “nagrnuše” i “trčaše” k Isusu: opsjednuti čovjek, žena koja je krvarila, gubavac koji traži čišćenje, carinik Zakej koji mijenja život, rimski satnik koji traži pomoć za dijete, majka opsjednutog djeteta koja ne vidi nigdje drugdje pomoć, bogati mladić koji traži, ali ne prihvaća, slijepac od rođenja koji želi vidjeti, sestre Lazarove koje žele opet imati brata. Svi idu k Isusu. Trče. Traže. I sve to jer im je zdravlje, obitelj, praštanje i uskrsnuće važno.
Petar i Ivan su trčali vjerujući da je njihov Učitelj živ. Ako nam je život važan, pođemo Kristu! Ako želimo mir, trčimo Kristu! Ako tražimo zdravlje, smisao, mir, praštanje, snagu, poniznu vjeru, pođimo Kristu. Trčimo! Trčimo! Petar i Ivan su vapili za susretom. Njihovo trčanje bio je čin važnog događaja. Što je nama važno? Tko nam je važan?
Ako Bog može postati tijelo, utjeloviti se u materijalnom svijetu, onda je uskrsnuće prirodan zaključak. Ništa božansko ne može umrijeti. Ako ne vjerujemo da se svako razapinjanje – rat, siromaštvo, mučenje, glad – može nekako otkupiti, tko od nas ne bi bio ljut, ciničan, beznadan? Nije ni čudo što se zapadnjačka kultura danas čini tako skeptičnom. Sve to ne znači ništa, ne ide nigdje, jer nam nedostaje šira i kozmička vizija Isusova uskrsnuća. Uskrs nije samo posljednje poglavlje Isusova života, nego i posljednje poglavlje povijesti.
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]
Stoga trčati, ići, hoditi Isusu jest vjera u Uskrsnuće. I njegovo i naše!
