Što su hrvatski svećenici radili u društvu američkog predsjednika Eisenhowera?

Početak 1950. godine u hrvatskom iseljeništvu u SAD-u bio je vrlo intenzivan period. Brojno hrvatsko iseljeništvo koje je u ovu zemlju pristiglo u prvim desetljećima 20. stoljeća sada su osnažili i novopridošli useljenici, mahom izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od one stare emigracije koja je redovito bila slabijeg obrazovanja, u ovoj novijoj radilo se često o intelektualnoj i duhovnoj eliti hrvatskog naroda, o onima koji se – usred Bleiburške tragedije i drugih povijesno-političkih okolnosti – nisu mogli vratiti u komunizmom orobljenu domovinu pa su svoj kutak pod nebom pronašli u ovoj dalekoj zemlji koja je oduvijek bila vođom slobodnog svijeta.

Tih su godina tako u SAD pristigli velikani poput Ivana Meštrovića, Krste (Christophera) Spalatina, Tomislava Mesića, Nikole Kolje Kirigina, fra Dominika Mandića i brojni drugi. Baš je tih godina u Hrvatsku franjevačku kustodiju (u to vrijeme Hrvatski franjevački komesarijat) u Sjedninjenim Američkim Državama pristigao veliki broj mladih franjevaca, redom vrhunsko obrazovanih intelektualaca. Naime, njih su kraj Drugog svjetskog rata i pobjeda jugokomunističke ideologije u domovini zatekli u Zapadnoj Europi gdje su završavali doktorske studije na ponajboljim europskim sveučilištima. Budući da se nisu mogli vratiti u svoju matičnu Hercegovačku franjevačku provinciju, i oni su krenuli put Amerike, pridruživši se radu svoje braće koji su se zalagali za duhovno, kulturno i političko uzdignuće i oslobođenje svoga naroda.

Ovako snažna intelektualna emigracija radila je ustrajno na pronošenju istine o okupiranoj domovini među američkom javnošću, često dolazeći u sukob sa službenim narativima američke Vlade kojoj je Jugoslavija bila miljenik. Taj se rad odvijao na dva različita fronta. Hrvatski svećenici tih su godina bili ujedinjeni u Udruženje hrvatskih svećenika u SAD-u, djelujući ne samo kao duhovnici svojega naroda, nego i kao pravi pučki tribuni u novim okolnostima hrvatskog iseljeništva druge polovice 20. stoljeća. Poznat je njihov posjet Bijeloj kući i susret s predsjednikom Eisenhowerom godine 1954. gdje su iz prve ruke imali priliku Predsjednika i njegov kabinet upoznati s neprilikama hrvatskog naroda u jugoslavenskoj tamnici.

Osim svećenika, vrlo aktivno na ovom su području djelovali i hrvatski intelektualci. Zajedno s brojnim klerom tih su godina bili udruženi u organizaciju Ujedinjeni američki Hrvati koja je za cilj imala upravo širenje istine o patnjama hrvatskog naroda, ali i lobiranju za američko uključenje u rješenje hrvatskog pitanja u Jugoslaviji.

Međutim, i jedni i drugi brzo su shvatili da Amerikanci ne samo da ne razumiju razlike između različitih naroda koji su bili dio jugokomunističke tvorevine, nego oni nisu mogli razumjeti ni zašto je tamo negdje daleko u Europi toliki antagonizam među malim narodima. Kako bi se američkoj javnosti, a osobito onima na poziciji moći, pojasnio širi kontekst hrvatskog pitanja – okupljeni oko hrvatskih franjevaca u Chicagu i njihove u to vrijeme već ustanovljenje Hrvatske franjevačke tiskare – hrvatski intelektualci započinju izdavački niz Croatia koji je za cilj imao objavljivanje sadržaja kojim će se osvjetljivati povijest hrvatskog naroda, po kojem će se promišljati sadašnjost i koji će u bitnome utjecati na budućnost. Iz ovog izdavačkog pokreta nastao je godine 1954. i Hrvatski povijesni institut u Chicagu koji je preteča Hrvatskome etničkome institutu kojeg su franjevci osnovali 1975. godine.

Tih godina u izdavačkom nizu Croatia, na engleskome jeziku i za američku javnost, izišli su neki od sljedećih naslova: A review of Croatian History (Pregled hrvatske povijesti) autora fra Bazilija Stjepana Pandžića, Croatia and Serbia: Why is their peaceful separation a European necessity? (Hrvatska i Srbija: zašto je njihov mirni razlaz potreba Europe?) autora Georga Cesaricha, Croatia, the Land and the People (Hrvatska, zemlja i narod), autora Franje Eterovića i Krste Spalatina i dr.

