Obitelj Orlić
FOTO: Pixabay
Duboko mi je urezana u sjećanje jedna hrvatska kuća u New Jerseyju. Kada sam bio u nju pozvan, nisam ni slutio da ću doživjeti nešto neslućeno.
Ovih posljednjih mjeseci svi smo nekako potišteni. Ograničeno je kretanje. Liturgijskim slavljima može prisustvovati samo mali broj ljudi. Neizvjesnost i samo pitanja na koje nema odgovora. Sjedim u župnom uredu i razmišljam. Nemam mira pa se malo zaletih u stare župne tjednike. Dođoše mi pod ruku i oni iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otvorih, gotovo […]
Bio je to dom gospodina Ivana i gospođe Olge Orlić, te njihove djece Ivke i Ivice. Drago mi je, kada sam prvi put pozvan u jednu obitelj, da to nije prigodom neke svečane zgode, kada je kuća puna gostiju. Onda su domaćini prezauzeti, pa nemam prilike govoriti o njima, o obitelji, nego drugi govore o drugim stvarima, a domaći ljudi i ja se gledamo i šutimo. Naime, doći u jednu hrvatsku obitelj, u tuđini, za mene je posebna svečanost, kada mogu sa svima članovima podijeliti njihove tegobe i radosti.
Uz takav, ugodan posjet u kući Orlić, iznenadio me izvanredni razgovor, koji je za mene značio veliki, nezboravan dar. O čemu su onda govorili gospođa Olga i gospodin Ivan Orlić?
Bila su to živa, slikovita sjećanja na njihovu idealnu, hrvatsku i kršćansku mladost, pod suncem našeg Jadrana, u gradiću Sali, na Dugom otoku. I o njihovu sudjelovanju u Orlovskom pokretu, koji je utemeljio i vodio budući hrvatski svetac, sluga Božji, dr. Ivan Merz.
Sve ono, što sam o Orlovstvu znao i slušao, sada je bilo oživljeno u riječima ovih dvoje plemenitih ljudi, kojima je taj pokret usadio u srce vjeru u Boga, ljubav za bližnje i dobrotu, što je bilo potvrđeno cijelim njihovim životom.
Smrću našeg dragog i dobrog oca Vilima Cecelje završava se i za našu obitelj jedan posebni odsjek života. Izgubili smo u njemu jednog od naših najboljih i najdražih prijatelja, što smo ih ikada imali. Dok smo još bili u Europi, a posebno Salzburgu, bili smo svjedoci stalne brige i ljubavi koju je ovaj uzorni svećenik […]
Zapjevali su mi najljepše pjesme iz davnih, orlovskih dana, tako uzvišene, svježe, pa i danas bi bile potrebne, korisne i suvremene. Njihovo me pjevanje zanosilo, a njihovo lice preobrazilo i pomladilo. I u taj se trenutak opetovalo u meni iskustvo, da je samo čistoća duše temelj vječne čovjekove duhovne mladosti. Uvijek ću imati pred očima njihovo lice, njihove oči i u sluhu njihove glasove, iz one večeri, i onog krasnog ugođaja u domu obitelji Orlić.
Pred sam blagdan Velike Gospe, u ovoj godini (1989. op. ur.), pošao je gospodin Ivan iz svojeg doma u naš Vječni dom, gdje će nastaviti svoju pjesmu, kojom je hvalio Onoga, u kojeg se cijelog svojeg života čvrsto pouzdavao. Ostavio je ovaj pomućeni i pomračeni svijet u 81. godini života. Pa, premda se gospođa Olga i njegova djeca zahvaljuju Bogu, da je doživio uz njih lijepu starost, uvijek je za svakoga od nas prerano, kada se rastajemo s dragom osobom.
Svjesni smo da je najvjernija Majka, Velika Gospa, uvela gospodina Ivana u nebeski dom nagrade i slave. Vidim očito znamenje i u tomu, da je u blagdanske dane Uznesenja Marijina prešao u vječnost, a od najranijeg se djetinjstva molio Majci Božjoj, u svojem mjestu, u crkvi koja je posvećena upravo Marijinu Uznesenju.
U tuđini je bio okružen gospodin Ivan Orlić poštivanjem i ljubavlju svoje vrijedne gospođe Olge, sinova Velimira i Ivice, kćerke Ivke i svojih unuka. A u Hrvatskoj živi i radi njegov sin Ante, istaknuti hrvatski kipar.
Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]
Sprovodne obrede za Ivana Orlića predvodio je župnik Hrvatske župe u New Yorku fra Slavko Soldo, a značajan govor o životu i radu ovog uzornoga kršćanina i Hrvata, održao je urednik hrvatske radio-postaje u New Yorku, inženjer Vinko Kužina.
Hrvoslav Ban, Hrvatski katolički glasnik, 1989.