Emotivni oproštaj od Miroslava Tuđmana: Dobar je boj bio, trku završio, ideale sačuvao

Tuga, nevjerica i golema praznina koju osjećamo nakon spoznaje o Mirinoj smrti pokazuju nam koliko je on bio važan u našim životima. Nije to samo emocija, žal za preranim odlaskom prijatelja i bliske nam osobe. To je i racionalna spoznaja, svijest o nenadoknadivom gubitku jedinstvenog i dragocjenog nam čovjeka, gubitku koji je duboko potresao cijelu našu zajednicu.

Puno je toga sadržano u 75 godina života Miroslava Tuđmana. Parafrazirajući svetoga Pavla možemo kazati: “Dobar je boj bio, trku završio, ideale sačuvao”. Gotovo cijeli život prisutan je u javnosti – na društvenoj, kulturnoj, znanstvenoj i političkoj sceni – tamo gdje se vodila borba za identitet, slobodu, dostojanstvo i prosperitet hrvatskoga naroda i hrvatske države. U tome je sklopu kao dragovoljac Domovinskog rata dobio dužnost povezati sigurnosne službe u nastanku i ustrojiti čvrstu i funkcionalnu obavještajnu zajednicu.

Upotrijebivši sve svoje znanje, inteligenciju, sposobnosti i energiju, pod krilaticom “Sapere aude” – usudi se misliti/usudi se znati, imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti razum, u samo tri ratne godine izgradio je instituciju koju je njegov nasljednik iz suprotstavljene mu političke opcije ocijenio kao organizacijsko “remek-djelo”.

Ugled koji je Hrvatska u toj sferi stekla tijesno je povezan s njegovim ugledom i njegovom osobnošću. Plemenit, častan, dostojanstven, dosljedan, iskren, pažljiv, blag, nenametljiv, srdačan, duhovit, obziran…, bile su to osobine kojima je osvajao ljude. Istodobno, bio je čvrst u stajalištima i odlučan u namjerama, pa nije čudo što su ga prijatelji voljeli, a protivnici pa i neprijatelji poštovali.

Bio je svjestan da će njegovi uspjesi, odnosno uspjesi obavještajne zajednice, po prirodi posla ostati nepoznati javnosti, barem za naših života; kao i da će sve eventualne pogreške biti uočene i višestruko uvećane. To mu nije previše smetalo, znao je da njegovi suborci i suradnici znaju što je i kako je radio. Osim toga, rezultat tog rada itekako se vidi, to je suverena, samostalna, demokratska, sigurna Republika Hrvatska.

Ipak, treba znati da je za taj cilj i za taj rezultat Miro Tuđman s hrvatskim mornarima u praskozorje uplovljavao u okruženi Dubrovnik. S hrvatskim gardistima gazio je Slavonijom, zadarskim zaleđem, Kupresom, Dinarom i Livanjskim poljem, zasipan granatama i raketama. U “Oluji” je s postrojbama Hrvatske vojske stigao na hrvatsku granicu. Paralelno s tim, raspravljao je s diplomatima i šefovima obavještajnih službi u salonima Washingtona, Londona, Pariza i Berlina.

Govorio je tiho i argumentirano, uvijek dostojanstven i odmjeren. Ništa nije radio zato da bi on sam bio važan niti su ga privlačila svjetla pozornice. Bio je hrabar i čvrst. Nitko ga nije mogao uplašiti niti se ičim dao impresionirati. Ali, nije to bila krutost niti bahatost.

Naprotiv! Na isti se način odnosio prema stranim diplomatima, kolegama u Hrvatskom saboru i nepoznatim građanima koji su ga često zaustavljali na ulici sa željom da ga pozdrave, prokomentiraju njegovu fizičku sličnost s ocem, na nešto mu se požale, ili da, tek tako, s njim progovore koju riječ.

U društvenom smislu, prije svega bio je znanstvenik. Bez obzira na činove i funkcije on je za većinu bio i ostao “profesor” i to na najbolji mogući način. Bio je onaj od koga se uvijek moglo nešto naučiti, onaj tko je imao strpljenja čak i za loše učenike. Možda bi se to moglo povezati s njegovom plemenitom potrebom da pomaže slabijima i onima koji su u nevolji. Pa ni u bolnicu dugo nije htio otići, s objašnjenjem da ne želi nekome potrebnijem zauzeti mjesto.

Na poseban se način vezao za one naše ljude koji su stradavali zbog hrvatskih ideala, a koji su u jednom vremenu bili žrtvovani ili marginalizirani zbog tobožnjih “viših interesa” u sklopu politika koje navodno “nisu imale alternativu”. Progone i marginaliziranja i sam je doživljavao. Zato se i trudio pomoći, zaštiti, ponuditi alternativu i biti korektiv, jer upravo je mogućnost izbora, bila i ostala garancija slobode i demokracije. U tome je bio dosljedan!

Za vrijeme Hrvatskog proljeća označen je kao hrvatski nacionalist. Na vrhuncu nacionalne euforije bio je hrvatski socijalist, tijekom napada na Hrvatsku bio je hrvatski branitelj. U eri “krivokletnika” i “detuđmanizacije” branio je istinu o Tuđmanu i o hrvatskoj borbi za slobodu.

Kada su neki s očito nečasnim namjerama poveli Hrvatsku pogrešnim smjerom, Miro je opet tražio alternativu. Nakon što su uslijedili napadi na HDZ prijeteći njegovim slomom, postao je HDZ-ov saborski zastupnik. Ne radi pukog strančarenja ili političke karijere nego zbog stabilnosti i budućnosti Hrvatske. Na poseban je način bio povezan s našim iseljeništvom.

U vrijeme medijske i političke kampanje protiv Hercegovaca počeo je predavati na Sveučilištu u Mostaru. Hrvatima u BiH posvetio je puno pozornosti i veliki dio svog znanstvenog opusa, i to u vrijeme kad to nije bilo nimalo probitačno. Opet je prevagnuo njegov osjećaj za pravdu i istinu, njegova navika i potreba ići težim putem, onuda kuda se rijetki usude krenuti.

Mnogi od nas, ovdje okupljenih, radili smo i prijateljevali s Mirom dugi niz godina i puno toga zajedno smo prošli, u ratu i u miru. Sada, kad je on prešao u vječnost, kad je knjiga njegova života zatvorena i kad su gotovo sve nepoznanice otklonjene, možemo posvjedočiti njegovoj obitelji, supruzi, djeci i svima drugima, da je bio jedan od najboljih i najčasnijih ljudi koje smo poznavali.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Obitelji upućujem svoju duboku i iskrenu sućut. Budimo zahvalni Bogu na daru i punini njegova života.

Ključne riječi #dr. Franjo Tuđman #Ivo Lučić #Miroslav Tuđman