Nitko se nije rodio s vjerom

I u najhladnijoj zimi dobro znamo da se bliži toplije vrijeme. Godina ima svoj ciklus, svoj ritam, svoja četiri godišnja doba.

Crkva ne prati ritam godine na isti način kao što to čini svjetovni kalendar, iako postoje neke sličnosti. I crkveni i građanski kalendar broji tjedne, mjesece i godine jer je njihov protok uvjetovan objektivnom, astronomskom stvarnošću: kruženje Zemlje oko Sunca (godina), kruženje Mjeseca oko Zemlje (mjesec). No broj dana u tjednu (7) nije određen kretanjem nebeskih tijela, već kulturom i tradicijom. Tako smo sedmodnevni tjedan naslijedili iz židovstva. U Knjizi Postanka opisano je stvaranje svijeta u sedam dana. Taj ritam je određivao život Izraelskog naroda. Preko kršćanstva ga je usvojila europska kultura, a preko nje i cijeli svijet.

Razlika između građanskog i crkvenog kalendara jest i u funkciji. Građanski kalendar služi praćenju vremena: da utvrdimo datum kada se neki povijesni događaj dogodio ili kada se nešto treba uskoro dogoditi. Crkveni kalendar pak prati liturgijsku godinu koja se spominje ključnih događaja iz povijesti spasenja.

Korizma u tom godišnjem ritmu ima posebno mjesto. Početak korizme – Pepelnica privlači mnoštvo vjernika koji žele primiti pepeo na svoja čela kao znak prolaznosti, obraćenja, pokore… Mogli bismo reći da svijet ima Novu godinu kao trenutak nade i dobrih odluka, a mi vjernici imamo korizmu. U njoj prepoznajemo novu priliku da nešto učinimo u svom duhovnom životu. Netko će se odreći pušenja, netko će više moliti, netko će dati doprinos za nastradale od potresa. Ipak, korizmu bismo mogli promatrati i na malo drukčiji način.

Za to nam može pomoći i primjer iz arhitekture. Radi se o spiralnom stubištu Vatikanskih muzeja koje je jedno od najfotografiranijih stubišta na svijetu. Projektirao ga je Giuseppe Momo 1932. godine. Izvedeno je od kovanog željeza u dvostrukoj spirali. Jedno stubište ide gore, a drugo dolje. Hodajući tim velikim spiralnim stubištem posjetitelji se uspinju od razine ulice sve do glavne razine Vatikanskih muzeja. U muzeju se nalaze neka od najznačajnijih djela antičke i renesansne umjetnosti. No, unatoč svim vrhunskim umjetničkim djelima koja su izložena u vatikanskim muzejima, jedno od najljepših djela je spiralno stubište koje je dio zgrade muzeja.

Ovo stubište svoje posjetitelje ne vodi samo u krug nego ih vodi i na jednu višu razinu. Tako nas i korizma treba povesti na jednu višu razinu u našem odnosu s Bogom. Iako se korizma ponavlja svake godine, trebali bismo svaki put doživjeti iskorak na našem duhovnom putu prema Bogu. Kako bi mogao izgledati taj duhovni iskorak? Kako možemo rasti u našem odnosu s Isusom?

Nitko se nije rodio s vjerom. Naš odnos s Bogom raste i razvija se, a za to treba vremena, baš kao i u bilo kojem drugom odnosu. Svatko prolazi kroz niz faza ili stupnjeva duhovnog rasta. Vrhunac tog procesa je zrela odluka i osobna posvećenost Isusu Kristu, svjesna odluka živjeti kao Isusov učenik.

Ove faze ili stupnjevi opisuju naš odnos s Bogom:

1. Rast u povjerenju
2. Radoznalost za nešto više
3. Otvorenost za promjene i rast
4. Duhovno traženje
5. Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik

Prvi stupanj – Rast u povjerenju

Prva faza na putovanju osobe do zrele vjere jest rast u povjerenju. Kod male djece povjerenje se treba razvijati prirodno i nesvjesno dok djeca otkrivaju da mogu vjerovati svojim roditeljima i drugim važnim odraslim osobama. Djeca se oslanjaju na to povjerenje kako bi prihvatili ono što ih roditelji i drugi autoriteti uče o Bogu. Kod starijih osoba to povjerenje se možda nikada nije do kraja razvilo, možda je bilo iznevjereno ili se nije prenijelo na iskustvo s vjerskom zajednicom. U svakom slučaju, nastavak duhovnog rasta ovisi o uspostavljanju osjećaja povjerenja u vjersku zajednicu i njezine pripadnike. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “Mogu li vjerovati drugima?”

Drugi stupanj – Radoznalost za nešto više

U drugoj fazi počinjemo postavljati pitanja o vjeri i životu. Možemo biti znatiželjni o različitim detaljima vjere, o crkvi ili nekim vjerskim tradicijama, o tome kako vjera “djeluje” u životima drugih ljudi, o odnosu pojedinca s Isusom Kristom. Razgovarat ćemo o tim pitanjima s osobom ili skupinom u koje imamo povjerenja. To će biti na način koji nije osoban nego je više teoretski. Takva rasprava može poprimiti oblik debate “za i protiv”. U ovoj fazi zapravo nismo spremni te nove informacije primijeniti na svoj vlastiti život; još nismo spremni rasti ili se mijenjati. Ipak, ako se na odgovarajući način zadovolji ova znatiželja onda se otvara prostor za daljnji rast. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “O čemu se tu zapravo radi?”

