Detaljna analiza Tuge Tarle: Što je dijaspora i koga možemo smatrati pripadnikom hrvatske dijaspore?

Gotovo je nemoguće sa sigurnošću odgovoriti na pitanje koliko Hrvata i njihovih potomaka danas živi izvan granica Lijepe Naše. Mnogi će sve njih zvati jednostavno imenom dijaspora, hrvatska dijaspora. Tako u Školskom rječniku hrvatskog jezika (Mrežnik) piše: „Dijaspora je ukupno stanovništvo koje se iselilo iz domovine“. To nije točno. Zato je potrebno pomnije objasniti taj pojam koji je u posljednje vrijeme sveprisutan u međunarodnim znanstvenim i kulturnim krugovima, a prevladao je i u hrvatskom javnom prostoru kada se govori o hrvatskom iseljeništvu. Međutim, često se koristi pogrešno pa se njime bez razlike imenuje sve Hrvate koji žive izvan Republike Hrvatske, a svi nisu niti mogu biti dijaspora.

Najopćenitije rečeno značenje riječi dijaspora grčkog je podrijetla i znači rasutost, rasuće, rasipanje sjemenja (διασπορά, diasporá), a odnosi se na skupinu osoba pripadnika nekog naroda koje su trajno odselile iz svoje domovine raspršivši se po svijetu. Hrvatska enciklopedija za pojam dijaspora navodi da je to „raseljavanje pripadnika nekog naroda, etničke, vjerske ili etnokonfesijske skupine u krajeve izvan njihove domovine“. Tako općenita definicija obuhvaća sve vrste odselidbi bez vidljiva uzročno posljedičnog sadržaja čime je pojam dijaspore ispražnjen od svoga osnovnog značenja.

Potrebno je najprije istaknuti da Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini nisu nikada bili niti će ikada biti dijaspora. Ponekad se i u javnom prostoru navode kao dijaspora. Oni su integralni autohtoni dio hrvatskoga naroda koji su od 7. stoljeća prisutni na tlu Bosne i Hercegovine pa su po tome jedan od konstitutivnih naroda te zemlje, starosjedioci u povijesnim hrvatskim zemljama. To isto vrijedi i za Hrvate u Crnoj Gori koji su, nažalost, brojčano svedeni na nacionalnu manjinu, ali ni oni nisu hrvatska dijaspora, a tako nisu ni Hrvati u Vojvodini koji su danas tamo četvrta po brojnosti etnička skupina. U Srijemu je postojao veoma stari sloj Hrvata čija prisutnost na tome ozemlju datira još iz razdoblja doselidbe slavenskih plemena pa s pravom možemo smatrati da je ta grupacija autohtona zajednica Hrvata u Vojvodini. Kasnijim doseljavanjem, osobito nakon oslobođenja od Turaka, kolonizacijom Vojvodine i unutrašnjim migracijama broj Hrvata u Vojvodini je znatno varirao, ali ni njih nikako ne možemo smatrati hrvatskom dijasporom.

Treću skupinu Hrvata izvan granica Hrvatske čine hrvatske manjinske zajednice u susjednim zemljama kamo su od 16. stoljeća Hrvati odseljavali u valovima povlačeći se prema teritorijima srednje Europe. Kao primjer najstarije migracije Hrvata s hrvatskog teritorija su moliški Hrvati koji su bježali tijekom 15. stoljeća pred najezdom Turaka iz Dalmacije na talijansku obalu.

Hrvatska nacionalna manjina u Austriji također je stoljećima prisutna na austrijskom ozemlju. Prvi se Hrvati ondje spominju već u 11. stoljeću, a masovne migracije Hrvata odnose se i opet na velike migracije stanovništva prema srednjoj Europi povlačeći se pred Turcima u 16. sve do sredine 17. stoljeća. Te seobe obuhvaćaju prostor Austrije, Mađarske, Slovačke i Češke. Pojam Gradišćanski Hrvati odnosi se na hrvatske skupine koje su naselile austrijsku pokrajinu Gradišće (Burgenland), a u širem smislu i na Hrvate na susjednim područjima zapadne Madžarske i južne Slovačke i Moravske.

