piše: Stjepan Lice
FOTO: Pixabay
Isus nas svojim uskrsnućem poziva da živimo kao uskrsni ljudi. Da u svojoj duši i u svome životu snažno doživimo – i postojano živimo – preobražajnu snagu i blagoslov Uskrsa. Da živimo otvorena srca i tragove Uskrsa prepoznajemo u ovom svijetu i vremenu. I ne samo to, nego i da i za nama ostaju tragovi Uskrsa. Da uskrsna ljepota i istina kojima smo obdareni, budu dar i ljudima s kojima živimo.
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]
Sveti Luka u Djelima apostolskim za Isusa, kao temeljne odrednice, navodi da je prošao zemljom čineći dobro – i da ga Bog uskrisi. Po tome što ga je Bog uskrisio, Isus kroza svu povijest nastavlja prolaziti zemljom čineći dobro. Da bi bio Isusov, da bi bio Božji, čovjek je pozvan uključiti se u taj njegov hod dobrote. Dobrote neproračunate, dobrote koja nikoga ne izostavlja. Jer proračunata dobrota, dobrota koja se ponekome posvećuje, a mnoge zanemaruje i nije dobrota po Isusovom značenju te riječi.
Uključiti se u Isusov hod dobrote, temeljno je poslanje svakog kršćanina. Jer svatko je, tko se odluči za Isusa, pozvan uskrsnu istinu, istinu dobrote, koliko god mu je u njegovoj krhkosti moguće, žariti u ovom svijetu. Uistinu, nije moguće biti Isusov a ne živjeti u duhu njegovog uskrsnog poslanja, uskratiti se djelotvornoj dobroti.
Sveti Ivan u svome je Evanđelju zapisao da je Marija Magdalena, došavši na Isusov grob, bila zatečena time što je kamen s groba bio dignut. Otrčala je stoga k Isusovim učenicima te im rekla: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše”. (Iv 20,2) Njezina uznemirenost preobrazit će se u ushit kad će čuti anđeoske riječi: “On je uskrsnuo od mrtvih i ide pred vama u Galileju”. (Mt 28,7) I kad će ga susresti.
“Nemojte se uznemirivati”, govori moj nećak dok sa svojom majkom – mojom sestrom, svojim ocem, svojom sestrom i svojom bakom – mojom majkom, neposredno nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji i okolici, stoji nasred jednog zagrebačkog trga, kamo su – tražeći sigurnost – izišli iz kuće u kojoj stanuju. “Nemojte se uznemirivati, smrt […]
“Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše”. Od trenutka kada je Marija Magdalena izrekla te riječi, one nas, kroza svu povijest, ne prestaju pogađati i provjeravati. Uzeše ga… i ne znamo gdje ga staviše…
Kroza svu povijest snažno su prisutna nastojanja da se Isusa ukloni, učini neprepoznatljivim, nevidljivim. Čine to na različite načine – zavodljivo blage i krajnje okrutne.
No kroz ove dvije tisuće godina od njegova uskrsnuća, naći ćete ga u srcima nebrojenih kojima je on mjera i snaga. Naći ćete ga u očima zanesenih ljubavlju koja nikada ne odustaje. Naći ćete ga u postojanosti smjernih koji od života očekuju samo susret s njim – i doživljavaju ga u susretima s malenima, u zauzetosti za njih. Naći ćete ga i u običnostima života, u njihovoj čudesnosti, i u posve osobitim trenucima. Naći ćete ga u Crkvi, i u njezinu srcu i na njezinim rubovima, ondje gdje je iz različitih razloga teže uočljiva. Uzdam se da ćete ga naći u svojim životima, jer ljudsko ga srce ne može prestati tražiti.
Kažu da je najmračnije pred zoru. Kažu da kada je na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini i ponekad se smatra prvim danom zime, na južnoj hemisferi je najduži dan u godini i događa se tijekom južnog ljeta. Kažu da su stabla ujesen najljepša prije umiranja. Kažu da mnogi ljudi umiru ujutro, kratko prije zore. […]
I tako bi dobro bilo da ga bude moguće naći i u nama, i po nama, u svemu što naš život jest. Tako bi dobro bilo da Isus, i mimo naših riječi, kroz naš odnos prema životu, prema svim ljudima, može ovaj svijet uvoditi u svoju uskrsnu zbilju.
