Kolumna fra Lovre Šimića
FOTO: Pixabay.com
Ovih dana se u New Yorku, u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela, slavi 110. obljetnica utemeljenja Društva svete krunice. To društvo već više od stoljeća po moćnom zagovoru blažene djevice Marije djeluje duhovno i dobrotvorno na prostorima istočne obale sjevernoameričkoga kontinenta.
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9, 23-24). Postojanje svega stvorenoga u bitnome je određeno jednim procesom: ponavljanjem, i prva asocijacija […]
Međutim, njihovo humanitarno i molitveno djelovanje odavno je prešlo granice ovoga kontinenta baš poput naše nebeske majke Marije, one koja dopire svugdje i do svakoga. Jer, Gospa nije samo u Međugorju ili u Hercegovini. Gospa nije samo u Hrvatskoj. Ona je svugdje gdjegod je kročila noga hrvatskoga naroda u nadi u bolje sutra. Gdjegod se u svijetu može naći bilo kakav trag ili bilo kakva poveznica s Hrvatskom ili hrvatskim narodom, budi siguran da ćeš tu naći povezanost s Gospom. Hrvatski iseljenik dobro je znao da ništa nije vrjednije ponijeti sa sobom u svijet i čuvati u svome srcu doli svoju obitelj i Onu koja obitelj zagovara.
Postoji tako jedan poseban odnos između nas Hrvata i Gospe. Svjedokom je naša krvlju i mukom ispisana povijest. Krunica je bila i ostala glavni religijski predmet tolikim naraštajima naših ljudi. Zagovoru i providnosti nebeske Majke svagda se utjecalo, bilo zgodno ili nezgodno. I naše majke su odgajane u krilu majke Marije. Molitva kao da je prožimala svako njihovo krvno zrnce. Gdjegod sretneš Hrvate, tu ćeš pronaći i majku Mariju. S pravom tako Gospu možemo zvati Majkom iseljenika jer je i ona sama iskusila što to znači biti iseljenik. Znala je ona što znači bježati od nevolje i neprijatelja da bi obitelj sačuvala živu glavu. Znala je što znači ostaviti sve iza sebe i pouzdati se u Boga i njegovu providnost. Jer ona drugačije nije znala. Što god je činila i kamo god je pošla, bila je pod Božjom milosrdnom rukom i zaštitom. Zato nas Ona i uči onako kako su nju učili i odgajali. Nije sve znala i nije bila bez straha. Bilo je noći suza, samoće i osjećaja napuštenosti. Ali nikada bez nade. Pouzdanje u Gospodina i Njegovu providnost bila je glavna nit vodilja Marijina života.
Živimo u nekom novom svijetu i nekim novim prilikama. Sve se mijenja, samo Gospa ostaje ista u svojoj majčinskoj ljubavi i brizi za svoju djecu. Ona za nas želi samo najbolje. I ona zna što je to najbolje – biti otvoren Gospodinu i njegovu vodstvu. Nekada se naše riječi i djela, a nažalost i ljubav, svedu samo na izvanjske stvarnosti, dok srce ostaje zatvoreno. Marija je izgubila svoga Sina Jedinorođenca. Bila je jako tužna, ali ne i beznadna. Njezino srce se nije zatvorilo nad tom tugom nego dapače još više se otvorilo Bogu i njegovoj providnosti. Samo otvoreno srce može u slobodi primati i otpuštati. Molimo našu Gospu – Majku iseljenika da i naša srca učini po srcu svome. Da i naša srca budu otvorena za Božja nadahnuća. Bez obzira gdje bili u svijetu i što god radili, ne gubimo nadu. Ne gubimo svoje ideale: Bog, obitelj, domovina… Ideale za koje se trudimo ondje gdje jesmo. Da iznova budemo taj naraštaj čija će krvna zrnca također biti prožeta Zdravo Marijom. Naraštaj čija će vjera i pouzdanje u Gospodina biti javno dostupna i vidljiva ondje gdje živimo, svima oko nas i svima do nakraj svijeta. Danas, uvijek i zauvijek.
Hrvatska kolonija u Janjevu na Kosovu dobro je poznata. Iz toga dijela naše najstarije emigracije dolazi nam i jedan hrvatski blaženik – fra Serafin Glasnović Kodić. Prvi mučenik i blaženik porijeklom iz Janjeva živio je svega 54 godine života. Redovnik-franjevac bio je 37 godina, a svećenik 32 godine. Bl. Serafin, krsnim imenom Ivan, rođen je […]
Svaki je čovjek iseljenik. Još od vremena praroditelja koji su morali napustiti vječnu domovinu. Mi se nalazimo na povratnom putu. I mi na tom povratnom putu lutamo ovim svijetom tražeći ono što nam nedostaje: mjesto pripadnosti – domovina. I onda domovinom zovemo komad raspadljive zemlje srcu i duši drag. I neka. Treba i to. Ali neka po primjeru Marije – Majke iseljenika, naša srca usmjerimo i otvorimo prema onoj drugoj, ljepšoj i vječnoj domovini. Da svoju pripadnost ne vežemo samo za raspadljivi komad zemlje, nego uzdižemo svoju dušu i duh što više možemo da dospijemo ondje gdje ona i njezin Sin prebivaju. Ondje gdje svi pripadamo. U vječnu domovinu gdje je naša majka Marija – Kraljica neba i zemlje.