U nacionalne manjine pripadaju i hrvatske zajednice koje su se održale u drugim zemljama na prostoru jugoistočne Europe ‒ u Rumunjskoj, na Kosovu, u Sloveniji, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji. S obzirom na to da se svi navedeni primjeri odnose na više stoljeća stare odselidbe ne možemo ih obuhvatiti pojmom hrvatske dijaspore jer su se dobrim dijelom integrirali u većinsko društvo zemlje domaćina čuvajući više ili manje uspješno kulturne i jezične posebitosti hrvatskog identiteta.

Tek u slučaju masovne odselidbe hrvatskoga življa koja je krenula u nekoliko valova potkraj 19. i tijekom 20. stoljeće prema zemljama srednje Europe, a osobito u prekooceanske zemlje Australije, Sjeverne i Južne Amerike, Novog Zelanda i Kanade, možemo pratiti stvaranje i obilježja hrvatske dijaspore u rasponu od nekoliko naraštaja iseljenika. Međutim i tu trebamo biti oprezni, jer svatko tko iseli iz domovine nije nužno pripadnik dijaspore.

Da bi netko bio pripadnik dijaspore, a ne tek iseljenik, potrebno je da sudjeluje u životu dijasporske zajednice. Pojedinac može osjećati unutarnji rascjep zbog gubitka domovine, dvojni identitet ili, pak, drugost u odnosu na većinski narod, što je uobičajeno iskustvo selilaca, ali ako ne sudjeluje u životu dijasporske zajednice nije drugo do hrvatski iseljenik. I ne samo pojedinac, postoje i interesne zajednice, ekonomske, kulturne, umjetničke, sportske iseljeničke udruge i organizacije čiji članovi gaje nježne osjećaje spram domovine, ali nemaju sve karakteristike dijaspore, ne čeznu za povratkom, ne žive okrenuti spram političkih i društvenih procesa u staroj domovini. Ne grade institucije. To što ih povezuju zajednički interesi, struka, jezik, običaji ne znači da su pripadnici dijaspore.

Što je, dakle, dijaspora i koga možemo smatrati pripadnikom hrvatske dijaspore?

Jedan od prvih teoretičara dijaspore, William Safran u svojim je radovima 90-ih godina služeći se iskustvom židovske dijaspore objavio da dijasporu čine prisilno raseljene formacije pripadnika nekog naroda koje imaju snažnu etno nacionalnu svijest, polažu pravo na nacionalnu državu i gaje mit o povratku u zemlju porijekla. Dijaspora je, istaknuo je Safran, skupina iseljenika koja živi izvan domovine u više naraštaja u relativno zatvorenim zajednicama u zemljama prihvata opirući se asimilaciji u većinsko društvo. Dijaspora istovremeno razvija društvene institucije s ciljem održavanja zajednice i čuvanja zajedničkog kulturnog identiteta i jezika s pogledom uprtim spram domovine koju smatra svojim istinskim, idealnim domom i mjestom u koje bi se oni ili njihovi potomci mogli ili trebali vratiti kada to bude moguće.

Dijasporska zajednica u kolektivnom sjećanju razvija veliku priču o fizičkom položaju, jedinstvenoj naciji, povijesti, dostignućima domovine i razlozima svoje odselidbe te se smatra žrtvom političke i/ili ekonomske prisile. Zemlju useljenja ne može u potpunosti prihvatiti pa se djelomično otuđuje i izolira (getoizira) u svojoj drugosti. Dijaspora vidi svoju ulogu u zajedničkom zalaganju za održavanje ili obnovu svoje izvorne domovine, njezinu sigurnost i napredak te nastoji na to utjecati izvana. Takve su društvene formacije Palestinci, Armenci, Hrvati, Afganistanci, Poljaci, Židovi, Kinezi i mnogi drugi. Dijaspore koje nemaju svoje nacionalne države razvijaju intenzivniji osjećaj skrbi o staroj domovini od dijaspora koje dolaze iz međunarodno priznatih zemalja. Takve dijaspore puno teže se prilagođavaju novoj sredini, a proces asimilacije u novo društvo traje puno duže i često je uzrok društvenih napetosti u zemlji domaćinu.

