Predivna priča o raspadnutom molitveniku koji je sačuvao dušu jednog hrvatskog iseljenika

Netko je dobro primijetio da molitvenik koji se raspada od korištenja obično pripada čovjeku čija se duša ne raspada. Na malo koga se ova misao može primijeniti s tolikom sigurnošću kao na Ivana Karačića, čovjeka duboke vjere, istinske pobožnosti i Duha Božjega.

Bila je to godina 1965. Ivan – kao i toliki drugi naši ljudi tih olovnih komunističkih godina – morao je napustiti svoje rodno ognjište u selu Jare pokraj Širokoga Brijega u našoj kršnoj Hercegovini i zaputiti se u daleki svijet u potrazi za kruhom i slobodom svagdašnjom. Put ga je vodio od Zapadne Europe, Njemačke pa do daleke Amerike. I bio je taj put sve, samo ne jednostavan i lagan. Valjalo je među vukovima čovjekom ostati i među bezbožnima vjeru sačuvati. A Ivan je sve to uspio.

Tajna je život čovjekov na zemlji. Starozavjetni pisac će kazati da je čovjekov život poput sjene: jedva ga dotakne vjetar i više ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ipak, iako takav – slab, nemoćan i krhak – ljudski život kadar je u sebi sakupiti bezbrojne trenutke u kojima se otkrije da je život vrijedan jer u njemu sjaji nada vječnih Isusovih obećanja.

Prije negoli će napustiti svoj očinski dom, Ivan polazi po blagoslov kod fratra u Ljuti Dolac. Tamo ga je dočekao župnik pok. fra Eugen Tomić. Obojici se srce kidalo jer su znali: jednom kada se noga uputi s onu stranu granice – povratka nema. To što je srce ostalo u domaji – ne znači ništa.

Kao pravi pastir, fra Eugen Ivanu pruža molitvenik fra Anđela Nuića uz riječi: “Uzmi ovo sa sobom. Ideš u tuđi i daleki svijet. Bit će nedjelja kada ni u crkvu nećeš moći poći, ali ne zaboravi se Bogu moliti”.

I uzeo je Ivan ove fratrove riječi vrlo ozbiljno. I ustrajao u njima do konca svojega života. Barem dva puta svakoga dana uzimao bi molitvenik fra Anđela Nuića u svoje ruke i Bogu upućivao svoje vapaje. U Ivanovom životu je sve počinjalo i završavalo uz taj molitvenik. Snaga njegova molitvenika ispunjala je svakodnevni životni ritam. I bez obzira na to što su dani znali biti dugi, što je valjalo rano ustajati i na posao odlaziti, a noći provoditi u hrvatskome centru – taj molitvenik nikada nije bio zanemaren.

I kada se nedjeljom odlazilo u hrvatsku crkvu sv. Jeronima, a poslije mise na piknike ili na protujugoslavenske demonstracije pred neprijateljskim konzulatima – s molitvenikom u ruci dan bi započinjao i završavao. U teškim i dugim godinama odvojenosti od domovine, od majke i sestara, od obitelji i zavičaja utjeha je bila to što je znao da i oni koje je ostavio za sobom mole iz istog tog molitvenika. I duhovna povezanost nadilazila je tjelesnu razdvojenost.

Tko god je imao priliku upoznati Ivana, znade da Ivan nikud nije išao bez svojega molitvenika. Ono što je primio u svojem roditeljskom domu nikada nije zaboravio te se trudio to prenijeti i svojoj obitelji u tuđini. Taj molitvenik koji je ponio sa sobom kada je napustio svoj dom prije mnogo desetljeća, molitvenik kojim su molili i još uvijek mole naraštaji naših ljudi u Hercegovini izraz je duboke vjere.

Poput one kršne hercegovačke zemlje, koja je naizgled i hladna i tvrda, ali koja puca pod otporom najslabije klice loze, masline ili smilja, tako je i Ivanov molitvenik napukao pred tolikim okretajima. Na toliko mjesta zabilježen svetom sličicom otkriva taj molitvenik vjeru naših ljudi, vjeru koja nadahnjuje. Vjera je to koja ne postavlja puno pitanja, koja u Boga, Gospu i svece ne sumnja, vjera koja znade da su poteškoće, križevi i patnje ono što nas čisti za vječne stanove koje nam je Gospodin Isus obećao.

Takva je bila vjera naših starih ljudi. Takva je bila Ivanova vjera. Stamena i čvrsta i onda kada je život bio radostan, ali i onda kada je bilo najteže. Kao i toliki drugi naši stari Ivan je znao što su prioriteti u životu. Zato je jedna od molitvi koje je molio i molitva za sretnu smrt. I Bog mu je dao da je u svojim posljednjim trenucima primio svete sakramente, da je primio Papin blagoslov i oprost, da je umro u svojemu domu, okružen svojom obitelji, a kod njegove postelje u dalekom Chicagu u njegovim posljednjim trenucima molila su dva hrvatska franjevca.

Život kratak, a smrt stalna,
njoj se ne zna dan ni čas;
ako vrijeme gubim sada
propast može i moj spas.

Spjevala je to tako narodna mudrost naših ljudi prožeta dubokom vjerom našeg naroda, vjerom koja znade da je svaki tren dar i da na koncu sve nas čeka sud na kojemu neće biti bitno koliko si imao, nego koliko si darovao; gdje neće biti važno tko si bio, nego kako si živio. Sud je to koji je jedini pravedan. I dok pred našim ljudskim sudovima svi mi stojimo u ispraznoj nadi da ćemo se uspjeti prikazati boljima nego jesmo, na tom vječnom sudu prevare nema. Sud je to na koji raspadnute duše dolaze u strahu i nemiru.

Ali duše onih čiji su molitvenici raspali od molitve i zazivanja Gospinog slatkog Imena i Imena Gospodinova na taj sud dolaze u nadi vječnosti koja im je u Kristu obećana.

Ključne riječi #fra Antonio Musa #Ivan Karačić #priča o molitveniku