Nakon 37 godina provedenih u Australiji: Maniš ti život kada ne znaš ni tko ti je gradonačelnik ni tko su općinari

Još se uvijek uhvatim kako tu i tamo uspoređujem svoju staru domovinu Hrvatsku s Australijom u kojoj živim već nešto više od 37 godina, dakle gotovo pola života. Izgleda da će to tako i ostati, pa se više niti ne opirem tom nagonu. To me uvijek uhvati kada su ovdje izbori, kada neki zločesti australski političar izleti iz parlamenta ili senata zbog neke gluposti, kod nekih proslava i slično. Ovaj put bio je to posve nebitan događaj u mome kvartu.

Naime, ovdje kod mene na kraju ulice prije nekog vremena otvorena je nova šetnica. Tom trasom išao je stari glavni cjevovod za opskrbu vodom okolnih predgrađa. Bilo je očito vrijeme promijeniti cijevi prije nego što počnu pucati, tako da se tu prije desetak mjeseci otvorilo poveće gradilište. Međutim, zanimljivo je kako su ti stari ljudi prije stotinjak godina, kada su gradili cjevovod, bili lukavi i nisu vukli cijevi uzduž ulica, već su ga povukli između kuća okomito prema ulicama, kako se u slučaju budućih kvarova i radova na održavanju ne bi zatvarale cijele ulice. Radovi su se izvodili, cisterne s vodom ispirale su konstantno blato s asfalta gdje su kamioni izlazili na ulicu i mi stanovnici okolnih ulica gotovo da nismo niti primjećivali da se nešto veliko oko nas događa.

I konačno, nakon nekoliko mjeseci mukotrpnih radova po vrućini i kiši, skinute su ograde i gle čuda, tu je osvanula nova šetnica sa zelenom svježom travom i izbetoniranom stazom za pješake i bicikliste, duga nekih pet ili nešto više kilometara. Kako to, čudio sam se ja? Nije bilo nikakva otvorenja, nikakvih političkih govora na radiju niti na televiziji, tek članak o završenim radovima u lokalnim novinama. Svi stanovnici okolnih naselja primili su u poštanskim sandučićima i letak da su radovi završeni nešto prije roka, hvala stanovnicima tih naselja koji su trpjeli ponekad prljave ulice ili zatvaranje pojedinih sekcija neke ulice, kada se baš vukao vod ispod te ulice, a bile su to cjevurine od nekih 80 ili više centimetara u promjeru. Također nas se obavještava da nam je nova šetnica stavljena na raspolaganje, izvolimo se služiti njome i uživati u šetnjama ili vožnjama biciklom, bez izlaganja rizicima na prometnim ulicama. Uhvatio sam se da uopće ne znam koja je stranka na vlasti u mojoj općini, tko je gradonačelnik, koji je sa svojim ljudima tako dobro organizirao radove da bude minimalno smetnji u prometu, neznatnih zagađenja ulica i da sve bude prije roka završeno.

E, onda sam pokušao zamisliti kako bi to, prema onome što gledam na internetu, izgledalo na primjer u Virovitici, Koprivnici, Varaždinu ili, nedajbože Imotskom. Tu bi se otvorenje planiralo mjesecima unaprijed. Cijena otvorenja pobrisala bi dobar dio budžeta. Uz gradonačelnika koji bi tu danima defilirao i zauzimao dragocjeni prostor po medijima, pojavljivali bi se tu i najzaslužniji u općini i tvrtki koja je izvodila radove. Znalo bi se jasno i glasno koja je to stranka na vlasti koja je tako mudro vodila poslove da su radovi završeni sa svega 18 mjeseci kašnjenja i samo 65 posto probijanja cjenika. Danima prije otvaranja postavljali bi se šatori za trgovce, bina za glazbu i govornike, a na sam dan otvorenja ludnica bi počela ranom zorom pečenjem vola i nekoliko jadnih ovaca i prasadi na ražnju. Skupilo bi se tu barem tisuću ljudi iz okolnih mjesta koji bi toplo pozdravili govornike na bini, od predsjednika dotične stranke na državnoj razini, ministra za građevinarstvo, pa sve do gradonačelnika koji bi tu bio glavni frajer, a pozdravljalo bi se tu i sve funkcionare grada ispod njega, a na sred staze bio bi još uvijek hidrant koga su prezaposleni građevinari greškom nasadili baš tu nasred staze, tako da se u sumrak imaju u što zalijetati neoprezni biciklisti, kao u… Gdje li sam to ono nedavno vidio u Hrvatskoj na internetu, ali to bi bila sitnica zbog koje se građanima ne bi imalo smisla ispričavati, jer će se problem ionako riješiti tijekom sljedeće dvije ili tri godine.

E, to mi kao emigrantu ovdje nedostaje, ta pompa, to uzbuđenje, ta nagađanja kada će i hoće li ikada završiti radovi, kao i prostačine i psovke građana na društvenim mrežama koji nikada i ni s čim nisu zadovoljni. Maniš ti život kada ne znaš ni tko ti je gradonačelnik ni tko su općinari. Sve se to tu živo zabije u svoje urede, među svoje papire, jer sve unaokolo ima toliko gradilišta, bušenja tunela, novih cestovnih čvorišta, gradilišta novih podzemnih željeznica, da te budale propuštaju svu tu divnu pompu i kontakt s građanima. Idem baš vidjeti koji su to likovi na vlasti u mojoj općini koji ne znaju takav važan događaj iskoristiti sebi na dobrobit, i ako ništa drugo, barem se na račun naroda dobro i debelo najesti i napiti.

Nema smisla da uživam u vožnji biciklom novom stazom od Michama do Glen Waverleya, a da pojma nemam kome bih za to trebao biti zahvalan. Mada u dobroj hrvatskoj maniri, trebao bih im psovati, pod pretpostavkom da su na toj šetnici dobro omastili brk i nakrali se za koju godinu unaprijed. Je, svrbi me jezik, ali ne smijem. Popljuvali bi me svi do jednoga u tom mom glupom australskom kvartu.

No, ako je dobro njima, dobro je i meni, jer ja mogu uvijek otići psovat na neki koprivnički, varaždinski ili splitski site. Tu mi jamačno nitko ništa neće zamjeriti. Što sam inventivniji, to bolje. Mogu svakome sprašiti da ujutro nije uzeo terapiju, da se napio tuduma, da kaj mu je gnojnica v glavi? Ono, izbacim sav gnoj i bijes iz napaćene mi duše, te onda nekoliko noći mirno spavam snom pravednika, sve dok mi se opet neki bijes ne nagomila u umjetničkoj duši; a ne tu gdje ni vjetar javno i glasno u tramvaju ne možeš pustiti, a da svi ne bulje u tebe ko totalnog kretena. Ako se ikada vratim, vratit ću se samo zbog tih otvorenja, proslava i možda najviše zbog interneta gdje bi se mogao ispuhati, a ne da trošim kojekakve antidepresante, i da moja slobodna hrvatska duša pati i nestaje u ovom zatvorenom australskom toru.

Eto, vozim se biciklom po toj novoj neopjevanoj šetnici u mom susjedstvu i o tome razmišljam. Dobra staza, ali na pogrešnoj strani svijeta.

Ključne riječi #Hrvati u Australiji #kolumna #Vladimir Jakopanec