Tko su bili hrvatski politički emigranti između Zapada i Istoka?

Hrvatska antijugoslavenska politička emigracija nije mogla znatnije ugroziti jugoslavenski komunistički režim, kako zbog vlastitih slabosti, tako i zbog nedostatka partnera za takav pothvat. Naime, jugoslavenska komunistička vlast brutalnim je metodama uništavala bilo kakvu opoziciju u domovini, a oba hladnoratovska bloka – Zapad na čelu sa SAD-om i Istok na čelu sa Sovjetskim Savezom – podržavala su i Titov režim i cjelovitost Jugoslavije.

Međutim, hrvatske političke izbjeglice raspršene diljem zapadnog svijeta neprestano su nastojale upozoravati da je jedan dio hrvatskog naroda u Jugoslaviji progonjen i marginaliziran, ističući da hrvatska nacija nije dobila mogućnost na demokratskom referendumu izjasniti se ni u kojoj državi želi živjeti (samostalnoj hrvatskoj ili jugoslavenskoj) ni u kakvom društvenom sustavu. Stoga je komunistička Jugoslavija morala ulagati nemalu količinu različitih resursa kako bi se suprotstavljala različitim akcijama hrvatskih političkih emigranata – ponajprije na diplomatskom, promidžbenom i obavještajnom polju.

Koliko su važnu ulogu hrvatski politički emigranti mogli odigrati u stvaranju samostalne hrvatske države, pokazuje primjer s početka 1990-ih, kada su zajedno sa desecima tisuća hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka dali vrlo važan doprinos u stvaranju, a onda i obrani samostalne Republike Hrvatske od velikosrpske agresije. Dakle, hrvatska politička emigracija, bez obzira na sve svoje nedostatke, poput podijeljenosti, imala je znatan potencijal za djelovanje u slučaju snažnije krize u Jugoslaviji.

Takva se kriza počela nazirati koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, u kontekstu zatezanja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa nakon sovjetske vojne invazije na Čehoslovačku 1968. te reformnih procesa u Jugoslaviji. Jedan od njih bilo je davanje veće autonomije jugoslavenskim republikama i pokrajinama, a na njemu je posebno ustrajao jedan dio hrvatskog komunističkog vodstva. Različite ideje o stupnju decentralizacije pojačale su neslaganja u jugoslavenskom komunističkom vrhu, a situaciju je dodatno zakomplicirao nastanak i rast hrvatskog nacionalno-liberalnog pokreta, koji je nazvan Hrvatsko proljeće.

Spomenute suprotnosti unutar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), koje su dijelom imale i nacionalni karakter, kao i popuštanje režimske represije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), pokušali su iskoristiti i neki hrvatski politički emigranti, modificirajući i modernizirajući svoje političke programe sukladno trenutačnoj geopolitičkoj poziciji i stanju u domovini. Suština je bila odustajanje od radikalnog antikomunizma i očekivanja novog svjetskog sukoba između Zapada i Istoka, u kontekstu kojega bi nastala mogućnost za stvaranje samostalne hrvatske države. Također, i stav da bi dio hrvatskih komunista mogao uvidjeti kako se unutar jugoslavenske države ne mogu zastupati i braniti interesi hrvatskoga naroda, što im je otvaralo vrata u legiju zagovornika hrvatske državne samostalnosti s ostatka političkog spektra.

Jedan od takvih hrvatskih političkih emigranata bio je i Branimir Jelić, zagovornik stvaranja samostalne hrvatske države još od svojih srednjoškolskih dana, jedan od ključnih ljudi hrvatskog nacionalističkog pokreta u inozemstvu 1930-ih godina te čelnik emigrantske organizacije Hrvatski narodni odbor, koja je stvorena u Saveznoj Republici Njemačkoj (SRNj) početkom 1950-ih godina.