Treći stupanj – Otvorenost za promjene i rast

Na trećem stupnju počinjemo shvaćati (ponekad nevoljko, a možda i s nekim strahom) da se trebamo ili želimo promijeniti. Neki mogu biti pozitivno uzbuđeni zbog ovog otkrića, ali neke može uplašiti ono nepoznato; nekima može biti neugodno zbog mogućnosti da je ono na što su se do sada oslanjali bilo pogrešno ili nedovoljno dobro. Ulazak u nepoznato znači odustajanje od iluzije da smo dovoljni sami sebi. Počinjemo učiti kako vjerovati drugima. Glavno pitanje u ovoj fazi je: “Mogu li se promijeniti i želim li se uopće mijenjati?”

Četvrti stupanj – Duhovno traženje

Na četvrtom stupnju smo riješili neke od svojih početnih sumnji i odlučio smo krenuti dalje u potrazi za dubljom, zrelijom vjerom. Ova faza nije isto što i puka znatiželje. Ona je više od toga. Pitanja su manje teoretska, a više osobna. Ova faza pretpostavlja da je smo odlučili da je novi život dublje, aktivnije vjere moguć i poželjan; ali također shvaćamo da biti Isusov sljedbenik nosi sa sobom stvarne i ozbiljne posljedice. To zahtijeva odluke koje mogu zauvijek promijeniti naš život. Sada je glavno pitanje: “Je li ovo ispravno za mene?”

Peti stupanj – Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (I)

Peti stupanj karakterizira svjesna i namjerna odluka da živimo kao sljedbenici, učenici Isusa Krista. Ovaj izbor je sličan onom što ga je napravio trgovac iz Evanđelja kada je prodao sve što je imao kako bi kupio jedan lijepi, dragocjeni biser (Mt 13,45-46). U ovoj smo se fazi obvezali ne samo na ideju da budemo Isusovi sljedbenici-učenici, već i na to da već praktično živimo kao Isusovi sljedbenici-učenici. Ta odluka ima snagu da mijenja život. Ona može zahtijevati značajno prilagođavanje svog načina života, svojih vrijednosti i prioriteta. U početku je ovaj novi način života popraćen velikim entuzijazmom. Unatoč
tome potrebna je podrška (a često i strpljenje) obitelji, prijatelja i vjerske zajednice.

Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (II)

Šesta faza je razdoblje prilagodbe. Kako život donosi nove izazove, trudimo se naći ravnotežu između mnogih briga i odgovornosti koje se mogu natjecati – ili čak sukobiti – sa željom i već učinjenim koracima da živimo kao Isusov sljedbenici-učenici. Možemo zaključiti da samo neki, doista iznimni ljudi mogu uspjeti provesti u život sve ono čemu su se nadali. Potrebno nam je jako puno strpljenja, ohrabrenja i podrške naše vjerske zajednice (redovničke obitelji, župe, duhovnog pokreta) kojoj pripadamo kako bismo se mogli nositi s ovim novim izazovom. Opasnost je da odustanemo od preuzetih obveza ili da se obeshrabrimo zbog neuspjeha. Sada je glavno pitanje: “Kako da to učinim?”

Biti svjesni sljedbenik, Isusov učenik (III)

Ovo je posljednja faza u putovanju osobe do zrele vjere, zrelog odnosa s Bogom. Ova faza predstavlja proces sazrijevanja. S vremenom i životnim iskustvom otkrivamo kako uravnotežiti ili integrirati svoju viziju “biti Isusov sljedbenik-učenik” s brigama i odgovornostima svakodnevnog života. U ovoj fazi pronalazimo način kako živjeti s paradoksom potreba koje se natječu jedna s drugom, s vrijednostima koje se sukobljavaju i s pitanjima koja su neodgovorena. Sve više i više želimo ponovo otkriti i usvojiti ono što je davno prije već naučili. Sada je u središtu pogleda ona velika životna perspektiva: vrijednosti koje traju, istine najviše razine i konačan cilju odnosa s Bogom. Ova posljednja faza se uspoređuje s kasnijim fazama braka, kada su djeca odrasla ili kada su supružnici već ušli u mirovinu. Iako tada dolaze novi izazovi, bračni odnos će trajati i cvjetati ako su supružnici kroz godine prakse naučili kako ugodno živjeti zajedno i prilagoditi se jedan drugome.

Konačni cilj korizme je slavlje Isusovog uskrsnuća. Radost zbog Isusove pobjede na grijehom i smrću možemo u punini doživjeti tek ako smo se na Njegovu riječ odrekli samih sebe, uzeli svoj križ i pošli za njim. Sv. Franjo Asiški je na brdu La Verna 1224. godine molio „da osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike”. Sv. Franjo je doista i osjetio djelić Isusove muke te je zadobio stigme-Isusove rane na svom tijelu.

Plodovi naše korizmene čežnje za Bogom mogu biti: zrela vjera, spremnost dijeliti radost vjere s drugima, želja da tražimo i živimo Božju volju, žarka molitva, želja za bogoslužjem, spremnost svjedočiti evanđelje – Radosnu vijest, zauzimanje za probleme nepravde, ljubav prema Crkvi, radosno služenje, glad za napredovanjem u poznavanju svoje vjere, velikodušnost u darivanju, spremnost odgovoriti na duhovni poziv, briga o siromašnima…

Sve ove plodove vjerojatno nećemo moći prepoznati u sebi već ove godine, ali ako smo barem i malo uspjeli napredovati u nasljedovanju našega Gospodina Isusa Krista, onda našu korizmu možemo smatrati dobitkom.

Ključne riječi #fra Stipe Renić #korizma #odnos s Bogom