Godine 1955. iz tiska je pak izišla posebno vrijedni zbornik radova u kojem su objavljeni znanstveni radovi čak 17 hrvatskih intelektualaca iz različitih dijelova svijeta. Naziv ovog zbornika je The Croatian Nation and its struggle for freedom and independence (Hrvatski narod i njegova borba za slobodu i nezavisnost). Urednici ovog nevjerojatno kvalitetnog djela bili su Antun Bonifačić i Clement Mihanović.

U predgovoru ovom djelu urednici pišu: „Do ovoga trenutak nije postojala knjiga na engleskom jeziku koja objektivno i temeljito predstavlja nacionalno pitanje u Jugoslaviji, osobito hrvatsko pitanje. (…) Pitanje Jugoslavije mora se riješiti u interesu svjetskoga mira. Ovo pitanje ne može biti ostavljeno za rješenje nekoj nedefiniranoj budućnosti. Danas nam je jasno da se ne smijemo igrati sa sudbinom malih naroda u svijetu jer nepravde nanesene njima mogu izazvati daljnje sukobe svjetskih razmjera. Ova generacija mora napokon pronaći zdravorazumsko i pravedno rješenje tako da nade i stradanja ovih malih ali snažnih naroda ne budu zaludu. Ova knjiga tako predstavlja po prvi put putove kojima se mora ići prema rješenju hrvatskog pitanja”.

Zbornik je podijeljen u pet poglavlja. U prvom dijelu autori: fra Bazilije Pandžić, Krsto Sakač, Vatro Murvar i Krsto Spalatin pišu o kronološkom i povijesno pravnom utemeljenju hrvatske nacionalnosti i državotvornosti. Drugi dio posvećen je raspravi na temu hrvatskih zemalja, odnosno povijesnog teritorija hrvatske državnosti. Autori u ovom poglavlju su: Philip Lukas, fra Dominik Mandić i Vatro Murvar. Treće poglavlje nosi naziv Jugoslavenski eksperiment i u njemu autori Ivan Meštrović, George Cesarich i Juraj Petričević obrazlažu povijest eksperimentiranja s idejom jugoslavenstva. Četvri dio je istovremeno i najduži. U njemu autori Vatro Murvar, Vlaho Raić, Ante Ciliga, Miroslav Varoš i vlč. Krunoslav Draganović raspravljaju na temu Nemoguća opstojnost bile kakve Jugoslavije. Konačno, u petom dijelu govori se o nezavisnosti hrvatskog naroda i hrvatske države. Autori u ovom poglavlju su F. Duvnjak, vlč. Krunoslav Draganović, Ivo Omrčanin i vlč. Charles Kamber.

Uspjeh i vrijednost ovih i ovakvih izadanja ponajbolje se može iščitati iz zapisa o posjetu hrvatskih svećenika predsjedniku Eisenhoweru. Oni svjedoče da su, poslavši pismo 143 hrvatskih svećenika i dva prva naslova iz izdanja revije Croatia, napokon u Amerikancima pronašli sugovornike koji donekle razumiju povijest odnosa u komunističkoj Jugoslaviji i uopće priznaju postojanje hrvatskog pitanja. Tako možemo zaključiti da je temeljni cilj ovog nakladničkog niza postignut.

Ovaj vrijedni zbornik predstavlja pravu snagu hrvatske intelektualne dijaspore početkom druge polovice 20. stoljeća. Radilo se ovdje o intelektualcima koji su bili svjesni svoje svete dužnosti u obrani slobode i državnosti svojega naroda. Ljudi su to koji su stvarali, pisali i objavljivali i gotovo nemogućim uvjetima, ali su hrabro kročili pod barjacima ideje o nezavisnosti.

Svako vrijeme nosi svoja pitanja. Pitanje hrvatske slobode donekle je riješeno uspostavom moderne hrvatske države koja je rođena iz krvi branitelja čija je živodajna toplina ogrijana na ognjištu slobode, na ognjištu na kojem su upravo ovi ljudi čuvali neugasivi plamen državnosti. Intelektualci poput ovih obvezuju i naše vrijeme i one koji bi trebali predvoditi intelektualnu preobrazbu našeg naroda da ne budu tek puki svjedoci povijesno-kulturno-duhovnih zbivanja, nego sudionici i predvoditelji rješenja modernih pitanja naše hrvatske zbilje. A kada im zatreba nadahnuća, neka se dođu ogrijati na ognjištu slobode na kojem i danas, zaslugama onih koji su hodili prije nas, gori neugasivi plamen hrvatske državnosti.

Ključne riječi #fra Antonio Musa #Ivan Meštrović #Tomislav Mesić