Jelić je tako koncem 1960-ih lansirao kompleksnu promidžbenu, lobističku i kontraobavještajnu kampanju koja je bila usmjerena prema hrvatskoj političkoj emigraciji, hrvatskim komunistima te Zapadu i SSSR-u. Jelić i njegovi suradnici izrazili su načelnu spremnost da se u stvaranju samostalne hrvatske države oslone na Sovjete, kada su se već 25 godina Washington i ostale zapadne prijestolnice oglušivale na hrvatske težnje. Pri tome je pored blokovski neutralne hrvatske države kao jedna od solucija bila predložena i kreacija samostalne hrvatske komunističke države koja bi njegovala bliske veze sa Sovjetskim Savezom.

Izgledno je da Jelić nije držao realnim takav rasplet događaja, ali se zato nadao da bi spomenute glasine, a još više sovjetska zainteresiranost za nuđenje suradnje mogle rezultirati paljenjem alarma za uzbunu na Zapadu, kojemu nikako nije bilo u interesu da Sovjeti na bilo koji način dobiju izlaz na Jadransko, a time i Sredozemno more. Iako zapadne diplomatske i obavještajne službe nisu smatrale izglednom suradnju na relaciji Jelić-Moskva, ipak su Jelićevi potezi izazvali određen interes, pa i zabrinutost, čime je Jelić djelomično ostvario svoj cilj.

Za pretpostaviti je da je Jelićev konačan cilj bio dovesti za pregovarački stol Zapad i Istok koji su se trebali dogovoriti da uz zadovoljavanje vlastitih interesa na nestabilnom i po mir u Europi opasnom teritoriju tadašnje komunističke Jugoslavije ostvare trajnije i stabilnije rješenje. Ono bi, naravno, podrazumijevalo i stvaranje samostalne hrvatske države. Uz plasiranje informacija o suradnji sa Sovjetima, Jelić je tvrdio da je ostvario i suradnju s nekim istaknutim hrvatskim komunistima. Iako do toga gotovo sigurno nije došlo, Jelić je takvim potezom želio izazvati lomove u jugoslavenskoj komunističkoj partiji po nacionalnome ključu i pokazati hrvatskim komunistima da su ih ostale hrvatske političke opcije spremne prihvatiti kao suradnike u projektu stvaranja samostalne hrvatske države.

Jelićeva akcija bila je obilježena mnogim nepoznanicama, što je kod niza hrvatskih emigranata izazivalo sumnje u pozadinu Jelićevih poteza, a to su pojačavale neke negativne Jelićeve karakterne crte, poput želje da se nametne za vođu hrvatske političke emigracije, hvalisavosti, ali i nedostatka konspirativnosti u baratanju nekim osjetljivim informacijama. Iz potonjeg se rodilo uvjerenje da iza Jelićeve akcije stoje jugoslavenske i sovjetske obavještajne službe. Njihov je cilj, navodno, bio izazvati smjenjivanje reformista iz hrvatskog komunističkog vodstva i gušenje Hrvatskog proljeća, kako bi se Jugoslavija zaustavila u približavanju Zapadu.

Međutim, brojni i raznovrsni izvori svjedoče da se radilo o izvornoj Jelićevoj zamisli, koju mu nitko nije „došapnuo“. S druge strane, neke strukture unutar jugoslavenske diplomacije i obavještajnih službi zaista su koristile glasine o suradnji Jelića i hrvatskih komunista kako bi diskreditirale hrvatsko komunističko rukovodstvo. Pri tome valja kazati da ključni Jelićev suradnik u to vrijeme – Velimir Tomulić – nije bio doušnik ni jedne jugoslavenske obavještajne službe, kako su to tvrdili pojedini hrvatski politički emigranti, dok Tomulićeve veze sa Sovjetima te nekim drugim obavještajnim službama, poput američke, tek treba rasvijetliti u potpunosti.

Jedno od važnijih pitanja u ovome hladnoratovskom nadmetanju i nadmudrivanju jest kakva je točno bila uloga Sovjeta i koji im je bio cilj? Ponajprije valja kazati da se na to pitanje ne može dati definitivan odgovor bez uvida u dokumente raznih sovjetskih službi, ponajprije obavještajnih i diplomatskih, baš kao što za slaganje cjelokupne slike valja konzultirati i dokumente o ovim događajima koji se možebitno nalaze u državama Zapada, u prvome redu SRNJ i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Sovjeti su, na temelju do sada istraženih izvora, zaista ostvarili kontakte s Jelićem, koristeći ih prvenstveno kao oblik pritiska na jugoslavenskog čelnika Tita da što prije okonča ograničene liberalne tendencije, pogotovo u Hrvatskoj.

