Ljudsko dostojanstvo postavlja se kao temeljno pitanje u životu

Između mnogih životnih mogućnosti, između mnogih putova, samo je jedan primjeren čovjeku – prostran za one koji se raduju životu, za one koji ljube, skučen za one koji se radosti, za one koji se ljubavi suprotstavljaju – njegovo dostojanstvo. Čovjek je dostojan svojega imena, povjerenja koje mu je iskazano, poslanja koje mu je povjereno, u mjeri u kojoj mu je stalo do vlastita dostojanstva, do dostojanstva svakog čovjeka, do dostojanstva svakog bića, pa tako i do dostojanstva ljudi kojima nije stalo do vlastitoga dostojanstva, a kamoli do dostojanstva drugih.

U posljednje vrijeme sve smo više svjedoci i dionici mnogovrsnih stradanja i razaranja koja snalaze ljude našega doba, naš životni okoliš, svijet u kojemu živimo. Postajemo ih to svjesniji što nas neposrednije i snažnije dotiču, potiru. Međutim, od i svih stradanja i razaranja najprisutnije je i s najpogubnijim posljedicama stradanje i razaranje ljudskog dostojanstva.

Naše dostojanstvo na mnogovrsne, više ili manje prikrivene načine razarano prije i rata, posebno je snažno razarano tijekom Domovinskog rata koji još uvijek nije za nama, koji tek djelomice pripada prošlosti i koji će neminovno bolno utjecati na našu sadašnjost i budućnost (do naše je brižnosti i dosjetljivosti, do našeg je duhovnog i tjelesnog mara da taj utjecaj što više ublažimo, da ga svladamo dobrotom – da pomognemo Dobrome da ga svlada).

Ugroženo ie dostojanstvo tjelesno i duševno prikraćenih zbog posljedica ratnih stradanja. Ugroženo ie dostojanstvo udovica, dostojanstvo djece poginulih, onesposobljenih za svagdašnji život. Ugroženo je dostojanstvo silovanih, djece koja će se iz toga rađati. Ugroženo je dostojanstvo djece koja su iskusila užas, djece ranjene u korijenu svojega postojanja, a slijedom toga i djece koju će ona rađati. Ugroženo je dostojanstvo prognanika lišenih svojih ognjišta, onemogućenih da oblikuju život svoj i svojih bližnjih. Ugroženo je dostojanstvo onih koji unatoč svojemu radu ne uspijevaju svojima osigurati ni najnužnije za život. Ugrožen je život obitelji koji se kod mnogih sve više svodi na preživljavanje.

Ali čovjekovo je dostojanstvo ugroženo i time što mu zlo postaje uočljivije od dobra, time što ga se nasilje doima uvjerljivijim, djelotvornijim od blagosti, plemenitost blijedom u odnosu na okrutnost, strpljivost neprimjerena ovom vremenu naglosti. Njegovo je dostojanstvo ugroženo i time što prestaje bdjeti nad svojim mislima, riječima i snima te ih prepušta stihiji ispraznosti, zla koje povazdan vreba na čovjeka, zanemarujući pritom prisutnost i predanu skrb Dobroga čija je blizina zbilja ponad svake zbilje, izbavljenje koje se nastanilo u srži svake nevolje. Tako čovjek pristaje da ide pogažen. Tako se sve više počinje doživljavati privremenim.

Ljudsko se dostojanstvo u svim vremenima, u svim prostorima, u svim životnim okolnostima postavlja kao temeljno pitanje u životu, opredjeljenju i djelovanju svakoga čovjeka. Naime, onoliko smo živi koliko je dostojanstva u nama. Onoliko je budućnosti pred nama s koliko ćemo dostojanstva u nju ući. Koliko ljudi. Koliko Gospodnji. Jer ljudsko dostojanstvo i ljudskost su istoznačnice, voda živa koja se prelijeva našim životima, našim bićima. Jedno je dijete plod drugoga. Uzajamno.

Svati Lav Veliki, papa, u svojem božićnom govoru zbori: “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! Postao si dionik božanske naravi… Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo”.

Imamo li smjelosti živjeti blagoslov i zahtjevnost te zbilje?

Ključne riječi #dostojanstvo čovjeka #duhovnost za ponizne #Stjepan Lice