Canberra
FOTO: Pixabay
Upoznala sam ih tijekom svog prvog diplomatskog mandata u Canberri. Oboje su već bili zagazili u kasno životno doba. Djelovali su mi kao školski primjer para koji se do kraja držao bračnih zavjeta o vjernosti i ljubavi.
Čuvam ga u srcu od trenutka kada smo se prvi put sreli ispred blagovaonice Doma umirovljenika hrvatske zajednice u Canberri. Odjeven u kaput i s kapom na glavi, koračao je polako, malo pognuto. Bio je poput titana Atlasa koji je za kaznu morao nositi cijeli nebeski svod na svojim leđima. Našli su ga kao beskućnika […]
Valjda iscrpljen životnim iznenađenjima, Mijo je imao moždani udar i preko jednog desetljeća potpuno je ovisio o svojoj supruzi. To je bio pretposljednji izazov njihovoj ljubavi za koju su oboje trebali puno strpljenja. On da svoje posljednje godine provede u ograničenim mogućnostima kretanja, a Lidija da bude uz njega.
A s prvim velikim izazovom junaci naše priče suočili su se još u Sarajevu. Kao student glazbe, Mijo je 1959. sa svojim kolegama osuđen na dugogodišnji zatvor jer su djelovali “protiv naroda i države”.
Bio je svjestan kako će im sljedećih nekoliko godina proći sporo pa je svoju djevojku molio da prekinu zaruke i neka svatko krene svojim putem. Nije pristala! Lidija ga je čekala i nakon odslužene zatvorske kazne postali su obitelj.
Tadašnje političke, ali i ekonomske prilike natjerale su mnoge na iseljavanje. Mijine sestre i braća otišli su u Australiju. Uskoro im se pridružio i on sa svojom suprugom. Tako je hrvatska zajednica u novoj domovini dobila vrijedne članove, Australija stručne ljude i odane građane, a iz Bosne je po tko zna koji put s korijenom iščupana cijela obitelj.
Joe Magarac bio je sav od čelika, visok kao dimnjak, sa širokim ramenima poput vrata ljevaonice. Njegove ruke sličile su posudama iz kojih se izlijevao rastaljeni metal. Nakon rođenja u željeznoj rudi, odrastao je u peći. Lik su u prvoj polovici prošlog stoljeća osmislili hrvatski doseljenici iz okolice Pittsburgha. Jesu li svoje prijatelje i sebe […]
Iako bolestan, Mijo nije propuštao proslave u hrvatskoj zajednici. Jednog dana doznala sam kako mu se približilo vrijeme odlaska. I tada me iznenadio poziv fra Ante iz Hrvatskog katoličkog centra: “Mijo Vas želi vidjeti!”
Strepila sam od susreta. Htjela sam ga odgoditi, ali nije bilo vremena. Njegovo vrijeme ovaj put je teklo brzo. Nakon kratkog razmišljanja shvatila sam kako je vjerojatno htio da ga posjeti netko iz hrvatskog veleposlanstva.
Bila je subota. Njegov 76. rođendan. Ušla sam u bolničku sobu i zatekla ga sa životnom ljubavi. Mijo je stisnuo moju ruku i nije je ispuštao. Nešto kasnije, došle su i njihove kćeri.
Teško je govorio, ali je uspio reći svoju posljednju želju: “Neka moje kćeri postanu hrvatske državljanke”.
Obećala sam da ćemo brzo podnijeti zahtjev. Na odlasku mi se njegova supruga povjerila kako liječnici žele da mu se kaže kako umire. Lidija im to nije dopustila. “Uplašen je kao janje. Sasvim sigurno shvaća da je ovo kraj, ali imam osjećaj kako bi ga izgovaranje te riječi dotuklo”.
U ponedjeljak rano ujutro nazvao me fra Ante i rekao da je Mijo otišao. Kasnije sam doznala kako su mu te subote liječnici zaobilaznim putem htjeli najaviti što se događa upornim ponavljanjem: “Boli li Vas nešto? Je li Vam loše?”
A on je na svako pitanje o svom trenutačnom stanju odgovarao: “Ovo je moj najsretniji dan u životu!”
Dok sam s kćeri živjela u Sydneyu, bile smo pozvane na večeru kod moje dobre prijateljice – vrlo uspješne žene čije su sestre također postigle zavidne poslovne rezultate. Okupili smo se kod njihovih roditelja, hrvatskih iseljenika. Majka i otac davno su došli u Australiju i ovdje zasnovali svoju obitelj. Tijekom večere, razgovor je usmjerila moja […]
Liječnici su bili potpuno zbunjeni. Nisu mogli razumjeti što jednom Hrvatu iz Bosne znači kada ga na umirućoj postelji posjeti diplomat iz hrvatskog veleposlanstva i kćeri mu obećaju da će postati hrvatske državljanke.
Danas sam prvi put u Bosni. Danas prvi put vidim svu njezinu ljepotu i danas ga još više razumijem.
Mirjana Piskulić
