Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim stopama. Prihvaćali su ih i pomagali da što prije nađu zaposlenje i osamostale se. I ti, kad su u tome uspjeli, radili su jednako kao i njihovi preci – i oni su pozivali mlađe, pomagali im i tako se oduživali onima koji su njima pomogli.

Nažalost, bilo je to vrijeme kad su mnogi siromašniji roditelji, a posebno oni s više djece bili prisiljeni slati svoje sinove već u desetoj godini života u pomorce, na brodove, posebno one prekooceanske.

Ta je sudbina snašla i malog Ivana Bašića kojemu je otac rano umro, a majka udovica ostala s troje djece. Ivan je bio najstariji, pa mu je bilo suđeno da što prije počne zarađivati kako bi pomogao majci, te mlađoj sestri i bratu.

Iz svog rodnog mjesta Molat, ribarsko-mornarsko-težačkog naselja u zadarskom arhipelagu, koje je u godini njegovog rođenja – 1880. imalo 409 stanovnika, uz pomoć župnika ukrcao se na brod. Postao je, kako to mornari kažu “mali od foguna”, odnosno poslužitelj za sitne i nezahvalne poslove u brodskoj kuhinji.

Prokrstario je Jadransko i Sredozemno more stigavši tako jednoga dana i u veliku prekooceansku luku na Jadranskom moru – Trst. Tu se susreo s nekoliko svojih zemljaka koji su tražili mornarski kruh u “lungo mare”, odnosno zaposlenje na velikim, prekooceanskim brodovima. Nažalost, još mlad i nesnalažljiv nije imao sreće da pronađe brod koji bi ga primio na posao, pa se s nekoliko mladića iste sudbine zaputio pješice u Francusku.

Kada su stigli u luku Marseille, Ivan se uspio ukrcati na jedan veći brod i tako dospio u zemlju svojih želja i nada – Sjedinjene Američke Države. Iako je tada imao samo 17 godina, počinje samostalno zarađivati za život. Pomaže majci, sestri i bratu u rodnom Molatu. Radio je sve poslove gdje se može bolje zaraditi, pa je tako boravio svugdje, od zapadne do istočne obale Sjeverne Amerike. Kao i većina njegovih zemljaka bio je vrijedan i snalažljiv, a iznad svega pošten, pa je svuda gdje je bio uživao ugled i poštovanje. Najviše je radio kao ribar. U pilani se upoznao s jednim Englezom s kojim je, kada su zaradili nešto novca, zakupio jednu malu pilanu čiji je vlasnik bio neki stariji domorodac. No, taj posao nije dao očekivane rezultate, pa ga je napustio i potražio bolju zaradu.

Bilo je to vrijeme kad je boks u Americi bio jedan od najobljubljenijih športova pa se i Ivan Bašić, sada već hrabri i odrasli mladić, počeo za njega zanimati. Da bi bio što bliže boksačima, prihvatio se posla čuvara reda na boksačkim susretima. Znatiželjan, otvoren i hrabar odlučio je i sam početi s boksom. Njegov su dar za tu “plemenitu vještinu” brzo zapazili boksački stručnjaci, pa je počeo uskoro javno nastupati i – pobjeđivati.

S majkom i rodnim krajem ostao je u stalnoj i čvrstoj vezi šaljući redovito svoju pomoć. Došao je i u posjet. Tu je upoznao jednu lijepu djevojku, zaljubio se – imao je 22 godine – oženio ju je i poveo sa sobom u Ameriku, ali ovaj put u Južnu, u Čile gdje su bili brojni Hrvati s kojima se ranije upoznao i koji su ga nagovorili da novi život nastavi u Južnoj Americi.

Pošto je, uz hrvatski, dobro govorio arapski, engleski, grčki, španjolski i talijanski, zaposlio se u austro-ugarskom konzulatu u gradu Antofagasti, središtu sjevernog Čilea, gdje su bili brojni Hrvati koji su tamo došli zbog očekivane dobre zarade na bogatim nalazištima salitre. U tom su dijelu Čilea i druga mjesta poznata kao hrvatske naseobine. Hrvati, iako doseljenici, ubrzo su postali vlasnici tvornica salitre. Među njima je najpoznatiji bio Paško Baburica s Koločepa kod Dubrovnika kojeg su nazivali “kralj salitre”. O mjestu i ulozi koju su ovdje imali Hrvati govore i nazivi tih malih tvornica koje nose imena “Dalmacija”, “Slavonija”, “Hrvatska”, “Brač”, “Vis” i slična. Davali su tamošnji Hrvati naša imena i svojim trgovinama, tvrtkama, ulicama, trgovima, pa i kulturnim, vatrogasnim, pjevačkim, folklornim i posebno športskim društvima.

Ivan Bašić ostao je vjeran svojoj športskoj ljubavi – boksu. Kao djelatan natjecatelj postizao je zapažene rezultate i za tri godine stekao pravo da bude izazivač tadašnjeg boksačkog prvaka Južne Amerike. On je to pravo hrabro iskoristio, pa je nakon uspješnih menadžerskih dogovora utvrđen susret u najpopularnijoj – teškoj kategoriji. Pažljivo je birao i mjesto susreta. Uspio je da to bude njegova Antofagasta gdje je osigurana velika zarada. Taj pravi profesionalni match ugovoren je u dvadeset rundi.

Cijena ulaznica bila je čak 10 američkih dolara, što je za tadašnje vrijeme i za tadašnje gospodarske prilike bilo zaista mnogo. Na plakatima, od kojih je jedan sačuvan i objavljen u hrvatskom časopisu “Povijest športa”, pisalo je: “Veliki boksački izazov. Bore se prvak Južne Amerike James Perrya i dalmatinski boksač Ivan Bašić”. Zanimanje je za susret bilo zaista veliko, što potvrđuje i podatak da su među prijateljima boksa sklopljene brojne oklade. Match je za Ivana Bašića i njegove brojne zemljake, prijatelje, poštovatelje i kladioce završio kako se samo može poželjeti. Od 20 ugovorenih rundi njemu je pripalo 18, za što mu je uvjerljivo i zasluženo dodijeljen i naslov prvaka Južne Amerike. Bio je to profesionalni susret, pa mu je uz naslov prvaka pripala i velika svota novca.

U vrijeme kada je bio na vrhuncu boksačke slave i materijalno dobro osiguran, postao je i otac. Rodila mu se kćerkica. Slavlje u obitelji, a posebno krstitke kćerkice, kako je to i običaj u njegovoj Dalmaciji, okupilo je brojne prijatelje i goste. Zabavljalo se, plesalo i pjevalo, jelo, pilo i slavilo više dana. Sretni je otac bio širokogrudan, galantan i neumoran domaćin. U tim trenucima nije mislio na sebe. Precijenio je svoje mogućnosti, čvrsto uvjeren da mu se ništa neće dogoditi. Na žalost nije bilo tako. Iako jak i u dobroj tjelesnoj snazi, prehladio se i dobio tešku upalu pluća. Podcijenio je i bolest. To je bilo kobno. Umro je ujesen 1906. godine kao boksački prvak Južne Amerike. Imao je samo 26 godina.

Matica, 1993.

Ključne riječi #Hrvati u Južnoj Americi #Ivan Bašić #prvaci u boksu