New York
FOTO: Župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela
Usred Manhattana, na 10. Aveniji i 41. ulici koja se nalazi tik uz tunel Lincoln koji New York povezuje s New Jerseyjem, protežu se neboderi koji dosežu nevjerojatne visine. Poznati Times Square svega je nekoliko ulica udaljen, u blizini je velebna 5. Avenija, a još malo hoda “niže” nalazi se i Central Park. Usred svih impozantnih nebodera i širokih ulica koje karakteriziraju ovaj grad koji nikad ne spava, 41. ulica na zapadu Manhattana važna je za Hrvate do razina koje je uopće teško shvatiti.
Chicago, treći po veličini grad u cijelom SAD-u, dom je prema nekim procjenama oko 150 tisuća stanovnika koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla, čineći pet posto ukupnog stanovništva. Ovaj vjetroviti grad na jezeru Michigan zato je i dom nekoliko hrvatskih župa koje osnažuju hrvatsku tradiciju… “U Chicagu smo doista blagoslovljeni predivnim fratrima koji dišu sa […]
Naime, na samom početku te ulice ponosno stoji crkva sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela, jedina crkva s hrvatskim predznakom u ovom svjetski poznatom i milijunskom kvartu New Yorka. “Ljepotica”, kako je nazivaju i franjevci koji brinu o ovoj crkvi, u čemu su zasigurno u pravu, u ruke Hrvata dospjela je 1974. godine. No, priča koja je hrvatske župljane dovela u samo srce New Yorka, seže još dalje.
Još 1913. godine fra Irenej Petričak dolaskom u Sjedinjene Američke Države odlučio je osnovati prvu hrvatsku župu na istočnoj obali SAD-a, nazvavši je župom Sv. Ćirila i Metoda. Simboličan naziv, pojašnjava nam povijest ove župe fra Nikola Pašalić, s obzirom na to da Ćiril i Metod slove kao zaštitnici Slavena…
“Sveti Ćiril i Metod su, kako znamo, zaštitnici naših slavenskih naroda, i vjerujem da je fra Irenej koji je utemeljitelj župe imao to pri srcu kada je župu posvetio ovoj dvojici braće koja su pronijela Evanđelje našim slavenskim prostorima. Vjerujem da je i on imao namjeru da se eto i na našem hrvatskom jeziku, u ovome velegradu, davne 1913. čuje i molitva upućena Bogu za sve naše sunarodnjake koji su tada živjeli i stvarali novi dom u jednoj dalekoj zemlji”, rekao je fra Nikola.
Župa je djelovala na 10. aveniji i 50. ulici sve do 1941., kada su franjevci uspjeli dobiti na korištenje prostor iza crkve sv. Rafaela u koju su u to vrijeme odlazili Irci i Talijani. Broj vjernika je rastao s godinama, da bi 70-ih godina dosegnuo svoj vrhunac – oko tri tisuće obitelji. Svakako velik broj vjernika za tako malen prostor…
Čak 120 godina prošlo je 18. kolovoza 2024. otkad su prvi puta bila otvorena vrata crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Rankinu, naselju svega nekoliko kilometara udaljenog od Pittsburgha gdje su brojni Hrvati gradili svoje živote i podizali obitelji. Ova velebna crkva koja gleda na istoimeni most bila je više od stoljeća dom i sjedište […]
“Ono što mogu reći za ovu župu je to da je uvijek bila drugi dom Hrvatima katolicima koji su u njoj nalazili i svoj smiraj, a i ruku pomagačicu koja im je pomagala u svim aspektima njihovih života. Župa je kao i cijeli SAD prolazila svoje uspone i padove, broj župljana se smanjivao i povećavao zavisno od vremena i godina u kojima se živjelo. Najveći broj župljana zabilježen je u kasnim šezdesetim prošloga stoljeća i ranim sedamdesetim istoga stoljeća kada je veliki val naših sunarodnjaka došao u New York i okolicu”, objašnjava nam franjevac ove župe. No, sretan dan je stigao, i nakon što su Hrvati početkom 70-ih dobili na korištenje crkvu sv. Rafaela nedjeljom kako bi mogli izvoditi mise na hrvatskom jeziku – crkva sv. Rafaela 1974. je postala u potpunosti hrvatska…
“Nakon što se preselilo i uselilo u ovu crkvu, počela je prva obnova i popravci, jer je crkva bila u dosta derutnom stanju. Nakon toga bilo je još nekoliko manjih obnova i zahvata da bismo onda od 2009. do 2013. imali kompletnu obnovu naše ‘ljepotice’ kako je mi volimo zvati. Crkva je obnovljena od krova do poda. Ne samo da je to kažem, već većina ljudi koji dođu i posjete našu crkvu složit će se da je ona stvarno ljepotica: sa svojim velikim predivnim bijelim oltarom, s fantastičnim ikonama i nebu uzdižućim vitrajima te s drugim umjetničkim djelima među koje valja svakako spomenuti radove velikog umjetnika i fratra fra Joakima – Jakoga Gregova”, dodao je naš sugovornik.