Naime, ta su strujanja zabrinjavala Sovjete, budući da su povećavala razliku između jugoslavenskog i „ortodoksnog“ sovjetskog komunizma te sve dalje Jugoslaviju odmicale od Moskve. Stoga su Sovjeti na različite načine nastojali nagnati Tita da ukloni reformiste iz hrvatskog republičko-partijskog vrha – kroz medijsku kampanju, obavještajne aktivnosti i diplomatske pritiske. Čineći potonje, u prvom su se redu oslonili na pojedince i skupine u Jugoslaviji koji su bili pristaše visoko centralizirane države i sovjetskog tipa komunističkog poretka.

No, da bi diversificirali pritisak, Sovjeti su uspostavili kontakte s jednim od istaknutijih hrvatskih političkih emigranata u Europi – Branimirom Jelićem – želeći poslati poruku Titu da imaju mogućnost osloniti se na brojne i različite elemente – uključujući antikomunističku (!) hrvatsku političku emigraciju. U ovome kontekstu nije bila zanemariva činjenica da je u to vrijeme u SRNJ boravilo preko 100 tisuća radnih migranata iz Jugoslavije hrvatske nacionalnosti. Preko Jelića, Sovjeti su mogli pokušati utjecati na barem dio te ogromne mase ljudi te ih moguće iskoristiti za izazivanje nemira u Jugoslaviji kao podloge za sovjetsku vojnu intervenciju.

Za rasplet ove situacije bili su ključni događaji u Jugoslaviji. Kao i mnogo puta do tada, neosporni vođa jugoslavenskih komunista i jugoslavenski predsjednik Tito odvagnuo je „pravu mjeru“ koliko daleko treba ići s procesom decentralizacije, procijenivši da ga treba zaustaviti, a potom nemilosrdno ugušio njen nusprodukt u Hrvatskoj – Hrvatsko proljeće.

Sovjeti su učinjenim bili zadovoljni, pa su ograničili svoje i protuobavještajne akcije protiv Titovog režima, što je uključivalo kontakte s Jelićem. Ako je do tada postojao, bez obzira na to koliko bio ograničen, prostor za suradnju zagovornika samostalne hrvatske države i Sovjeta, nakon prosinca 1971. godine to više nije bio slučaj.

Iako je Jelićeva akcija bila u nizu aspekata manjkava i sa slabim izgledima za uspjeh, ipak je, među brojnim drugim potezima hrvatske političke emigracije ilustrirala da borba za stvaranje samostalne hrvatske države nema ideološki (pogotovo ne fašistički) karakter, nego nacionalni. No, Jelićeve poteze treba promatrati u još jednom kontekstu. Radi se o odbijanju relevantnih čimbenika na demokratskom Zapadu da i tzv. malim narodima, narodima u višenacionalnim državama koje su imale totalitarne poretke, barem načelno priznaju da i oni imaju demokratsko pravo zauzimati se za ostvarivanje i osobnih sloboda svakog pojedinca i za samoodređenje kao nacija.

Zatvaranje oči nad masovnim kršenjem ljudskih i nacionalnih prava ne samo Hrvata, nego i brojnih drugih naroda u istočnoj Europi te diljem svijeta, rezultiralo je kod dijela pripadnika takvih naroda da traže rješenja za prekid neizdrživih uvjeta u kojima je živio barem dio njihovih sunarodnjaka oslanjajući se na druge totalitarne i/ili autoritarne režime, kao i korištenjem nasilja. Jelića je tako na njegov neočekivan potez, osim uočavanja krupnih promjena u domovini te geopolitičkim odnosima, dijelom nagnao i očaj te stav – „nemamo što izgubiti, pa idemo i s crnim đavlom ako treba“.

Ključne riječi #Hrvatska antijugoslavenska politička emigracija #hrvatski politički emigranti #Wollfy Krašić