Osnovna razlika između dijasporske zajednice i manjinske/nacionalne zajednice jest ta što je dijaspora politički zainteresirana za zemlju odselidbe držeći se narativa o mogućnosti povratka korijenima, iako bi se to moglo ostvariti tek u naraštajima potomaka. Manjinske zajednice nemaju tu političku agilnost ni interes miješanja u političke i društvene procese u zemlji podrijetla. Ne stvaraju nacionalne političke stranke i politička udruženja. One su već prošle put prilagodbe novoj sredini i prihvatile ideju o nemogućnosti povratka. Dijaspora je vitalna društvena formacija dokle god računa na mogućnost povratka u domovinu svojih članova. Kad sazre svijest o nemogućnosti povratka, veći dio pripadnika dijaspore s vremenom se asimilira u mainstream države prihvata.

Suvremene teorije o dijaspori ističu neka nova obilježja takvih zajednica. Tako Robin Cohen navodi brojne tipove dijaspora ovisno o različitim uzrocima migriranja ističući da nisu sve dijaspore poput židovske žrtvenog karaktera. On navodi da države odselidbe često koriste svoju dijasporu kao agenta svoga prisustva na globalnoj sceni s namjerom lobiranja i privlačenja pažnje na njezine potrebe i interese radi rješavanja nekih političkih pitanja. Cohen uočava prednosti susreta dijasporske zajednice s kulturama razvijenije sredine u prihvaćanju novih iskustava i spoznaja. Većina suvremenih teoretičara dijaspore posve je zanemarila činjenicu traumatičnog iskustva zbog kidanja obiteljskih i mjesnih veza kao posljedica odselidbe čak i u okolnostima postojanja novih tehnoloških dostignuća i virtualnih mrežišta kad prostorne razdaljine više ne predstavljaju problem.

Neki od istaknutih teoretičara dijaspore poput Paula Gilroya smatraju da su dijaspore korisni čimbenici društvenih promjena u useljeničkim zemljama bogatog Zapada te da nacionalni sentiment u globalnome društvu današnjice ne igra više presudnu ulogu u formiranju dijaspora niti dijaspore, kako ističe James Clifford, pridaju važnost nostalgičnoj viziji domovine, već nastoje sačuvati svoju drugost kao posebnu kvalitetu u odnosu na društvo koje ih okružuje. Khachig Tölölyan, utemeljitelji studija dijaspore, naglašava da su takve transnacionalne zajednice ponekad simulakrum „nacionalne države, a ponekad njezine saveznice, lobiji ili čak, kao što je slučaj s Izraelom, njezin prethodnik“. Ta konstatacija mogla bi se prispodobiti s hrvatskom dijasporom koja je sanjala hrvatsku državu.

Bivša država Jugoslavija smatrala je hrvatsku dijasporu rušilačkim čimbenikom kojega je nastojala kontrolirati i optuživala je pripadnike dijaspore za terorizam u domovini i u zemljama odselidbe, a brojne njezine istaknute političke vođe lišavala je života.

Ograničeni prostor ovog priloga ne dozvoljava šire zahvaćanje u problematiku dijaspore. Stoga ćemo zaključiti s činjenicom da je hrvatska dijaspora odigrala fundamentalnu ulogu u realizaciji slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Silni entuzijazam, ogromna materijalna i moralna potpora i velike osobne žrtve njezinih pripadnika, lobiranje u zemljama domaćinima i ukazivanje svijetu na agresiju na Hrvatsku značajno su pridonijeli ostvarenju hrvatske slobode. Sinergija između domovine i hrvatske dijaspore u razdoblju domovinskog obrambenog rata dosegla je zadivljujuće razmjere.

Na kraju valja dodati da dijaspora nije „ukupno stanovništvo koje se iselilo iz domovine“. Sve one koji su iselili iz Hrvatske prikladno je nazivati zbirnom imenicom „hrvatsko iseljeništvo“. Nasuprot tome, dijaspora će biti ono iseljeništvo koje je ostalo zatočeno u procijepu između dvaju svjetova – niti se odreklo korijena svoje nacije niti mu je novo korijenje uraslo u tlo novoga ozemlja.

dr. sc. Tuga Tarle

Ključne riječi #dijaspora #hrvatska dijaspora #Tuga Tarle