Ekskluzivno svjedočanstvo istaknutog komunističkog političara: Ako je bilo poštena čovjeka, onda je to bio Stepinac

Fra Ivo Sivrić bio je hrvatski franjevac, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji i Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je u Međugorju godine 1917. Kao mladić pridružio se Franjevačkom redu u Hercegovini. Za svećenika je zaređen u Mostaru 1941.

Doktorat iz teologije spremao je na zagebačkom sveučilištu, ali kraj Drugog svjetskog rata natjerao ga je na povlačenje iz Hrvatske zajedno sa stotinama tisuća ostalih civila i hrvatske vojske. Konačno je na franjevačkom sveučilištu Antonianum u Rimu završio svoje studije i stekao naslov doktora teologije.

Tijekom Drugog svjetskog rata fra Ivo je boravio u Zagrebu. U svojoj knjizi Krvave godine, izdanoj u nakladi hrvatskih franjevaca (Ziral), opisao je Zagreb tijekom toga vremena, a osobito je zabilježio hrvatsku metropolu u vremenu pred sami kraj rata. Njegovi memoari spomen su jednom teškom vremenu.

Nakon rata, fra Ivo je radio u Zapadnoj Europi. Bio je profesor i odgojitelj u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Grottamare koju su osnovali hercegovački franjevci s ciljem obrazovanja djece iz hrvatskih izbjegličkih kampova u Zapadnoj Europi. U Sjedinjene Američke Države stigao je pred kraj 1947. i tu je proveo ostatak svoga života. Radio je kao urednik brojnih publikacija, predavao je na sveučilištu Dubuque u Pittsburghu i služio je hrvatske iseljenike u nekoliko različitih župa (St. Louis, New York, Rankin, Sharon itd.)

U već spomenutoj knjizi fra Ivo zapisuje brojne zanimljive susrete koje ćete imati priliku čitati na našem portalu Dijaspora.hr. Ususret blagdanu blaženog kardinala Alojzija Stepinca donosimo ekskluzivno fra Ivino sjećanje na svoj razgovor s velikim hrvatskim umjetnikom Ivanom Meštrovićem na temu Stepinca. Razgovor se, prema sjećanju autora, odvio godine 1954., na Čistu srijedu, u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku.

U ovom razgovoru Meštrović fra Ivi svjedoči o svojem susretu s istaknutim komunistom Milovanom Đilasom i jugoslavenskim ambasadorom Savom Kosanovićem. Fra Ivo Sivrić zapisuje ovako svoje sjećanje na ovaj razgovor s Meštrovićem, napominjući da se više radilo o ničim izazvanom monologu poznatog kipara, negoli o dijalogu dvojice sugovornika. Meštrović, naime, kao da je u tim trenucima morao podijeliti sljedeće događaje s fra Ivom. Ovi zapisi još jednom svjedoče o nevinosti blaženog kardinala Stepinca, ali i o svijesti jugokomunista koji su točno znali što rade zatvaranjem, suđenjem, mučenjem i ubojstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca. Neka i ove riječi budu prilog njegovoj svetosti:

Slijedi ulomak iz knjige Krvave godine

Za vrijeme našega drugog razgovora, odnosno Meštrovićeva monologa i moga pomnog slušanja na Čistu srijedu, naravno da je pričao o svom osobnom prijatelju nadbiskupu Stepincu kojega je neobično volio, poštivao i divio mu se. Ovo je bilo sve istinski, nepatvoreno.

Držim da je najprije ispričao svoj susret s Milovanom Đilasom. Točno se više ne sjećam od koga je došla inicijativa za ovaj sastanak: je li došla od samog Đilasa, koji je bio došao na neki sastanak U.N., ili je sve započeo jugoslavenski ambasador u Washingtonu, D.C., Sava Kosanović. Nota bene: Meštrović vrlo rijetko kazuje datume pa i okolnosti. Njemu je glavni događaj i što se zbilo, što smatra u tom događaju da je vrijedno spomena. Moj je utisak bio da se Đilas htio sastati s Meštrovićem. Nije mi kazao ni datum sastanka samo je rekao “prije par godina“, što bi moglo značiti oko 1949. ili 1950. Nije označio ni lokaciju, naprosto je rekao: u New Yorku. (Meštrović

Najprije mi je opisao Đilasa, nadodavši kako mu oči “bliješte – zvrče“ kao dvije upaljene žarulje (a tako su i Meštrovićeve!). Sjećam se, da je i neke druge ljude i njihovu inteligenciju on sudio po njihovim očima. Za Đilasa reče: “To je bistra Crnogorčina.“

Cijeli razgovor ove dvojice razvijao se bez velikih upadica. Međutim, kad je Meštrović upitao Đilasa: “Zašto ste nadbiskupa Stepinca zatvorili?“ Ovdje je Sava Kosanović uskočio s lažnim optužbama, a ovo je, izgleda Meštrovića ozlojedilo i razljutilo jer je naš Kipar uputio pitanje Đilasu, a ne Savi Kosanoviću. Na to je Meštrović dobacio Kosanoviću: “Ne pitam vas, četniče, nego ovog crnogorskog komunistu“.

Mene je ovo Meštrovićevo reagiranje – inače finog gospodina – iznenadilo. Moguće da su Meštrovića lažne optužbe Save Kosanovića toliko iritirale da je zaista nazvao Kosanovića četnikom, a nije također isključeno da je cijeli incident Meštrović malo i dramatizirao. Na gore postavljeno pitanje Đilas je po prilici ovako odgovorio, kako je to reportirao Meštrović: “Morali smo to učiniti jer on je (Stepinac) bio ogromna moralna sila, pa se radilo tko će zaglaviti: mi (komunisti) ili Stepinac. A budući da smo mi bili jači i imali vlast u ruci, dosljedno je on pao.“

Razgovor između Đilasa i Meštrovića nije tu prestao. Naravno da su se dotakli i optužbi protiv Stepinca, na što je Đilas rekao: “Ako je bilo poštena čovjeka u Jugoslaviji, onda je to bio Stepinac, ali smo morali učiniti što smo učinili“. Ne sjećam se da mi je Meštrović rekao, odnosno, dao komentar na držanje Save Kosanovića dok je Đilas gornje govorio.

priredio: fra Antonio Musa

Ključne riječi #Alojzije Stepinac #Ivan Meštrović #Milovan Đilas