Crkva je stoga, u spomen povijesti koju sadrži, dobila objedinjeni naziv koji nosi i danas – crkva Sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela…
“Moram priznati da su nam sva tri sveca nekako draga i da ih štujemo. No ova naša ‘moderna’ ako smijem tako reći župna zajednica već od same smrti sada blaženoga kardinala Stepinca, njega je nekako uzela sebi za zaštitnika i na njegov dan smrti, ili najbližu nedjelju, danu njegova preminuća, okupljala se i Bogu zahvaljivala za takvog velikana duha kojega nam je Bog podario”, istaknuo je fra Nikola.
Blaženom Alojziju Stepincu ovi franjevci nisu ostali “dužni” pa su tako Hrvatsku školu i folklornu skupinu nazvali upravo po njemu…
“Mi ovdje imamo našu kolo skupinu ‘Kardinal Stepinac’ a i hrvatsku dopunsku školu istoga imena koje obje upravo promiču hrvatsku tradiciju i običaje kroz pjesme, plesove, tamburicu i druge oblike našega zajedništva i naše kulture”, otkrio nam je fra Nikola.
Joe Magarac bio je sav od čelika, visok kao dimnjak, sa širokim ramenima poput vrata ljevaonice. Njegove ruke sličile su posudama iz kojih se izlijevao rastaljeni metal. Nakon rođenja u željeznoj rudi, odrastao je u peći. Lik su u prvoj polovici prošlog stoljeća osmislili hrvatski doseljenici iz okolice Pittsburgha. Jesu li svoje prijatelje i sebe […]
Usprkos svim naporima, broj Hrvata posljednjih je godina značajno pao, a posebice nakon osamostaljenja Hrvatske devedesetih, jer se veliki broj župljana odlučio vratiti svojoj domovini. No, ova hrvatska župa i crkva ponosno i rade i služe hrvatskom narodu i danas, propovijedajući i učeći 450 aktivnih obitelji, odnosno oko tisuću vjernika. Godišnje se usred Manhattana, u ovoj “ljepotici” krsti i oko 15-ero vjernika te odradi oko deset vjenčanja i isto toliko pogreba. Prvopričesnika je oko 30, pokazuju posljednji podaci, a svake druge godine održava se i krizma za 40-ak hrvatske djece…
“Kada pitate što je ‘ključ’ opstanka ove naše zajednice na duže razdoblje, to je onda sigurno novo doseljavanje i novi dolazak Hrvata koji neće dolaziti samo zbog materijalnoga blagostanja u SAD-u, već koji će dolaziti u našu župu poradi svojih vjerskih potreba. Dakle, ako bude novih dolazaka vjernika Hrvata župa ima svoju budućnost za naredne naraštaje. No, ako se i ne budu ti dolasci dogodili vjerujem da naša župa ima svoju budućnost u ovomu velegradu koji nudi svoje čari ali koji ima i svoje probleme kao i svaki veliki grad. Dolaziti na misu, dolaziti na vjeronauk, voziti po sat vremena ili više da bi se došlo na svetu misu jest veliko odricanje i velika žrtva. Onaj tko nije živio u New Yorku nikada neće shvatiti što znači biti dio ove naše vjerničke zajednice. Biti dio ove župe je jako lijepo no isto tako jako odgovorno i s velikom žrtvom. Zahvalan sam Bogu koji daje snage svim mojim župljanima da i dalje dolaze, da se i dalje okupljamo, da i dalje Boga slavimo na našem lijepom materinskom jeziku”, emotivno će fra Nikola.
On kao problem gleda i asimilaciju Hrvata koji dolaze živjeti u New York, za koju smatra da “polako nagriza” broj župljana ove župe, no on nikako ne strahuje da će ona u skorije vrijeme uzeti i posljednji zagriz. A kako doprijeti do župljana riječju, pitali smo fra Nikolu Pašalića…
Zanimljiva je povijest danas najstarije “živuće” hrvatske crkve na tlu Sjeverne Amerike, poznate župe sv. Nikole u Millvaleu u Pennsylvaniji, gdje je sve počelo još krajem 19. stoljeća. U 124 godine postojanja, Hrvati smješteni u Pittsburghu i šire prošli su kroz svakakve poteškoće kako bi njihova župa i danas ponosno stajala i predstavljala hrvatski narod […]
“Svatko od nas tko propovijeda bazira se na svetopisamskim tekstovima, napose na Evanđelju koje se čita u određene nedjelje ili svetkovine. Ja bih rekao moja poruka je poruka Isusa Krista, a to je ljubav i razumijevanje jednih prema drugima. Živimo u dalekom svijetu i važno je imati na umu da trebamo biti jedni drugima potpora, oslanjajući se na Krista i njegovo Evanđelje ljubavi i praštanja. Sjetimo se Kristove kada reče: što učinite jednomu od svoje braće i sestara meni ste učinili. Evo možda je to ono što želim svojim župljanima prenijeti i usaditi u srce. A mogu reći da sam u tomu i uspio jer je ova naša župa kroz svoju karitativnu djelatnost daleko poznata kako u domovini tako i diljem Afrike, Azije i Južne Amerike. Stotine tisuća dolara smo darovali i dali braći i sestrama koji imaju manje od nas a opet sljedeći Krista i njegovu uputu da nam valja svakomu pomagati”, zaključio je fra Nikola.
urednik projekta: Ivan Ril
